Gospodo političari, niste vi vlasnici ove zemlje, na izborima na koje se konstantno pozivate, dobili ste samo mandat za upravljanje,ali ne i vlasnički list.
Političar u Hrvatskoj čim sjedne u fotelju, nekako vrlo brzo zaključi da je upravo naslijedio cijelu državu
Postoji jedan vrlo zanimljiv fenomen koji bi naši sociolozi, psiholozi i ostali ljudi koji imaju puno ozbiljnija lica od nas običnih smrtnika trebali malo bolje proučiti.
Čovjek prije izbora.
I čovjek poslije izbora.
Prije izbora — skromnost.
Nema tog čovjeka kojeg nećeš moći nazvati „građaninom“, „narodom“, „ljudima“, „našim sugrađanima“ i „običnim čovjekom“.
Ide među narod.
Rukuje se.
Smiješi.
Sluša.
Obećava.
Govori kako razumije probleme.
Govori kako će služiti.
Govori kako će biti drugačiji.
A onda se dogodi čudo.
Izbori završe.
Čovjek sjedne u fotelju.
I u roku od nekoliko dana doživi prosvjetljenje.
Odjednom shvati da narod, istina, postoji — ali da je, eto, narod ipak malo naporan.
Stalno nešto pita.
Stalno nešto prigovara.
Stalno bi nešto znao.
Stalno bi se miješao u odluke.
A čovjek lijepo pobijedio na izborima.
Pa što sad oni hoće?
Pa izabrali ste me, zar ne?
Da.
Jesmo.
Ali, dragi moj gospodine, nismo vam dali vlasnički list.
Dali smo vam mandat.
To nije isto.
„Izabrali ste me“ nije čarobna rečenica
Čini mi se da je jedna od najvećih zabluda moderne politike upravo ta da političar nakon izbora počne mandat shvaćati kao neku vrstu četverogodišnje licence za apsolutno odlučivanje.
Dobio sam izbore.
Imam većinu.
Imam mandat.
Prema tome — maknite se svi.
Ja sad odlučujem.
A građani?
Pa građani su svoje rekli.
Na izborima.
Prije dvije godine.
I mogu opet za dvije godine.
Hvala lijepa.
Doviđenja.
To je otprilike razina političke demokracije koju smo uspjeli razviti.
Narod se aktivira svake četiri godine, ubaci listić u kutiju i onda se može vratiti svojim važnim poslovima dok odabrani ne završe s upravljanjem njegovim novcem, gradom, državom, klubom i budućnošću.
Ako mu se baš jako ne sviđa što rade, može se žaliti.
Na Facebooku.
To je također demokracija.
Gradonačelnik nije vlasnik grada
Samo da nešto razjasnimo.
Gradonačelnik nije vlasnik grada.
Premijer nije vlasnik države.
Predsjednik kluba nije vlasnik kluba.
Direktor javnog poduzeća nije vlasnik javnog poduzeća.
Čak ni čovjek koji ima najveću moguću funkciju u nekoj instituciji nije dobio čarobni ključ kojim mu se otključavaju sva vrata i govori:
„Izvoli, od danas je sve tvoje.“
Ne.
Dobio si funkciju.
Dobio si odgovornost.
Dobio si povjerenje.
I, što je najvažnije, dobio si nešto što nije tvoje.
To je cijela filozofija javne funkcije.
Ali izgleda da je upravo taj posljednji dio nekako ispao iz priručnika.
Nisam ljubitelj demokracije. Ali ako se već igramo demokracije…
E sad dolazimo do jednog dijela u kojem ću vjerojatno naljutiti i jedne i druge.
Ja osobno nisam neki veliki romantičar demokracije.
Pogotovo demokracije u kojoj mediji imaju toliku moć da čovjeku prije nego što izađe na izbore mogu objasniti što treba misliti, o čemu treba misliti, koga treba voljeti, koga treba mrziti i koji je problem današnjeg dana.
Jer ako ljudima svaki dan određujete okvir stvarnosti, onda nije baš potpuno nevažno što će se događati u njihovoj glavi kada dođe vrijeme za glasovanje.
Ali dobro.
Recimo da prihvatimo igru.
Recimo da smo odlučili da je demokracija sustav po kojem većina bira ljude koji će upravljati zajedničkim poslovima.
U redu.
Onda se barem moramo pridržavati vlastitih pravila.
A jedno od tih pravila trebalo bi biti prilično jednostavno:
narod koji te izabrao nije nestao u trenutku kada si pobijedio.
I dalje postoji.
I dalje plaća.
I dalje živi s posljedicama tvojih odluka.
I dalje ima pravo reći:
„Čekaj malo. Jesi li ti siguran da je ovo dobra ideja?“
„Ja znam bolje“ — najopasnija rečenica u svakoj fotelji
Naravno da političar ne može građane pitati baš za svaku odluku.
Zamislite Vladu koja svako jutro napravi referendum.
„Dobro jutro, Hrvatska. Hoćemo li danas povećati PDV?“
63 posto protiv.
„U redu, nećemo.“
„Hoćemo li danas donijeti novi zakon?“
51 posto protiv.
„Dobro, ništa od zakona.“
Država bi tako funkcionirala otprilike najdulje tri dana.
Ali postoje odluke koje su toliko velike, toliko skupe i toliko dugoročne da bi bilo sasvim normalno očekivati da se vlast malo zaustavi i pogleda što misle ljudi koji će te odluke financirati i s njima živjeti.
Tu ne mislim samo na politiku.
Isto vrijedi za gradove.
Isto vrijedi za javne institucije.
Isto vrijedi za sportske klubove.
Jer kad god netko kaže:
„Mi znamo što je najbolje za vas.“
meni se automatski upali jedna mala lampica.
A kad to još kaže čovjek koji tu odluku neće osobno platiti, neće osobno živjeti s njezinim posljedicama i neće osobno odgovarati ako projekt ispadne promašaj — lampica već svijetli kao novogodišnja jelka.
A onda dođemo do Maksimira
I tu je priča posebno zanimljiva.
Novi stadion Maksimir nije nečija privatna garaža koju će čovjek platiti iz vlastitog džepa pa neka ga gradi kakvog god želi.
Riječ je o javnom projektu, uz sudjelovanje Grada Zagreba i Vlade, čija se vrijednost cijelog kompleksa s garažom procjenjuje na više od 200 milijuna eura.
I onda imamo građane, navijače i druge zainteresirane koji govore:
„Čekajte malo.“
„Nama ovo nije dobro.“
„Mi bismo drugačije.“
„Ne sviđa nam se rješenje.“
„Ne želimo da se stvari rade ovako.“
I što bi normalan odgovor trebao biti?
Možda:
„Dobro. Sjednimo.“
„Recite što vas muči.“
„Pogledajmo argumente.“
„Vidimo možemo li nešto promijeniti.“
Ali ne.
Jer očito postoji jedan puno jednostavniji način.
Mi smo odlučili.
Mi znamo.
Mi ćemo napraviti.
A vi ćete se naviknuti.
I to je upravo ono što mene zanima.
Ne samo stadion.
Ne samo Boban.
Ne samo Maksimir.
Nego mentalitet.
Mentalitet prema kojem onaj tko se nalazi na funkciji počinje vjerovati da je njegovo mišljenje automatski važnije zato što ima funkciju.
A nije.
Boban može imati svoje mišljenje.
Navijači mogu imati svoje mišljenje.
Grad može imati svoje interese.
Vlada može imati svoje interese.
Građani mogu imati svoje mišljenje.
I upravo zato javna rasprava postoji.
Ne da bi se unaprijed znalo tko je u pravu, nego da bi se prije nego što potrošimo stotine milijuna eura pokušalo ustanoviti postoji li možda netko izvan prostorije tko ima nešto pametno za reći.
To bi bila novost.
Daj čovjeku pet minuta vlasti…
Postoji ona stara:
„Daj čovjeku vlasti pa ćeš vidjeti kakav je.“
To je možda najjeftiniji psihološki test na svijetu.
Ne treba ti laboratorij.
Ne treba ti skupa oprema.
Ne treba ti deset stručnjaka i tri doktorske disertacije.
Samo mu daj funkciju.
Daj mu malo ovlasti.
Daj mu nekoliko ljudi koji će kimati glavom.
Daj mu mogućnost da odlučuje o tuđem novcu.
I gledaj.
Tu se vidi čovjek.
Dok nema moć, svatko je demokrat.
Svaki konobar u Hrvatskoj ima bolji program upravljanja državom od pola političke scene.
„Ja bih ovo ovako.“
„Ja bih njima rekao ovo.“
„Ja bih napravio ono.“
„Ja bih slušao narod.“
Naravno.
Onda dobiješ funkciju.
I odjednom:
„Nemojte me sad ometati, imamo ozbiljnih poslova.“
Narod odjednom postane smetnja.
Kritika postane napad.
Pitanje postane provokacija.
Neslaganje postane neznanje.
A protivljenje postane dokaz da protivnik „ne razumije širu sliku“.
Šira slika je, inače, vrlo popularan pojam među ljudima koji upravo spremaju napraviti nešto što ti se ne sviđa.
Plenković, politika i jedna mala zabluda
Ista se stvar može promatrati i kroz državnu politiku.
Andrej Plenković i njegova Vlada imaju mandat dobiven na izborima i pravo donositi odluke u okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlasti.
To nitko ozbiljan ne može osporavati.
Ali mandat nije oslobođenje od kritike.
Nije oslobođenje od odgovornosti.
I nije potvrda da je svaka odluka automatski u interesu svih građana.
Vlada može vjerovati da radi dobro.
Može iznositi argumente.
Može pokazivati gospodarske pokazatelje.
Može govoriti o međunarodnom položaju Hrvatske.
Može braniti svoje odluke.
Ali građanin ima jednako legitimno pravo reći:
„Ne slažem se.“
I tu bi trebala završiti svaka priča o demokraciji.
Ne tako da građanin uvijek bude u pravu.
Nego tako da ga se ne tretira kao statistu samo zato što je izborni dan završio.
Jer vlast koja počne vjerovati da je njezina dužnost samo provesti ono što je sama zamislila, a građanima preostaje samo da čekaju sljedeće izbore, vrlo brzo počne nalikovati na sustav u kojem se narod pita samo jedno:
„Koga želite da vam sljedeće četiri godine govori da vas sluša?“
Najgora stvar nije pogriješiti
Da budemo pošteni.
Političari će griješiti.
Gradonačelnici će griješiti.
Direktori će griješiti.
Predsjednici klubova će griješiti.
Svi smo ljudi.
Problem nije pogreška.
Problem je kada čovjek dobije toliko vlasti da više nije sposoban izgovoriti:
„Možda sam pogriješio.“
To je trenutak kada funkcija pojede čovjeka.
Jer čovjek koji zna da može pogriješiti još uvijek sluša.
Čovjek koji vjeruje da ne može pogriješiti više ne sluša.
On samo objašnjava.
A kad čovjek na vlasti više samo objašnjava, a nikada ne sluša, onda građani više nisu njegovi sugovornici.
Postaju publika.
A političar više nije njihov predstavnik.
Postaje izvođač vlastite predstave.
I zato, gospodo, jedna mala molba
Kad sljedeći put pobijedite na izborima, nemojte se previše opustiti.
Nemojte si slučajno umisliti da ste kupili grad.
Niste.
Nemojte pomisliti da je Hrvatska od jučer vaša.
Nije.
Nemojte pomisliti da je klub vaš zato što ste dobili funkciju.
Nije.
I nemojte pomisliti da su ljudi koji se protive vašoj odluci glupi samo zato što se ne slažu s vama.
Nisu.
Možda griješe.
Možda ste vi u pravu.
Možda su oni u pravu.
Ali upravo zato razgovor postoji.
Jer demokracija, koliko god bila nesavršena, ne bi trebala značiti:
„Narod bira tko će mu biti gospodar.“
Trebala bi značiti:
„Narod bira tko će mu biti predstavnik.“
A predstavnik nije vlasnik.
Predstavnik je čovjek kojem je nešto povjereno.
I jednog dana mora ustati iz te fotelje.
Bez obzira koliko mu se ona udobnom činila.
Grad će ostati.
Država će ostati.
Klub će ostati.
Građani će ostati.
A on će otići.
Zato bih svakom čovjeku koji ulazi u javnu funkciju na stol stavio samo jednu rečenicu.
Ne program.
Ne ustav.
Ne poslovnik.
Samo ovo:
Nisi dobio vlast nad ljudima. dobio si odgovornost prema njima.
I možda bi nam svima bilo malo bolje kada bi se toga oni koji su izabrani sjetili barem onoliko često koliko se sjete da su — izabrani.
