Jedna od mojih rijetkih vrlina (koja me čini lošim političarom, op.a.) jest što niti želim, niti se znam gurati.

Kada mi postane jasno da sam negdje nepotreban i/ili neželjen, nisam tip koji će uvjeravati da je neophodan i laktariti se za svoje mjesto.

Bilo da se radi o osobnim ili društvenim stvarima, rađe ću se graciozno povući sa zabave nego biti jedna od opcija i uvjeravati nekoga da sam više od toga.

Bilo kako bilo, treba znati ostati. Ali, treba znati i otići.

S tim rečenim, vrijeme je za time-out.

Predugo, godinama sam bio (pre)javna osoba.

Dijelio s vama sva svoja razmišljanja, podvrgavao se podršci, ali i povredama. “Nositi srce na rukavu” oko ljudi u pravilu nije mudro.

A, pogotovo u ludim vremenima koja su pred nama. U kojima će se kojekakvi – dobro poznati, a i novi – igrači brutalno laktariti, gristi i gurati za svoje mjesto pod suncem / u vašim životima / na proračunu.

Ne vidim se u tom cirkusu.

Kada je bilo potrebno, bio sam mirna luka.

Sada kada nije potrebno sam balast.

A, život je more. Nekada mirno, a nekad olujno.

Ja mislim da sam svoju dionicu utrke možda šepavo, ali solidno otrčao.

Do neke prigodne situacije, sve vas lijepo pozdravljam!