“Poljubi zemlju po kojoj hodaš”, pjeva Mišo. Dok većina ljubi tu zemlju, nekolicina ju je dobrano preorala, piše Hamed Bangoura.
Svaka velika pljačka u ovoj zemlji počinje istom rečenicom: “Nije to moj novac, pa što me boli.” Samo se mijenja desetljeće, imena i valuta.
Kako je sve počelo…
Devedesetih je to izgledalo ovako. Htio si preuzeti državnu firmu, a nisi imao love? Nije problem. Banka ti dade menadžerski kredit, a kao zalog za taj kredit staviš, pazi sad, samu tu firmu koju kupuješ. Postaneš vlasnik preko noći, bez da si uložio ni marku svog novca, a kredit se onda vraća iz poslovanja te iste firme.
Firma, dakle, plaća sama za sebe, a ti potpisuješ papire. Samo u ‘92. i ‘93. podijeljeno je 18.559 takvih kredita, u vrijednosti 277 milijuna DEM. Zakon je u početku tražio da budeš zaposlenik firme da bi je mogao kupiti. Brzo su to promijenili. Odjednom je svatko mogao kupiti bilo što. Elegantno, zar ne?
Dvije tisuće i trinaesta. Isti mehanizam, nova kutija za poklon zove se predstečajna nagodba. Umjesto menadžerskog kredita, imaš Linića koji otpisuje i potpisuje. Predstečajne nagodbe bile su teške 45,7 milijardi kuna, a u proračun je do tog trenutka ušlo tek 470 milijuna. Opraštalo se kao da se radi o posudbi šećera od susjeda. Kad zbrojiš sve što se u ime države oprostilo “poduzetnicima” i tajkunima, zapitaš se, do kad mamu vam vašu. Nije to oprost. To je poklon, samo papirom umotan. Zapravo stranačkim knjižicama omotan, nebitno što na njima piše.
I danas, 2026., dok ovo pišem, Porezna je prije par dana objavila novu listu srama. Samo jedna majka i kći kumulativno duguju 113,8 milijuna eura državi koju svi ostali hrane svojim porezima. Ukupno, 31.699 ljudi i firmi duguje državi 1,75 milijardi eura. Trideset i jedna tisuća sedam stotina devedeset devet priča, a svaka počinje istom rečenicom s početka ovog posta.
Devedesetih su firmu kupili bez svog novca. Dvije tisuće trinaeste im je dug oprošten tuđim novcem. Danas jednostavno ne plaćaju i čekaju oprost. Kako je sve počelo? Tako da nitko nikad nije platio račun za ono što je prvi put prošlo nekažnjeno. Samo nekima, ne bakici s placa, blokiranom umirovljeniku ili građaninu i naravno naivnim poduzetnicima koji su u čudu kad dobiju opomenu na 3 eura poreznog duga i trče ne bi li ga platili.
Svi oni trče, a neki mirno šetaju Korzom ili Cvjetnim trgom ako vam je draže.
Bare bi rekao: “Gdje je nestao čovjek?” Nije nestao, moj dragi Bare, samo su ga lobotomizirali, pa nikada nije pravo „Vrijeme da se krene“
Mišo i Bare otišli su u razmaku od tri tjedna. Jedan je pjevao da zemlju ljubimo, drugi pitao gdje je čovjek nestao, a ja im, dok je trebalo, nisam imao snage ni redak napisati, pa neka im ovaj post bude to. Posveta velikim glazbenicima iz naroda, koje je narod volio i prepoznao i koji su iskreno voljeli svoju zemlju. Svatko na svoj način kroz pjesmu, a ne krađu.
