Je li EU 9. rujna odlučila da stambeni prostori građana pripadaju državi?
- rujna EU Komisija je predstavila Affordable Housing Act.
Govori se uglavnom o Airbnbu i kratkoročnim najmovima, ali čitanjem teksta isplivava nešto mnogo šire: propis se odnosi i na moguća ograničenja kupnje i korištenja nekretnina koje se ne koriste za glavno prebivalište.
U takozvanim “područjima pod stresom stanovanja”, općine i druge vlasti moći će intervenirati ne samo na turističke najmove, već i na druge kuće te nekretnine koje stoje neiskorištene.
Ista Komisija navodi među mogućim mjerama ograničenja nekretnina za neprimarno korištenje, obveze namjene nekretnine te čak instrumente za rezervaciju određenih stanova za specifične kategorije kupaca.
Ukratko, EU je pripremila pravni okvir unutar kojeg će nacionalne države, regije i općine moći intervenirati kako bi regulirale korištenje privatnih stanova.
Princip privatnog vlasništva prema kojem je stan tvoj i možeš s njim raditi što god hoćeš unutar granica koje propisuje zakon potpuno je preokrenut: sada je stan tvoj, ali možeš s njim raditi samo ono što odluči zakon.
Kuća kupljena vlastitim ušteđevinama nije koncesija Države. Vlasnik bi trebao moći odlučiti hoće li u njoj živjeti, iznajmiti je, koristiti je povremeno ili je privremeno ostaviti praznom.
Ali najzabavnije je nešto drugo.
Ista Komisija priznaje da je prava strukturna uzročnost stambene krize nedovoljna ponuda stanova: prema njezinim procjenama, u Europi bi svake godine trebalo izgraditi oko 650.000 kuća više, pa je stoga lakše useljavati migrante u kuće onih koji imaju prostora..
I zašto to ne radimo?
Jer je gradnja teška, spora, zahtijeva bezbrojne dozvole, a možeš biti zaustavljen svakog trenutka od jednog od tisuću i tisuću ureda i institucija zaduženih za nadzor.
Ograničavanje onoga što vlasnici mogu raditi sa postojećim kućama mnogo je jednostavnije, na kratki rok funkcionira i odgovara potrebama lobista (pravi vlasnici Bruxellesa) te biračkog tijela sve više orijentiranog na principe sovjetskog komunizma.
Stambenu krizu rješava samo jedan način: povećanjem ponude, liberalizacijom građevinarstva te smanjenjem birokracije i rokova za odobrenje.
Svakako ne postupnim pretvaranjem vlasnika u običnog čuvara dobra čiju upotrebu odlučuje politika, koja odlučuje kako ćete raspolagati vlastitom imovinom.
Izlazak iz EU-a postao je imperativ ako se žele provoditi politike slobodnog tržišta, zasnovane na zdravom razumu i onim faktorima koji su zapadni svijet učinili mjestom gdje svi žele živjeti
Službeno situacija glasi ovako: Europska komisija je 9. rujna 2026. predstavila prijedlog Affordable Housing Acta kao odgovor na rastuću stambenu krizu. To nije zakon kojim EU izravno određuje cijene stanova ili oduzima nekretnine, nego prijedlog uredbe koji državama, regijama i gradovima daje zajednički okvir za intervencije na tržištu stanovanja.
Što zapravo donosi?
U najkraćem, postoje dva dijela:
- EU uredba – određuje kada i pod kojim uvjetima država ili grad može uvesti mjere kojima ograničava određene načine korištenja stambenih nekretnina.
- Preporuka Komisije – potiče države da povećaju ponudu socijalnih, studentskih i cjenovno pristupačnih stanova, aktiviraju prazne nekretnine, ubrzaju građevinske dozvole i pojednostave prostorno planiranje.
Posebno je zanimljiv prvi dio.
EU želi omogućiti gradovima da službeno proglase određeno područje „housing stress“ područjem — odnosno područjem u kojem je stanovanje postalo toliko skupo ili nedostupno da zahtijeva posebne mjere.
Tada bi lokalne vlasti mogle, primjerice, ograničavati kratkoročni turistički najam poput Airbnba, ali samo ako mogu dokazati da je određeno područje pod ozbiljnim pritiskom i da je mjera proporcionalna problemu. Komisija izričito navodi da mjere moraju biti opravdane, proporcionalne, transparentne i podložne preispitivanju.
Pa zašto je onda nastala tolika galama i pobuna protiv toga?
Zato što se ovdje sudaraju tri vrlo velike stvari: stanovanje, turizam i privatno vlasništvo.
- Airbnb i kratkoročni najam
Ovo je vjerojatno najveći neposredni razlog za uzbunu.
Komisija smatra da u gradovima i turističkim područjima dio stambenog fonda koji se koristi za turistički najam može smanjivati dostupnost stanova za ljude koji tamo žive.
Zato bi grad mogao reći, primjerice:
„Ovaj kvart ima ozbiljan nedostatak stanova. Određeni broj stanova više ne smije se koristiti kao turistički apartman.“
To je posebno osjetljivo u mjestima poput Barcelone, Venecije, Pariza, ali i u mnogim hrvatskim turističkim gradovima.
Airbnb i njihova industrijska udruženja upravo su zbog toga reagirali vrlo kritično. Njihov argument je da glavni problem nije kratkoročni najam nego premala ukupna ponuda stanova, te da ograničavanje turističkog najma neće samo po sebi riješiti krizu.
Vlasnici se s punim pravom boje da će izgubiti dio kontrole nad svojom nekretninom
Ovo je još dublji problem.
Formalno, prijedlog ne govori: „EU može oduzeti vaš stan“.
Ali daje javnim vlastima potencijalno snažniji pravni okvir za reguliranje kako se stambena nekretnina smije koristiti.
I tu nastaje pitanje:
Ako sam vlasnik stana, zašto država može odlučivati hoću li ga iznajmljivati turistima, dugoročno, držati praznim ili koristiti kao drugi dom?
Komisija na to odgovara da vlasnička prava nisu apsolutna i da se takve mjere mogu opravdati javnim interesom — ali samo uz određene uvjete, proporcionalnost, teritorijalno ograničenje i sudsku kontrolu.
Protivnici pak vide opasan presedan:
danas ograničavanje Airbnb-a zbog „housing stressa“,
sutra ograničavanje drugih oblika korištenja privatne imovine.
To je jedan od razloga zašto reakcije nisu samo ekonomske nego i ideološke.
Ljudi su već bijesni zbog cijena stanova
Ovo je možda najvažniji kontekst.
Europska komisija sama priznaje da je stanovanje postalo jedan od najvećih problema europskih građana. Prema Eurobarometru koji Komisija navodi, 51% stanovnika gradova smatra dostupnost stanovanja neposrednim i hitnim problemom u mjestu gdje žive.
Drugim riječima, ljudi vide:
plaće → rastu sporo
najamnine → rastu
cijene stanova → rastu
kamate → visoke
gradnja → prespora
turistički najam → profitabilniji od dugoročnog najma
I onda EU odjednom dolazi s prijedlogom koji prvenstveno govori o reguliranju i ograničavanju određenih oblika korištenja postojećeg stambenog fonda i želi uzeti ljudima i onaj posljednji prihod koji im je još preostao.
Zato dio ljudi s pravom reagira i pita se:
„Zašto jednostavno ne izgradite više stanova?“
I to je zapravo potpuno legitimno i jedino logično pitanje.
