Subota je dan posvećen Blaženoj Djevici Mariji, dan kada se vrši i pobožnost Njezinom Bezgrešnom Srcu. Ova prva subota je još posebnija jer je u svibnju, a svibanj je Marijin mjesec. Svaku prvu subotu u mjesecu održava se i molitva krunice na trgovima hrvatskih gradova, od Osijeka, preko Zagreba, Rijeke, pa sve do Splita, Dubrovnika i Mostara. Muškarci mole klečeći za sve ono što je potrebno našem narodu, a u Splitu pored njih mole i žene te time šalju nedvosmislenu poruku. U Zagrebu nasuprot moliteljima uvijek stoji glasna manjina koja ometanjem molitve pokazuje svoju “uključivost prema različitosti”, no oni su zapravo nebitni.
Dok su jedni Hrvati katolici ovu prvu subotu u mjesecu prije odlaska ujutro na trg bili na svetoj misi i molili za mir i obraćenje hrvatskoga naroda, drugi Hrvati katolici su se dogovorili na međusobni obračun u Splitu radi nekih svojih načela. Iako smo čuli robotske izjave glavnih policajaca kako je policija obavila dobar posao te mlaku osudu političara, jasno je kako je u ovom slučaju hrvatska policija zakazala i da je nadmudrena od strane “navijača”. U trenutku kada kao narod jurimo prema provaliji, kada nam je potrebno zajedništvo jer će kako stvari stoje, neki drugi ljudi preuzeti ono što su nam preci sačuvali kroz stoljeća, hrvatska mladost se tuče kraj crkve, uz slike blaženoga mučenika Alojzija Stepinca, svetoga Ivana Pavla II. i hrvatskog grba s jedne strane ceste i sliku hrvatskog mučenika Ante Paradžika sa druge strane ceste. Bilo bi im pametnije da se natječu u tome tko će se prije oženiti i imati više djece nego da se međusobno tuku radi sportskog kluba i sportaša od kojih većina zaradi više novca u jednoj godini nego oni cijeli radni vijek. To je današnja prva crta na kojoj bi trebali biti, a nisu.
Naši najveći problemi kao naroda u ovom tisućljeću počeli su kada smo na prevaru uvučeni u EU 2013. godine. Obećavani su nam med i mlijeko, tržište od 500 milijuna kupaca koje samo čeka naše proizvode, europski novci čuvani samo za nas, itd. Sada se bolje nego ikada vidi da je to sve bila priča kako bi oni koji nisu podobni i čija su radna mjesta uništena napustili zemlju da bi nesposobnjakovići očuvali vlast. To je bio glavni razlog ulaska RH u EU jer bi tih nekoliko stotina tisuća ljudi čiji su poslovi uništeni izašli na ulicu i tražili odgovornost vlastodržaca. Ovako, ostali su stranački podobni, umni Jugoslaveni, “pragmatični” i razjedinjena i neorganizirana domoljubna oporba koja bi svojim jedinstvom puno toga mogla promjeniti na bolje. Naravno, za bijeg je najviše zaslužan pojedinac koji je umjesto da se bori za bolje sutra sebe i svoje obitelji, odlučio pobjeći.
Ono što najviše muči ljude u Republici Hrvatskoj je nepravda koja se očituje kroz korupciju i klijentelizam gdje se, npr.: u državnim tvrtkama zna tko će dobiti posao mjesecima prije izlaska natječaja. U ovom trenutku RH je više korumpirana država nego što je bila prije ulaska u EU. Zapitajmo se kakvo je tek stanje u “Kuli babilonskoj” u Bruxellesu kada gospodari slugama puštaju ovakvo ponašanje.
Rješenje za ovo zlo je pronašao Džingis Kan još prije 800 godina kada je u najveće kopneno carstvo ikada uveo meritokraciju, gospodarski i politički sustav u kojem su gospodarska dobra ili politička moć dodijeljena određenim ljudima na temelju sposobnosti i talenta, a ne na temelju bogatstva ili pripadništva društvenoj klasi. U našem slučaju u državnim i tvrtkama lokalne samouprave većina zaposlenih posao dobiva preko stranke na vlasti ili obiteljskih veza. Danas zaposlenih u RH ima 1,7 milijuna, dok umirovljenika ima 1,2 milijuna i vjerojatno svi znaju kako je za održiv sustav potreban najmanji omjer zaposlenih i umirovljenika 3/1.
Vladajući po tom pitanju zamagljuju oči narodu uvodeći demografske mjere koje neće donijeti dovoljno ploda, dok je trenutno u sustavu prijavljeno preko 550 tvrtki za uvoz radne snage iz “trećih zemalja”. Također, RH ima najliberalniji zakon o migracijama u EU, a potvrde o uspješno položenom ispitu hrvatskoga jezika dobijaju stranci koji hrvatski jezik ne znaju pa se tako odnedavno u nekim kafićima i restoranima naručuje na engleskom jeziku. O tome je puno imao za reći Vjekoslav Klaić, autor “Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima” iz 1917. gdje je na prvo mjesto stavio zapovijed: “Govori hrvatski!” u kojoj između ostaloga piše: “U svojoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijeđaj svoje tuđim govorom. Najmanje pa da to činiš tuđincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tuđinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tuđinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.”
Tempo useljavanja u RH je najbrži u EU, uvezemo 25 puta više useljenika nego Njemačka. Godišnje iseli 6 500 djece, dok ih se rodi 35 000, a samo 5% obitelji ima troje ili više djece. Od svih useljenika, doselilo se 80% muškaraca, a 50% nema završenu srednju školu pa se time ruši i stupanj pismenosti. Iako nam se prikazuje kako strane radnike dugoročno ne zanima Hrvatska, činjenica je da svake godine 1/3 ostaje ovdje te oni nakon nekoliko godina imaju pravo dovesti svoje obitelji i ono najvažnije za vladajuće, dobivaju pravo glasa na izborima.
Nakon ulaska u EU, više Hrvata je iselilo iz demokratske RH nego iz svih hrvatskih zemalja za vrijeme komunističke SFRJ. U samo 12 godina ostali smo bez 440 000 naših sunarodnjaka, a najviše smo usrećili Njemačku, koja je dobila 350 000 školovanih radnika. Ako stavimo to u brojke, darovali smo joj 20 Peljeških mostova. U inozemstvu je svaki treći liječnik opće prakse te svaka četvrta medicinska sestra. Od ulaska RH u EU iselilo je 18% hrvatskih radnika, dok je njemačkih iz Njemačke iselilo 1%. Sve ove podatke iznio je hrvatski demograf Tado Jurić u Podcastu Mrežnica prije otprilike pola godine. Za ovo stanje uz vlast odgovorni su i pohlepni poslodavci kojima nikada dovoljno novca, pa ono što njima radi nepravedni sustav koji mora prehranjivati svoje birače/zaposlene u državnom i javnom sektoru, oni tu nepravdu prebacuju na radnike.
- hrvatski uznik don Anto Baković osnovao je Hrvatski populacijski pokret i predložio način kako se možemo spasiti od izumiranja, a to je da nađemo 1 000 parova koji su voljni imati dvoznamenkasti broj djece. S obzirom da je ovo predloženo prije više od 30 godina i u potpuno drugačijem vremenu, danas naći toliki broj ljudi izgleda gotovo nemoguće.
Don Anto Baković je očajnički pokušavao pokazati svu pogubnost izumiranja Hrvata s obje strane umjetne granice u svom glasilu “Narod” u kojem je 2002. napisao: „Pala mi je na pamet ideja kako spasiti Hrvate od izumiranja. Da, ja imam rješenje, samo je tužno i heretično. Hrvati bi trebali promijeniti vjeru i kolektivno prijeći na islam. Eto, kad bi Hrvati kolektivno prešli na islam, izgubili bi pravu vjeru to je točno, ali bi kao narod doživjeli demografski preporod jer ne bi rađali jedno ili dvoje djece, nego odmah sedmero ili osmero… Oprosti mi, Gospodine, što ovo napisah. Kajem se! Od teške muke i nevolje ovo napisah!“
Još nije gotovo, još se držimo i imamo stvari u svojim rukama i nije kasno za izvući se iz ove letargije. Za uspjeh su nam potrebni i naši sunarodnjaci koji žive s druge strane Atlantskog oceana i u Australiji, odgajani slobodno u svojim obiteljima kao zdravo katoličko i hrvatsko tkivo.
Trebamo se trgnuti na duhovnoj razini jer izgleda da smo se kao narod prodali svakome tko ima novac ne shvaćajući kako samo dobivamo mrvice dok iznutra trunemo. Sav novac ovoga svijeta neće potaknuti ljude na rađanje nove djece, za to je potreban drugi Put koji srebroljupci na vlasti ne razumiju.
