Mnoge obitelji u Hrvatskoj i Zagrebu posjeduju drugu nekretninu (poput stare roditeljske kuće, djedovine na selu ili manjeg stana) ne zato što su nekakvi bogati spekulanti ili investitori, već zato što su njihovi preci desetljećima odvajali od usta, plaćali porez na dohodak, porez na promet nekretnina i kupovali građevinski materijal kako bi osigurali obitelj. Gledati na takvu naslijeđenu imovinu kao na izvor lake zarade koji treba dodatno oporezivati predstavlja duboko nerazumijevanje stvarnog života i truda prosječnog domaćeg čovjeka.

Nijedna vlast ne uvodi drastične poreze odjednom jer bi to izazvalo masovne prosvjede i politički pad. Sustav uvijek kreće s pričom o “oporezivanju bogatih spekulata”, “praznih stanova” i “stranaca” . Kada se javnost navikne na postojanje samog poreza i kada se uspostave svi registri (poput baze podataka o nekretninama), prag se polako spušta.

Cilj je potpuni porez na imovinu: Dugoročni cilj zapadnih ekonomskih preporuka (koje Hrvatskoj godinama nameću institucije poput MMF-a, OECD-a i Europske komisije) jest prelazak s oporezivanja rada na sveobuhvatni porez na imovinu. To znači da se u budućnosti planira oporezivati svaka nekretnina, uključujući i onu u kojoj živite.

Raskućivanje i gubitak neovisnosti: Na Zapadu, uključujući Njemačku, građani plaćaju godišnji porez na nekretninu (Grundsteuer) bez obzira na to je li im to jedini dom ili djedovina. Kad se taj model u potpunosti preslika na Hrvatsku, obiteljska kuća prestaje biti trajno utočište i postaje trajni najam od države – jer ako državi svake godine ne platite porez na vlastitu kuću, ona više zapravo nije vaša.

Ova tema otvara pitanje dugoročnog opstanka privatnog vlasništva u Hrvatskoj i poštivanja Ustava RH o nepovredivost privatnog vlasništva.