U Splitu su 08. i 09. studenog održana dva prosvjeda: prvi koji je organiziran “zbrda-zdola” i koji se tiče naše prošlosti i drugi koji je najavljivan već neko vrijeme i koji se tiče naše budućnosti. Prvi je organizirala navijačka skupina Torcida kao odgovor na pritvaranje njihovih članova i nekoliko branitelja zbog prekida Dana srpske kulture u Splitu, a drugi je organizirala udruga “Za bolju Hrvatsku” kao odgovor na zamjenu stanovništva pred kojom kao narod zabijamo glavu u pijesak.

Protiv čega je bitnije prosvjedovati: protiv tri starca i desetak djece ili protiv smišljenog i sustavnog uvoza 400 000 (200 000 sa prebivalištem i 200 000 sa boravištem u RH) stranih radnika koji su došli u RH u posljednje četiri godine te ih sada ima više od svih nacionalnih manjina zajedno? Po odazivu ljudi na subotnji Torcidin i ovaj nedjeljni prosvjed očigledno je da hrvatski domoljubi vide veću prijetnju u Srbima kojih je svakim danom sve manje (baš kao i Hrvata) od vojske istočnjaka koja je već počela dovoditi svoje obitelji, a koje se ne sastoje od muža, žene, jednog djeteta i kućnog ljubimca.

Maskirovka uspjela! Umjesto da se najavljuje i priča o prosvjedu protiv veleizdaje koju čini odnarođena vlast, javnost je danima bombardirana preuveličanim slučajem iz Splita u kojem se gotovo ništa nije dogodilo. Pitanje je zašto bi skupina od nekoliko desetaka muškaraca došla maskirana na nekakav skup i mirno ljudima rekla da izađu iz prostorije? Pa mogli su javno, bez pokrivanja lica stati pokraj tih prostorija i mirno, držanjem nekakvih poruka, iskazati svoje nezadovoljstvo i nikome ništa. Ovako su kao naručeni došli onima kojima je ovako nešto trebalo kako se ne bi pričalo o tome da npr. sinovi bivšeg “domoljubnog” izvršitelja vlasti i državnog tajnika imaju agencije za uvoz stranih radnika.

Odmah su uslijedile osude sa svih strana, na dnevnicima i u političkim emisijama se nadugo i naširoko raspravlja o “batinašima” (iako nitko nije davao niti dobio batine), sudstvo se diglo na noge i po kratkom postupku osudilo počinitelje. U svemu ovome saznali smo da prosvjed nije potrebno prijaviti jer se “borilo za demokraciju” pa nam eto, “veliki demokrati” puštaju da se igramo prosvjeda. Sve može, samo da ljudi potroše svoju snagu, živce i osjećaje na krive stvari.

S druge strane, na početku ove godine svi gore navedeni su šutjeli kada je stranac u Zagrebu silovao maloljetnicu, vijest je objavljena u svim glasilima, ali nije imala bombastične naslove, dok je sud odbio odrediti pritvor za počinitelja?! Iako se silovanje dogodilo 9. veljače, policija je javnost obavijestila tek 11 dana poslije pa je i ona odradila svoj dio posla. Valjda je svima jasno da se ovakav razvoj događaja ne bi dogodio da je silovatelj bio Hrvat, a ne Marokanac i svi bi pozdravili normalne odluke koje bi donijeli državni organi. Ovako, nenormalne odluke donesene za ovaj slučaj očito nikome ne smetaju jer nisam čuo osudu javnosti niti organiziranje prosvjeda, pa makar on bio “zbrda-zdola”. Također, samo su rijetki objavljivali vijesti vezane za premlaćivanje Hrvata u Irskoj prošle godine od strane Iraca, koji je nakon nekoliko dana preminuo. Opet nije bilo nikakve osude od strane vladajućih i traženja uhićenja počinitelja, pozivanja irskog veleposlanika na razgovor i uručivanja prosvjedne note a slučaj je od plaćeničkih glasila gotovo zataškan.

Ovaj nedjeljni prosvjed ta ista plaćenička glasila su izrugala, a ostao sam iznenađen kada sam vidio da glasila koja sebe smatraju domoljubnima i koja opširno pišu o nepravdama koje se čine Hrvatima nisu ništa objavila vezano za ovaj prosvjed što potiče dodatnu sumnju, prije svega u njihovo financiranje. Kupljeni novinari su na prosvjedu primjetili “govor mržnje” te su huškali policiju da privede govornike koja im je prvo odgovorila da je to sloboda izražavanja, a nakon njihovoga pritiska kako se sve snima. Na jednom ljevičarskom prosvjedu je nošen transparent na kojem je pisalo: “Pobacit ćemo i crkvu i državu” pa je sud to okarakterizirao kao slobodu govora. Tada novinarima nije smetao taj transparent i nisu smatrali prijetnju uništenjem “govorom mržnje”.

Na nedjeljnom prosvjedu koji je prije svega prosvjed protiv veleizdajničke politike vladajućih saznalo se između ostaloga da se bazen Nepalaca i Filipinaca prazni i da agencije koje na strane radnike gledaju kao na stoku preko koje će zaraditi novac polako dovode Arape, prije svega Egipćane. Također se saznalo se da je u Zadru u godinu dana silovano pet djevojaka, kao i da policija više ne objavljuje narodnost počinitelja kaznenih djela. Baš je jedan Egipćanin optužen za jedno od silovanja u Zadru te se po riječima jednoga govornika na sudu branio kako “nije znao da to ne smije”.

Što se tiče samoga prosvjeda, on je bio jako dobro organiziran, govornici su iznijeli zanimljive podatke i poslali ohrabrujuće poruke, ali onaj tko nije bio tamo niti poslušao što je rečeno, čitajući tekstove na plaćeničkim glasilima stvoriti će potpuno suprotan stav o prosvjedu i neće shvatiti ozbiljno govornike. Nije naodmet i napisati kako niti jedan od tri središnja Dnevnika u nedjelju nisu rekli niti riječ o ovom skupu te su nastavili i dalje zabavljati slijepce maskiranim osobama ispred nečijih ulaza, koji usput rečeno, još uvijek ništa nisu napravili.

Odličan članak na ovom portalu napisao je Andrija Klarić, a vezano za to kako mi kao narod još uvijek živimo u 1941. dok se većina svijeta priprema za digitalno ropstvo. Nadodao bih kako uz 1941. živimo i 1991., što odgovara odnarođenoj vlasti koja tim tematikama obmanjuje i umara narod te crpi njegovu snagu kako ne bi mogao razmišljati i propitkivati današnjicu i sutrašnjicu. Naravno, smatram kako je potrebno raščistiti sva pitanja iz prošlosti, ali mi smo dopustili da s prošlošću zanemarimo ono što je bitno danas i sutra i to je naš najveći problem. Razlog zašto su nam teme iz prošlosti bitnije od tema budućnosti je što se bojimo budućnosti, odnosno bojimo se suočiti sa izazovima koji dolaze pa je ovako lakše, a tu dolazimo do pitanja preuzimanja odgovornosti koju mi kao narod odbijamo preuzeti. Upali smo u stanje “žrtve” pa nam je uvijek netko drugi kriv za naše probleme. Nisu nam krivi strani radnici, nego smo krivi mi jer smo dopustili da se ovo dogodi, a nekima ovo sve odgovara jer pune svoje džepove. Iako nisu krivi, stranci preuzimaju našu zemlju, htjeli mi to priznati ili ne i to ne samo strani radnici, nego i strane fizičke i pravne osobe koje kupuju naše nekretnine i obradivo zemljište. Imamo potpuno izvrnut sustav vrijednosti gdje mladi ljudi ne žele za početak raditi za minimalac i boriti se za svoj boljitak i boljitak našega društva, dok s druge strane odlaze biti kmetovi u tuđe države, graditi njihovo društvo i plaćati njihove mirovine. Žive u podstanarstvu i nikada neće imati svoj dom, rade po cijele dane više poslova kako bi dva puta godišnje otišli na zimovanje i ljetovanje te kako bi kupili malo bolje vozilo i pokazali rodbini da su uspjeli i to je sve što većina napravi. Pa koja je onda svrha odlaska u inozemstvo? Najlakše je dignuti ruke od svega i pobjeći jer za to nije potrebna hrabrost. Tko će zamijeniti one gospođe koje rade u trgovinama mješovite robe kada odu u mirovinu za desetak godina? Već danas u trgovinama i pekarama rade strankinje koje ne znaju hrvatski, a dobile su uvjerenje kako su osnovni dio svladale. Tko im je dao tu potvrdu? Kako su položile ispit ako ne znaju reći ništa drugo na hrvatskom osim pozdrava? Zašto ja nisam u redu ako ne želim naručiti nešto na engleskom a u redu je što strani radnik ne razumije hrvatski, a kamoli ga priča? Na to pitanje najbolje je odgovorio Vjekoslav Klaić, autor “10 zapovijedi majke Hrvatske” koji je još prije više od 100 godina na prvo mjesto stavio zapovijed: “Govori hrvatski!”. U njoj između ostaloga kaže: “Neka tuđinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tuđinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.” U Austriji se radnici dijele na one koji znaju njemački i one koji ne znaju pa radnici koji dolaze raditi u tu zemlju prije nego dođu otprilike znaju koje poslove mogu raditi, a koje ne, barem dok ne nauče jezik.

Odnedavno se pojavio jedan fenomen- većina poslodavaca koji traže radnike ne objavljuju kolika je plaća, ali sada tvrtke koje traže veliki broj radnika objavljuju kolika je plaća i ona uvijek iznosi bruto minimalac. Koji je razlog tome? Očigledno se poručuje domaćem radniku da se ne prijavljuje na taj posao kako bi pokvareni poslodavac ispunio formalnost i predočio da ne može naći domaće radnike pa je “primoran” uvesti stranu radnu snagu, koju naravno već ima na čekanju. Zašto ne bi prosječni Hrvat za početak prihvatio rad u skladištu ili prosječna Hrvatica rezala salamu u trgovini za 1100 eura i tako se borili za bolje sutra? Zato što je lakše studirati deset godina i ne raditi ništa pa poslije kukati kako se ne može dobiti posao u struci i onda sebi u glavi opravdati bježanje iz zemlje jer “ovdje ništa ne valja”.

Odnarođena vlast, ljudi koji su se prodali vlasti za posao u državnoj službi, korumpirana policija i sudstvo i pohlepni poslodavci rade u dogovoru te su se zajedno urotili (svjesno ili nesvjesno) protiv vlastitoga naroda, a sve radi novca. Voda je došla do grla i ako ne počnemo nešto raditi po tom pitanju, mi kao narod smo gotovi i neće nam za to biti nitko drugi kriv osim nas samih. Prihvatimo odgovornost za dosadašnje propuste i greške i preuzmimo odgovornost za ono što dolazi i počnimo se boriti kako bi barem preživjeli ovo ludilo koje je zahvatilo cijeli zapadni svijet.