Želio bih se osvrnuti na protekli vikend na političkoj sceni. Mogli bismo reći da je iza nas doista ludi vikend na političkoj sceni. S jedne strane nestvarne scene iz središnjice SDP-a s dočeka Milanovića, čovjeka koje je zapravo rasturio tu stranku, pokazale su svu nesposobnost ekipe koja je ostala iza njega 2016. Ekipa koja nije bila u stanju iznjedriti lidera ili lidericu s kojima bi vratili i sačuvali SDP i temeljne vrijednosti socijaldemokracije.
Euforično su dočekali velikog vođu i njegovo ukazanje koje je do kraja razotkrilo da SDP još od Račana nije socijaldemokratska stranka, već neoliberalna skupina ljudi koja svim sredstvima želi doći na vlast ili sačuvati stečene pozicije. Razotkrila je i političke beskičmenjake poput onih iz OPG-a (obiteljsko političkog gospodarstva) Puljak.
Zbog svoje pozicije g. Puljak hladno prelazi preko nečuvene uvrede hrvatskog predsjednika njegovoj ženi kad ju je nazvao narikačom. Da je meni tako uvrijedio ženu nikad s njim ne bi riječi progovorio, a kamoli sjeo za isti stol. No on nema problema sa svojom ženom, jer i njezin cilj je isti. Biti u vlasti pa i po cijenu da me muž ne brani od verbalnog nasilja drugog muškarca.
Više od njih dvoje iznenadile su me Dalija Orešković i članice SDP koje su zaljubljeno gledale u velikog vođu, dok je Dalija nekom floskulom o nužnosti micanja HDZ-a s vlasti prešla preko uvreda koje je pretrpjela, a koje su preko nje bile upućene svim ženama. Zar je ta saborska stolica zaista vrijedna toga draga Dalija?
S druge strane održan je Sabor HDZ-a gdje su se ponovno ukazale neke aveti prošlosti poput Šeksa, najvećeg zla hrvatskog pravosuđa od neovisnosti do današnjih dana. Na tom Saboru se doslovno urlalo. Urlali su svi za govornicom pa i ona prodana duša iz HSLS-a zbog koje se pokojni Gotovac okreće u grobu kad vidi što su mu on i njegov prethodnik napravili od stranke.
Urlali su svi, a najviše premijer dok ga je gomila likova iz svih krajeva Hrvatske zaljubljeno gledala, pljeskala i mahala zastavama ove napaćene zemlje. Zastavama zemlje za koju su neki prolijevali krv da bi neki mogli krasti, a ne stvarati zemlju blagostanja za sve njezine građane. Nisu jadni imali vremena.
Teško je bilo ovih 33 godine uskladiti te dvije obaveze. I za kraj se u ‘Nedjeljom u 2’ ukazao neki čovjek za kojeg više ne znam što je. Kaže da je predsjednik i lider SDP-a. Ako se vratimo na početak ovog posta to mi je malo čudno. No dobro. Nemušto je čovjek odgovarao na pitanja voditelja predstavljajući neki nesuvisli program da bi na kraju obznanio kako se njegova koalicija razišla s Radničkom frontom.
Pod pritiskom “liberala” i “neoliberala” odrekao se jedine žene koja, ma što si ja mislio o njoj, jedina istinski zagovara svoje stavove koji su takvi kakvi jesu, ali ona stoji iza njih. Prije dva dana je bila dobra, jučer više ne. O tome kako su se cijeli vikend na televizijama pojavljivali izluženi političari koji su kroz ovu koaliciju osjetili krv i kao morski psi vrebaju stolicu u koju bi ponovno sjeli ili ostali u njoj da ni ne govorim.
Gade mi se ove igre prijestolja, a još nisu ni počele. Gade mi se velike vođe koje urlaju i misle da ti urlanjem donose neku pozitivu. Meni kult ličnosti nikada ne proizvodi pozitivu, ali dozvoljavam da nekima da. Neki imaju svoju kičmu i obraz, a neki ne. U političkoj borbi to je očito dozvoljeno i potrebno. Potrebno je imati Džon umjesto obraza. Tako neki lakše plove kroz život, a i kad se pogledaju u ogledalo ne vide svoje pravo lice.
