Legenda o Ivi i tome kako je hrvatski zatvorenik preživio desetljeće luksuza u zatočeništvu…, piše Hamed Bangoura.
Srce me boli kada vidim kolika je nepravda učinjena velikom hrvatskom premijeru g. Ivi Sanaderu. Kada je 10. prosinca 2010. uhićen, imao je samo jedan dan za premjestiti novce, dukate, zlato, satove i Mercedes druga Tita na sigurnu lokaciju. Potom su ga razvlačili po sudovima i jadnom mu nije bilo dobro, pa je već 2011. morao zatražiti liječničku pomoć.
Između boravka u zatvoru (iako nikada nitko nije objavio ni jednu sliku iz tog pritvora), boravka na slobodi uz jamčevinu (koju su mu osigurali njegovi partijski drugovi), pa sve do presude kojom je osuđen na nepravednih 18 godina zatvora, uspio je i napisati knjigu i zaraditi nešto novca od jedne novinske kuće.
Tijekom deset godina boravka u zatvoru, nikoga nije drukao, nikoga se nije odrekao. Ponosno i stoički je podnio nepravdu koja mu je nanesena. Djeca su morala u egzil, a sa ženom se ne zna što je. Gladovala je cijela obitelj dok je on gulio nepravednu kaznu. U zatvoru su mu društvo pravili deda koji se švercao u tramvaju i sin koji je ukrao kilu salame da prehrani svoju obitelj, a za vrijeme ponekog izlaska (nije da ih nije bilo) iz zatvora (ne znam je l’ ga itko vidio u zatvoru) on je vrijedno ispijao i poneku kavicu u središtu grada od novca koje je uspio zaraditi vrijedno radeći u zatvorskom sustavu.
I sada nakon svega, kao John Wick u prvom nastavku, po izlasku iz zatvora, jadan se morao spustiti u podrum u drugu tajnu sobu. Prvu su mu pronašli tijekom pretresa i oteli mu dugo skupljano blago. Kamen puca. Prašina se diže. Sloj po sloj, udarcima koje više pokreće odlučnost nego snaga, naš Ivo razbija pod. Ispod njega: zakopana kutija od čelika.
Otvara je. Unutra niz pažljivo složenih zlatnih poluga, ponešto dukata, poneki Rolex, Panerai, IWC, Franck Muller, A. Lange & Söhne, Cartier, i stranačka iskaznica simbol njegove prošlosti. Sada ga čeka teži dio posla. Treba otići po zbirku umjetnina koju mu nisu oteli, i prebaciti novce koje mu nisu pronašli i dokazali. Nitko ne zna koje su njegove muke bile dok su se otvarali razni trustovi, off shore kompanije.
Muka, jer on u svemu nije bio sam. Bio je samo pijun na vrhu u igri većih političkih moćnika, ali vrijedno je za svoju Domovinu odslužio čak nešto više od pola kazne. Sada samo da još isplati svoje ortake i nakon što su ga s 57 godina nepravedno optužili, da sa 73. ( za mjesec dana mu je rođendan) uživa u svom domoljublju i osveti koju nam svima sprema.
Sa značkom svoje partije na reveru i iskaznicom u lijevom džepu, blizu srca, na kojem je držao ruku dok se na skupovima pjevala „Lijepa naša“ i držao govor u kojem je rekao: “Borba protiv korupcije mora biti prioritet svake odgovorne vlasti. Nitko nije iznad zakona, pa ni oni koji su najbliže vlasti.”
Ove scene iz podruma vizualno i simbolički označavaju kraj mira i povratak Ive Sanadera u svijet iz kojeg je pokušao pobjeći. Ne izgovara nijednu riječ. Sve govori njegov pogled, tih, smrtonosan, odlučan. Rat je ponovno počeo ili je ipak na redu mirovina. Ona koju dobiva 860.000 njegovih građana? Sigurno ne takva, jer oni preživljavaju od 600 tinjak eura s glavama u kontejnerima. On će, ako se ne vrati u politiku (a kod nas je sve moguće), sve to gledati s „Malo Vitra“ i s malo vitra u kosi. On za razliku od građana koji su ga nepravedno optuživali, ipak ima svoje kose. Sretan ti rođendan dragi naš Ivo i baš je lipo da si opet među nama.
Napomena autora:
Ovaj tekst je satira. Služi isključivo za kritički osvrt na društvene i političke paradokse našeg vremena, s posebnim naglaskom na selektivnu pravdu, političku elitu i kolektivno pamćenje. Svaka sličnost s realnim događajima, izjavama i osobama iako vrlo stvarna, korištena je isključivo u svrhu humora, ironije i društvene kritike. Ako vas zaboli srce, mozak ili jetra – svrha je postignuta.
