Ispričavam se svima vama koje sam svjesno naveo da odaberete pogrešnu stranu, piše Hamed Bangoura.
Pogled s prozora mog djetinjstva: Ovo nije priča o Bandiću, HDZ-u, Jakuševcu ni Možemo ili možda ipak je, samo djelomično. Ovo je jedna priča o parku u kojem sam odrastao i lažima zbog kojih su zeleni pajdaši izgubili moj glas.
Na početku ovog posta ispričavam se svima koje sam prije 5 godina naveo da daju svoj glas ekipi okupljenoj oko Tomaševića i Možemo. Moj grijeh. Moj veliki grijeh.
Glasao sam za Tomaševića i Možemo jer sam vjerovao da će čuvati naš grad. Baš onako kako su obećavali. Ne zbog velikih riječi o milijardama, Jakuševcu, prometnim rješenjima i strategijama, nego zbog onih sitnih stvari koje život čine boljim – parkići, drveće, javni prostori koje dijelimo svi.
Previdio sam da ljudi koji danima kleče i vežu se za sve i svašta ne znaju upravljati, da nemaju dana rada u privatnom sektoru. Da nikada nikome nisu isplatili ni kune plaće iz svojih džepova, već iz naših kroz proračun. Baš kao i velika većina naših političara. Zaboravio sam da nisu stigli od silnog aktivizma okupiti kompetentnu ekipu, kao i da i njima mogu manipulirati ljudi iz sjene. Zato to sada i plaćaju, a bojim se da će tek platiti.
Glogovac je bio jedan od tih malih kvartovskih bisera, zbog kojih sam im dao glas. Ništa spektakularno – travnjak, par klupa, dječje igralište u hladu starih stabala. I baš zbog toga bio je dragocjen. Takva mjesta čine Zagreb Zagrebom.
Tomašević i njegova ekipa za sve optužuju Bandića iako je davno pokojni. I kriv je, jer je i on pogodovao nekim ljudima da na malenoj parceli, koja nikako ne može odgovarati prostornim planovima, mogu izgraditi svoj projekt u javnom parku. Potrebno zemljište: 700 m2. Ovo – nema ni 300 privatnog, ni 280 javnog dijela dodijeljenog privatnom investitoru na u najmanju ruku čudan način. Upravo zato sam mu dao glas, jer je obećao spriječiti ovakve stvari.
Danas toga više nema.
Tamo gdje su se zaklinjali u svako stablo, ostao je beton.
Tamo gdje su obećavali da neće biti “grada za investitore”, niknuo je još jedan projekt iza ograda. Bandić započeo – oni završili. Baš kao što i danas završavaju većinu projekata svog zakletog neprijatelja. Oni su ga odobrili. Nisu zaustavili gradnju u javnom parku, jednom od bisera našega grada.
Nisam ih birao samo zato da “srede financije” (djelomično su i uspjeli) i usput potamane ovakve zelene džepove kvartova. Birao sam ih jer su tvrdili da razumiju koliko su baš ovakve stvari važne za svaki kvart, svakog građana. Ovo nije pitanje politike. Ovo je pitanje poštovanja prema prostoru u kojem živimo.
Nisam razočaran Jakuševcem. Bio bih naivan da vjerujem da se to riješi preko noći, iako je to bilo jedno od njegovih najvećih obećanja. Nisam razočaran ni naivan prema njihovim dodjelama novca iz gradskog proračuna svojim pajdašima i udrugama, iako su upravo to spočitavali pokojniku. Nisam razočaran ni što se skriva i ne dolazi na sučeljavanja, iako je i to Bandiću zamjerao prije njegove smrti. Nisam razočaran ni aferama njegovih pajdaša i njega osobno. S time neka se bave institucije ove države.
Ne krivim ga što Zagreb izgleda gore nego prije potresa. Što je njegovo zbrinjavanje otpada jednako uspješno kao i zbrinjavanje rashodovanih kadrova njegovog prethodnika. Ipak je za to prvenstveno zadužen HDZ, SDP i njihove politike.
Razočaran sam jer su pljuvali po Bandiću i njegovim neostvarenim, a obećanim projektima, a zapravo su završili većinu upravo njegovih projekata ili se hvale kako baš sada na kraju mandata započinju te projekte i svojataju ih kao svoje.
Razočaran sam jer su Tomašević, Dolenec, Korlaet, Benčić, Bosanac, Celakoski, Višnić, Borić, pa i gđa Kekin – ekipa koja se godinama vezala za stabla, i koja zapravo upravlja gradom dok drugi statiraju u kukuruzu – izdali vrijednosti za koje su se predstavljali. Njima je jedino važno bilo postati lijevo krilo HDZ-a, iako to vješto skrivaju.
Nisu pobijedili stare ideologije. Samo su im uzeli mjesto. Oni nisu demontirali klijentelizam, već su ga presvukli u “građanski” i “progresivni” kostim. Umjesto Bandićevih “kumova”, došli su njihovi ljudi iz udruga, kulturnih scena, prijateljskih mreža. Sličan model – samo nova lica.
No, ja sam najviše razočaran jer su izdali upravo ono što su stalno ponavljali – ljubav prema svakom stablu, svakom kvartu, svakom parku, svakom djetetu koje se u njemu igra i stvara sjećanja. Baš kao što sam i ja stvarao svoja, pogledom na Glogovac i igrom u pješčaniku istog. To su izdali i po putu izgubili.
Nažalost, izgubili su i moj glas. Zauvijek.
Na kraju – izađite na izbore. Tražite nove opcije. One koje razumiju da gradska politika počinje od malih stvari – od kućnog praga, preko kućnog savjeta i gradskih četvrti do gradske skupštine.
Gradonačelnik je samo marioneta u igri velikih kada se zatvori u svoj uski krug ljudi i kada ne sluša najmanje probleme svojih građana. Bandić je bio populista, Tomašević je licemjer, jer za razliku od Bandića koji je bio otvoreni populist i nije skrivao način na koji vlada, Tomašević se predstavljao kao moralna alternativa – a kad je došao na vlast, počeo je raditi iste stvari koje je prije žestoko osuđivao.
Tražite nova rješenja iz dana u dan. Mijenjajte ih sve kao pelene djeci kad ne shvaćaju kome oni svi skupa trebaju služiti u politici. Mijenjate ih dok ne pronađemo novog Holjevca. Holjevac je ostao mjera onoga što znači biti gradonačelnik koji gradi Zagreb, a ne gradi sebi mrežu. Bio je pragmatični vizionar koji nije robovao ideologijama već ga je zanimalo kako Zagreb može rasti, a ne čije će partijske boje visjeti na jarbolu.
