U Gospiću je zakopano oko 37.000 tona otpada i svi se iz državnog vrha prave kako ne znaju apsolutno ništa o tome, piše Hamed Bangoura.
Netko ga je dovezao. Netko ga je primio. Netko ga je zakopao. Netko je godinama trebao doći u nadzor. No ovaj tekst nije o otpadu.
Naš najveći problem nije korupcija. Nisu ni nesposobni političari, jer oni su ipak jako sposobni pobrinuti se za sebe. Naš se najveći problem zove odgovornost. Točnije, potpuni nedostatak odgovornosti.
U Hrvatskoj postoji pravilo koje nitko nikad nije zapisao, a svi ga poznajemo. Oni odlučuju. Mi plaćamo.
Za Uljanik grupu država je platila više od četiri milijarde kuna jamstava. Varaždinske bale stajale su dvadeset godina da bi ih proračun na kraju uklonio za 29 milijuna eura. Zbog spora s MOL-om američki nam je sud u travnju presudio račun od 286 milijuna dolara. Sveučilišnu bolnicu u Blatu Zagrepčani su platili izdvajanjem iz vlastite plaće, radovi su stali 1992. i od tada je nijedna vlada nije ni dovršila, ni prenamijenila, ni srušila i tako u nedogled.
Odluke su donosili oni. Platili smo mi.
Mijenjale su se vlade, ministri, ravnatelji, uprave i stranke. Samo se jedno nikad nije promijenilo. Nitko nije odgovoran. Nitko ne vraća glavninu novca do sitniša. Nitko zbog milijunskog promašaja ne izgubi pravo da sutra vodi nešto drugo.
Još se nešto nikad ne mijenja. Na kraju se uvijek nađe netko mali. Vozač. Poslovođa. Direktor tvrtke koja je u međuvremenu ugašena, poneki mali dužnosnik kojeg nitko neće braniti, a ništa se od ovoga ne može dogoditi bez ureda, onog većeg. Nijedna tona otpada ne završi u tuđoj zemlji bez papira. Nijedna milijarda ne izađe iz proračuna bez potpisa. Ti potpisi postoje. Ti ljudi su živi. Većina ih i danas nešto vodi. Ne tvrdim da znam njihova imena. Tvrdim nešto što je puno lakše dokazati.
Nitko ih ne traži.
U izbornoj noći 2016. na RTL-u Vladimir Šeks je rekao: „Nije moć u Hrvatskom saboru, u parlamentu, to je jedna velika iluzija.“ Objasnio je da se stvarne odluke donose ranije i na drugim mjestima, a da je Sabor samo pozornica na kojoj se one izglasavaju. To je rekao čovjek koji je desetljećima bio u samom središtu hrvatske politike. Nitko mu tada nije proturječio i ništa se nakon toga nije dogodilo. Reći će nam, dakle, da odluke ionako ne donosimo mi. Da se sve odlučuje negdje drugdje. Možda i imaju pravo.
Ipak, nijedan gremij nije zakopao otpad u Gospiću. Nijedan gremij nije izdavao naše dozvole, vodio naš inspektorat ni birao naše ministre. Ako smo doista toliko mali da o svemu odlučuje netko drugi, onda barem tražimo odgovornost za ono što smo napravili sami.
Odgovornost političara je najveća jer oni imaju vlast, institucije i naš novac. Ali ni mi nismo nevini. Mi biramo. Mi šutimo.
Mi za naše uvijek nađemo opravdanje, a za njihove tražimo zatvor. Mi se svake afere sjećamo do sljedeće afere. Mi pristajemo na ostavku, kao da ostavka vraća novac. A i to se rijetko dogodi. Mi smo političare naučili da naše pamćenje traje kraće od njihova mandata.
Pa da onda kažemo što odgovornost zapravo jest.
Odgovornost nije ostavka. Ostavka je izlaz, a ne kazna. Odgovornost je kad uz svaku odluku zauvijek stoji ime čovjeka koji ju je potpisao. Odgovornost je kad se šteta naplaćuje iz imovine onoga tko ju je napravio, a ne iz proračuna. Odgovornost je kad zastara ne teče dok šteta traje, a otpad u tlu je šteta koja traje svaki dan. Odgovornost je kad onaj tko je potopio jednu javnu tvrtku više ne može dobiti drugu. Ništa od toga nije radikalno. Sve to postoji u zemljama koje nisu pametnije od nas, nego su samo jednom davno odlučile da to više neće trpjeti.
Godinama probleme guramo pod tepih.
Ovaj put smo pod njega ugurali 37.000 tona otpada. Nije ga zakopao nitko. Nije ga primio nitko. Nije ga previdio nitko. Prisjetimo se zato stare priče o četvorici. Zovu se Svatko, Netko, Bilo tko i Nitko, a glasi otprilike ovako:
„Trebalo je obaviti jedan važan posao i Svatko je bio siguran da će ga obaviti Netko. Mogao ga je obaviti Bilo tko, ali nije ga obavio Nitko. Netko se zbog toga naljutio jer je smatrao da je to posao za Svakoga. Svatko je mislio da ga može obaviti Bilo tko, ali Nitko nije shvatio da ga Netko neće obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga zato što Nitko nije obavio ono što je mogao obaviti Bilo tko.“
To nije šala. To je opis jedne države. Nažalost, naše države.
Nitko je najzaposleniji čovjek u Hrvatskoj.
I opet ćemo ga platiti mi. Skupo!
