Oduvijek sam bio legalist. Vjerovao sam da se pravda traži kroz institucije, a ne preko veze, stranke, kumova ili poznanstava. Ta me vjera koštala mnogo živaca, vremena i više od dvadeset godina života. U tom razdoblju nagledao sam se svega. Ljudi koji pokušavaju zaobići sustav. Oni koji ga koriste za vlastitu korist. Oni koji ga prilagođavaju sebi. I oni koji misle da su iznad njega.

Teorija kaže da postoje zakonodavna, izvršna i sudbena vlast. Tri odvojena stupa koja bi trebala međusobno kontrolirati jedni druge kako nitko ne bi imao previše moći. U praksi često imam osjećaj da se ta podjela gubi čim se pojave stranačke boje.

Govoreći iz vlastitog iskustva, prečesto sam gledao kako se institucije promatraju kao plijen koji treba osvojiti, a ne kao servis građana koji ih financiraju. Kada si na vlasti, želiš svoje ljude. Kada si u oporbi, kritiziraš tuđe ljude. A kada zamijenite mjesta, često nastavite po istom obrascu. Zato me uvijek zabrine kada čujem političare kako govore da bi neka sudska odluka bila drugačija da su oni na vlasti.

Što to zapravo znači?

Da bi suci trebali suditi drukčije ovisno o tome tko je osvojio izbore?

Ako je odgovor potvrdan, onda više ne govorimo o neovisnom pravosuđu, nego o produženoj ruci politike. Ne ulazim ovdje u to tko je u pravu u slučaju Franak, niti u meritum same odluke. Govorim o principu i o izjavama oporbenih političara. Danas se nekome sviđa neka presuda, sutra nekome drugome neće. Ali ako želimo pravnu državu, onda institucije moraju biti jače od političkih preferencija.

Isto vrijedi za Ustavni sud, Državno odvjetništvo, Državni ured za reviziju, Pučkog pravobranitelja i sva ostala tijela koja bi trebala biti korektiv svakome tko obnaša vlast.

Možda sam naivan, ali nakon svega što sam prošao još uvijek vjerujem u jednu ideju. Da će jednog dana u Hrvatskoj funkcije pripadati sposobnima, a ne podobnima. Da će institucije služiti građanima, a ne političarima. Da će zakoni vrijediti jednako za sve.

Država ne postaje ozbiljna onda kada ima dobre političare.

Država postaje ozbiljna onda kada ni najbolji političar ne može utjecati na odluku suca, državnog odvjetnika ili revizora.

Tek tada trodioba vlasti prestaje biti lekcija iz udžbenika i postaje stvarnost.