Najveća kriza u kojoj se Zapad danas nalazi nije ekonomska, politička pa čak ni društvena. To je kriza pojedinca, egzistencijalistička (ne egzistencijalna) kriza koja svoj korijen ima u nedostatku smisla.

Radeći s djecom i mladima, moja me nestručna opservacija njihovog nezadovoljstva, anksioznosti i depresije dovela do tri glavna razloga za tu krizu.

Prvi i najbanalniji je: nekorištenje tijela, tj. previše vremena provedenog s vlastitim mislima. Ne u konstruktivnom razmišljanju koje za cilj ima rast i napredak, već u stvaranju teoretskih toksičnih scenarija, izgrađenih na nerealnim očekivanjima i strahu od neuspjeha. Nisu uzalud naši stari rekli da su “besposlene ruke đavolje igralište”. Još nisam sreo osobu koja se bavi sportom ili fizički radi, a da je zarobljena depresijom ili anksioznošću. Ne znam radi li se o cirkulaciji, hormonima, fokusiranosti na nešto konkretno što se događa sada i ovdje ili kombinaciji svega navedenoga, ali u fizičkoj aktivnosti ima nešto ljekovito za duševno stanje.

Drugi je nedostatak konteksta i zahvalnosti. Konteksta u smislu toga da nedostaje kontakta sa stvarnim životom i nebrojenim nevoljama koje on donosi. Netko tko se bori sa stvarnim egzistencijalnim pitanjima nema vremena biti zarobljen u vlastitim mislima i identitetu žrtve. Štoviše – koliko god je nepopularno danas to reći – svaki put kad se nađem u depresivnoj fazi, to mi je podsjetnik kako mi je objektivno dobro u životu. Ne živim u ratnoj zoni, ne moram brinuti za idući obrok, ne prijeti mi nikakva neposredna opasnost. Kada si to posvijestim, dajem prostora zahvalnosti što je tako. A zahvalnost je protuotrov za anksioznost i depresiju.

Treći je nedostatak dohvatljivih ciljeva i volje da ih se lovi. Vrlo je lako zaplesti se u dugoročne, velike ciljeve koji djeluju nemogući za postići ili isprazno sanjarenje za ogromnim postignućima. U čemu nađemo izgovor za nedjelovanje, jer je cilj jednostavno predaleko. Kada tako postavimo stvari, lakše je odustati od putovanja nego napraviti prvih deset koraka. No ako put podijelimo u 100 ili 1.000 etapa koje je moguće prijeći i ako smo voljni početi hodati… s vremenom ćemo vidjeti da je cilj sve bliže.

Sve je ovo zapravo uvod u današnju temu: “prodavanje” smisla.

Njegov nedostatak je daleko najveća i najopasnija pandemija na Zapadu danas. I oni malo inteligentniji su to prepoznali te nerijetko ne samo da nude rješenja, već su od te ponude izgradili velike karijere. Nekada smo ih zvali učiteljima ili guruima. Danas ih zovemo life couchevima ili političkim kandidatima.

I kao i u svakom drugom biznisu, i u ovome ima dobrih i loših. Uspješnih i neuspješnih. Onih koji donose dobre plodove i onih koji donose loše.

Klasičan primjer dobrih su oni koji uspješno pomažu pojedincima i usmjeravaju ih u zajednice, s namjerom da pozitivna promjena postane globalna. Oni ujedinjavaju čovjeka s njim samim i s drugim ljudima.

Primjer loših su oni koji pomažu pojedincima s namjerom da ih odvoje od zajednice. Oni naglašavaju ego pojedinca i šire razjedinjenost.

Najčešće (nesvjesno) radimo i jedno i drugo, ovisno o vlastitom trenutnom duševnom i duhovnom stanju. Ponekad imamo puno volje i strpljenja za dijalog s neistomišljenicima. A ponekad ih smatramo idiotima na koje ne vrijedi gubiti vrijeme.

Presudna za prihvatiti je činjenica da smo svi podložni tržištu smisla jer svi imamo urođenu potrebu biti dijelom neke veće priče, a ne nebitni pojedinci koji će biti zaboravljeni.

Kao primjer, promotrimo “prodavače” smisla u političkoj areni. Za dobrobit ove analize pretpostavljajući da i jedna i druga strana – lijeva i desna, globalistička i suverenistička – imaju dobre namjere.

Jedni svom tržištu prodaju smisao kroz kolektivizam, priču o pravednosti i jednakosti kroz davanje svima jednako jer živimo u svijetu koji nema dovoljno resursa za sve. I to jest plemenita ideja, čije bi ostvarenje donijelo bolji svijet. Utopiju.

Drugi svom tržištu prodaju smisao kroz egzistencijalizam, priču o pravednosti i jednakosti kroz brigu nadarenijih i uspješnijih za one manje nadarene i manje uspješne jer živimo u svijetu u koji ima dovoljno resursa za sve. I to je također plemenita ideja. Meritokracija.

Koja je u pravu ponajviše ovisi o našem shvaćanju ljudske prirode. 

Ako ćemo objektivno, prva, socijalistička, nije nikada nigdje nijednom društvu donijela ekonomski prosperitet. Druga, kapitalistička, je nekim društvima donijela toliko ekonomskog prosperiteta da su se ona počela moralno urušavati od vlastite obijesti.

Čini se da su najuspješnija ona koja imaju snažan kapitalistički pogon s kvalitetnom socijalističkom “sigurnosnom mrežom” za one koji iz bilo kojeg razloga ispadnu iz pogona. No preduvjet za to je ujedinjenost društva, pojašnjavanje slabijima da trebaju one jače koji donose napredak, a jačima da su dužni brinuti za slabije.

Kada se poruka političkih “prodavača” smisla temelji na razjedinjavanju i demonizaciji druge strane, povijest nas uči da katarza i pomirenje dolaze tek nakon grozota koje su se morale izbjeći: ratova, genocida, totalitarnih režima. Stoga smo dužni biti vrlo oprezni i ne zaboraviti da svi u tome igramo ulogu. Svi smo na nekoj razini i “prodavači” i “kupci” smisla.

Trgujmo odgovorno, uvijek s ciljem da pomognemo onima kojima ga nedostaje.

A, pogotovo kada je riječ o mladima koji jesu – sviđalo se to nama ili ne – naša budućnost.