- Ines Knežević
- Arhiva portala Epoha, Facebook, AI
Uvođenje 19. paketa sankcija Rusiji nije izolirani događaj nego dio dugotrajnog procesa u kojem deklarirani cilj “slabljenje Rusije” prikriva stvarni cilj, a to je iscrpljivanje i slabljenje građana Europske unije. Nakon gotovo dvije godine jasno je da sankcije nisu uništile rusku ekonomiju, ali zato jesu promijenile životne uvjete milijuna Europljana.
Sankcije danas više služe kao politički signal i predstava za javnost, nego kao stvarno sredstvo pritiska na Moskvu. Rusija se ekonomski prilagodila i otvorila nova tržišta u Aziji, Africi i Latinskoj Americi i pronašla alternativne dobavne lance. Isto tako neke od svojih industrija, poput energetike i poljoprivrede, dodatno je ojačala.
Dok se građanima EU šalje poruka da se “nešto poduzima”, u isto vrijeme taj isti narod u stvarnosti osjeća na svojoj vlastitoj koži rast računa i pad životnog standarda.
Sve više postaje jasno da ove sankcije kojima se ne vidi kraja nisu oružje usmjereno prema van, nego su one moćan alat usmjeren prema unutrašnjosti Unije. Svaka država članica koja se usudi javno dovesti u pitanje njihovu učinkovitost ili smisao riskira političku izolaciju, gubitak europskih sredstava i medijski pritisak.
Ostale poslušne Vlade nesuverenih državica sve se više natječu u pokazivanju lojalnosti Bruxellesu, zanemarujući pritom stvarne interese svojih građana. Sankcije su ustvari postale test političke poslušnosti za svaku članicu glavnom i jedinom centru moći u Bruxellesu.
Negativni ekonomski učinci sankcija jasno su vidljivi svim EU građanima. Zamjena jeftinog ruskog plina američkim ukapljenim plinom (LNG) ili drugim skupim energentima povisila je troškove proizvodnje, grijanja i života u cijeloj Europi. Istovremeno, europske zemlje sve više ovise o uvozu iz SAD-a, dok njihova vlastita industrijska baza slabi i gubi konkurentnost. Sličan obrazac vidi se i u vojnim nabavkama, gdje prelazak na američke sustave dodatno učvršćuje ovisnost i uvjetovanje o Zapadu.
U vremenu smo gdje kriza više nije iznimka ili privremena situacija, već postaje trajno stanje. Rat, inflacija, nestašice i energetska nesigurnost postali su sastavni dio svakodnevnog života i političkog diskursa. Političari koriste ovaj okvir “permanentne izvanredne situacije” kako bi opravdali nepopularne mjere, povećanje poreza i rezanje socijalnih prava. Navikavanje građana na stanje bezizlazne krize smanjuje njihov pritisak na vlast, što pogoduje dugoročnom zadržavanju moći i kontrole u rukama istih vlastodržaca.
Sankcije također imaju snažnu propagandnu ulogu s obje strane. Dok Zapad svoje mjere predstavlja kao borbu za demokraciju i slobodu, Rusija ih koristi kao dokaz vlastite otpornosti i opravdanje za pojačanu unutarnju kontrolu. Tako obje strane učvršćuju svoje režime, dok građani snose stvarne posljedice.
Najteži udarac snose naravno obični građani, koji se sve teže nose s rastućim cijenama energije, hrane i osnovnih usluga. Inflacija, rast kamata i fiskalna opterećenja pogađaju srednji i niži sloj društva, dok se elitama osiguravaju sredstva za vojne izdatke, “zelene” projekte i pomoć Ukrajini. Financijsko iscrpljivanje postaje alat kojim se uklanjaju prepreke političkom i ekonomskom pritisku.
Ljudi koji se bore za osnovni opstanak teško pronalaze snagu za otpor prema sustavu.
U konačnici to i jest cilj ovih podmetnutih sankcija – da osiromašeni građani postanu politički predvidivi i podložni kontroli. Život na rubu financijske sigurnosti čini građane spremnijima prihvatiti mjere koje bi u drugim okolnostima bile neprihvatljive, a to su: centralizacija moći, strogi nadzor nad potrošnjom svakog pojedinca, digitalne valute pa sve do ograničenja osobnih sloboda u ime “općeg dobra”. Sustavno plansko iscrpljivanje stvara ovisnost naroda o sustavu i čini otpor gotovo nemogućim.
Jedan od narednih koraka u ovom procesu ako sve prođe po planu vodećih scenarista bit će uvođenje sustava socijalnog kredita u kojem će pristup državnoj pomoći, subvencijama i osnovnim uslugama biti uvjetovan “poslušnošću” i usklađenošću s političkim smjernicama. Svako odstupanje ili neslaganje rezultirat će gubitkom prava i pristupa raznim uslugama čime dolazimo do zaključka da su sankcije zapravo samo jedan dio šire strategije društvenog discipliniranja.
Sve navedeno jasno pokazuje da 19. paket sankcija nije usmjeren na slabljenje Rusije koliko na jačanje kontrole nad vlastitim građanima. Svaki novi krug sankcija ne donosi pravdu ili sigurnost, nego dodatno slabi standard života svih nas i gura naše društvo prema modelu u kojem će poslušnost postati jedina valuta preživljavanja.
Kad će sankcije prestati? Kad postignu svoj cilj, a cilj je konačno urušavanje standarda i financijske neovisnosti građana nekadašnjeg slobodnog svijeta i uvođenja stroge digitalne kontrole u vrli novi svijet po mjeri današnjih vodećih diktatora.
