Je li ovo razlog zašto se čini da svi europski čelnici slijede isti plan u vezi s imigracijom i Ukrajinom?
Možda bi novopridošlici trebalo dati malo vremena da se uhodа prije nego što se donese ishitreni sud, ali što se tiče ovog autora, Andy Burnham nije ništa bolji od Keira Starmera. To je zato što Burnham, baš kao i Starmer, vodi politiku koja će neizbježno dovesti do rata s Rusijom.
To mora znati, ali unatoč tome nastavlja naoružavati Ukrajinu projektilima dugog dometa koji mogu dosegnuti duboko u Rusiju. Istodobno, Burnham, baš kao i njegov prethodnik, također dopušta američkim zrakoplovima da koriste britanske zračne baze za napade na Iran.
Obje politike stavljaju Ujedinjeno Kraljevstvo na put prema izravnom sukobu s Rusijom i Iranom.
Zašto su onda Burnham, a prije njega Starmer, Ujedinjeno Kraljevstvo usmjerili putem koji će na kraju dovesti do rata? Zašto je to, osim toga, učinjeno bez savjetovanja s britanskom javnošću?
Odgovor je, naravno, da britanska javnost ne želi rat. Zato je nitko nije ni pitao, a to sažima cijeli zapadni demokratski proces: on je farsa koja kod birača stvara iluziju „izbora“.
Stvarni moćnici, međutim, ŽELE rat, uglavnom kao sredstvo za smanjenje broja onih koje smatraju „beskorisnim izjelicama“.
U tu su svrhu svoje odabrane „vođe“ doveli na položaje moći kako bi provodili njihovu volju. U Ujedinjenom Kraljevstvu ni Burnham ni Starmer nisu izabrani na svoje dužnosti na općim izborima. Obojica su se uselila u Downing Street putem procesa unutarnjih stranačkih procedura.
Nije slučajnost ni to što se francuski predsjednik Macron i Nijemac Friedrich Merz također zalažu za sličan smjer u Ukrajini.
STVARNI moćnici naredili su svojim poslušnicima u europskim vladama da slijede put koji će na kraju dovesti do rata s Rusijom. A položaji Burnhama, Merza i Macrona u potpunosti ovise o tome da rade ono što im je naređeno.
Jedino što me iznenadilo u promjeni vlasti nakon Starmera jest to što se nije dogodila ranije. U Ujedinjenom Kraljevstvu vladalo je duboko nezadovoljstvo Starmerovim premijerskim mandatom, a kružile su glasine o njegovim kontaktima s ukrajinskim prostitutkama (muškim homoseksualnim prostitutkama).
Da je to bilo poznato u većim razmjerima, to bi značilo kraj Starmerova premijerskog mandata, ali kako je primijetila Candace Owens, seksualno devijantne osobe postavljaju se na položaje moći jer ih je lakše kontrolirati. Starmer je jednostavno bio još jedan primjer kako to načelo funkcionira u praksi.
Međutim, ništa od toga nije se moglo pronaći u mainstream medijima, koji su pristojno ignorirali sve izvještaje o premijerovoj prošlosti s ukrajinskim „rent boyjima“. Na internetu i društvenim mrežama glasine o Starmeru ipak su se širile, pa je bilo samo pitanje vremena kada će njegova politička održivost isteći.
Stoga je postavljen sigurni i pouzdani Andy Burnham, a sada kada je na dužnosti, nastavlja TOČNO ondje gdje je Starmer stao.
Njegovo prvo putovanje u inozemstvo kao premijera bilo je u Ukrajinu, gdje je ponovno potvrdio potporu Ujedinjenog Kraljevstva obećanjem da će pomoći Kijevu u domaćoj proizvodnji projektila dugog dometa koji mogu dosegnuti duboko u Rusiju.
Time Andy Burnham jednostavno nastavlja ono što je Keir Starmer započeo.
Da se poslužimo riječima one stare pjesme: „Upoznajte novog šefa, istog kao i starog šefa.“
Andy Burnham također je upadljivo malo govorio o migracijskoj krizi.
Iako bi mnogi to smatrali najvažnijim problemom u zemlji, čini se da je Burnham zadovoljan nastavljanjem onoga što je Starmer započeo. Novi britanski premijer stoga nije najavio nikakve nove mjere za rješavanje problema koji ugrožava društveno tkivo nacije.
UPRAVO su to učinili francuski predsjednik Macron i Nijemac Friedrich Merz kako bi riješili migracijsku krizu u svojim zemljama: gotovo ništa.
Zašto se čini da svi slijede isti scenarij? Možemo samo pretpostaviti da je to zato što im isti gospodari govore što trebaju učiniti.
