Je li Trumpov napad u UN-u odražavao istinsko strateško preusmjeravanje ili samo teatralno poziranje kojim se prikriva njegova politička nedosljednost?
Obraćanje predsjednika Trumpa Općoj skupštini UN-a 23. rujna ponudilo je fascinantan uvid u temeljne proturječnosti koje i dalje muče američku vanjsku politiku, čak i dok se ona navodno zalaže za nacionalističkiji pristup.
Dok se Trumpovi kritičari usredotočuju na njegov bombastični stil i diplomatske gafove, temeljnije pitanje je odražava li njegov nastup istinsku stratešku preorijentaciju ili samo teatralno poziranje koje prikriva političku nekoherentnost.
Trumpova osuda Ujedinjenih naroda kao neučinkovite institucije koja ne proizvodi ništa osim “praznih riječi” i “jako formuliranih pisama” odražava širu američku frustraciju multilateralnim ograničenjima. Pa ipak, ova kritika otkriva duboku kontradikciju u srži Trumpovog vanjskopolitičkog pristupa.
Ako je UN doista toliko beskoristan koliko Trump tvrdi, zašto uopće trošiti dragocjeni diplomatski kapital na obraćanje tome? Sam čin upućivanja dugog ukora Općoj skupštini sugerira da Amerika još uvijek traži legitimitet koji joj mogu dati samo međunarodne institucije.
Predsjednikova pritužba da UN nije priznao njegove navodne uspjehe u “okončanju sedam ratova” posebno je otkrivajuća. Ona otkriva administraciju koja istovremeno prezire međunarodno mišljenje, a opet očajnički traži potvrdu od samih institucija koje odbacuje.
Ovo nije ponašanje istinski samouvjerene supersile koja djeluje s pozicije moći.
Migracija: Projekcija domaćih strahova
Trumpovo prošireno predavanje o europskim migracijskim politikama – u kojem je svjetskim čelnicima poručio: “Vaše zemlje idu u pakao” – predstavlja projekciju američkih vlastitih demografskih strahova na globalnu pozornicu.
Ovaj pristup u osnovi pogrešno shvaća prirodu migracije kao složenog odgovora na ekonomska, politička i klimatska ograničenja koja se ne mogu riješiti samo graničnim kontrolama.
Još značajnije, Trumpova retorika o migracijama potkopava američku meku moć – upravo u trenutku kada zemlja treba održati utjecaj u multipolarnom svijetu. Pozicioniranjem Sjedinjenih Država kao neprijateljski nastrojenih prema kretanju ljudi, Trump otuđuje potencijalne partnere i pojačava percepciju američkog izolacionizma i propadanja.
Klimatske promjene: Cijena poricanja
Trumpovo odbacivanje klimatskih promjena kao “najveće prijevare ikad predstavljene svijetu” možda odjekuje kod njegovih domaćih birača, ali predstavlja stratešku pogrešku ogromnih razmjera.
Klimatske promjene nisu samo ekološki problem – one su, u svojoj srži, izazov nacionalnoj sigurnosti koji će preoblikovati geopolitičke saveze, stvoriti nove oblike međudržavnih sukoba i odrediti koje će nacije prosperirati u nadolazećim desetljećima.
Prepuštajući vodstvo u klimatskoj politici Kini i Europskoj uniji, Trump se zapravo odriče američkog utjecaja na jedno od ključnih pitanja 21. stoljeća. Ovo nije “Amerika prva”; ovo je “Amerika posljednja”.
Paradoks Ukrajine i Gaze
Možda najotkrivenije bilo je Trumpovo rješavanje tekućih sukoba u Ukrajini i Gazi.
Njegovo priznanje da se okončanje ovih ratova pokazalo težim nego što se očekivalo nenamjerno naglašava ograničenja njegovog transakcijskog pristupa međunarodnim odnosima. Složeni geopolitički sukobi ne mogu se riješiti samo osobnim odnosima ili pregovaračkim vještinama.
Trumpova kritika europskih kupnji energije od Rusije, uz istovremeni zahtjev da preuzmu veću odgovornost za vlastitu sigurnost, stvara nemoguću dilemu za američke saveznike. Ovaj pristup riskira guranje europskih partnera prema većoj strateškoj autonomiji – ishodu koji bi u konačnici oslabio američki utjecaj u regiji.
Pad američkog vodstva
Ono što je bilo najočitije u Trumpovom govoru pred UN-om nije bila američka snaga, već američka zbunjenost oko vlastite uloge u svijetu.
Govor je oscilirao između izolacionističke retorike i intervencionističkih impulsa, između zahtjeva za podjelom tereta među saveznicima i kritike neovisnosti saveznika, između odbacivanja međunarodnih institucija i očajničke želje za priznanjem.
Ova nedosljednost odražava dublji izazov s kojim se suočava američka vanjska politika: zemlja još nije razvila održivu veliku strategiju za post-unipolarni svijet. Trumpov nacionalizam nudi kritiku liberalnog internacionalističkog konsenzusa, ali ne uspijeva pružiti koherentan alternativni okvir za američki angažman u svijetu.
Pirova pobjeda
Kratkoročno gledano, Trumpov nastup u UN-u mogao bi zadovoljiti njegovu domaću bazu i stvoriti dojam snažnog vodstva. No, strateški, to predstavlja propuštenu priliku za definiranje novog okvira za američki međunarodni angažman koji bi mogao steći i domaću podršku i međunarodno poštovanje.
Tišina koja je pratila Trumpove izjave – za razliku od smijeha koji je pratio njegov prvi govor u UN-u – sugerira da je svijet više nego šokiran ili zabavljen američkom diplomatskom disfunkcijom.
Umjesto toga, druge sile tiho grade alternativne institucije i partnerstva koja će postupno narušiti američku središnju ulogu u globalnim poslovima.
Trumpov govor u UN-u tako služi kao metafora za širi izazov američke vanjske politike: zemlja se i dalje ponaša kao da djeluje s pozicije neosporne dominacije, dok se ta dominacija neprestano smanjuje.
Sve dok američki čelnici ne razviju realniju procjenu sposobnosti i ograničenja zemlje, takvi će performativni prikazi i dalje zamjenjivati istinsko strateško razmišljanje.
Pokvarene pokretne stepenice i neispravan teleprompter na koje se Trump žalio možda su bili simboličniji nego što je mislio – metafore za američki sustav vanjske politike koji se bori da učinkovito funkcionira u svijetu koji se brzo mijenja.
