Kraj prava veta: Von der Leyen planira promjenu vlasti bez promjena ugovora.
Pojedinačna država članica ubuduće više ne bi trebala moći sama blokirati brojne odluke. Europska komisija prema dokumentima koji su procurili radi na tome da se nacionalna prava veta, prije svega u budućim postupcima pristupanja, ograniče te da se u većoj mjeri primjenjuje odlučivanje većinom. Za manje države poput Austrije to bi značilo znatan gubitak moći: tamo gdje je danas dovoljan jedan glas protiv, ubuduće bi trebalo organizirati dovoljno veliku blokirajuću manjinu. Za dio tih promjena ne bi bila potrebna sveobuhvatna ponovna izmjena Ugovora iz Lisabona.
Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen 6. listopada želi predstaviti dugo odgađanu strategiju pripreme EU-a za daljnja proširenja. Dva interna nacrta, o kojima izvještava Brussels Signal, već daju naslutiti što se planira. Prema njima, jednoglasnost bi trebala biti ukinuta u mnogim međukoracima postupaka pristupanja – to bi prije svega mogla biti reakcija na otpor Mađarske pristupanju Ukrajine EU-u. Konačni tekst još nije objavljen. Međutim, da Bruxelles želi ograničiti nacionalna prava veta i u većoj se mjeri koristiti odlučivanjem većinom, već godinama stoji u službenim dokumentima.
Trenutačno nacionalne vlade tijekom postupka pristupanja imaju znatne mogućnosti ulaganja veta. Pregovori o pristupanju mogu započeti tek kada sve vlade EU-a daju suglasnost. Ni pri završetku pregovora nije moguće zaobići jednoglasnost. Prema planu koji je procurio u javnost, jedna država na mnogim međukoracima više ne bi bila dovoljna za zaustavljanje odluke. Prema Brussels Signalu, jednoglasnost bi se primjenjivala samo na početku postupka i pri konačnom pristupanju. O brojnim međukoracima odlučivalo bi se, nasuprot tome, većinom.
Austrija bi izgubila suverenitet
Za malu zemlju poput Austrije to bi imalo posljedice. Prema načelu jednoglasnosti Beč ima jednaku mogućnost blokiranja kao Berlin ili Pariz: glas protiv sprječava donošenje odluke. Kod uobičajene kvalificirane većine najmanje 55 posto država članica mora glasati za odluku, a te države istodobno moraju predstavljati najmanje 65 posto stanovništva EU-a. U trenutačno 27 država članica to u pravilu znači najmanje 15 država. Za blokirajuću manjinu potrebne su najmanje četiri države članice.
Brüssel will durchregieren. Nationale Vetorechte stehen diesem Machtanspruch im Weg und sollen deshalb zurückgedrängt werden!
— Petra Steger (@PetraStegerFPOE) October 2, 2026
Laut Tichys Einblick plant von der Leyens Kommission, nationale Vetos bei zahlreichen Zwischenschritten von Beitrittsverfahren abzubauen. Was als Reform… pic.twitter.com/CSLmzW17lR
Austrija stoga više ne bi mogla vlastitim glasom protiv osigurati svoju poziciju u područjima na koja se to odnosi. Beč bi morao pridobiti dovoljno drugih vlada za blokirajuću manjinu. Države s većim brojem stanovnika pritom imaju veću težinu od manjih članica pri stvaranju potrebnih većina. Zbog toga oštre kritike dolaze od zastupnice FPÖ-a u Europskom parlamentu Petre Steger. „Bruxelles želi vladati bez ograničenja“, upozorava ona. Nacionalna prava veta stoje na putu toj težnji za moći i zato ih treba ograničiti. Ono što se predstavlja kao reforma, po njezinu je mišljenju „oduzimanje moći suverenim državama članicama“.
Ni činjenica da je jednoglasnost i dalje predviđena pri konačnom pristupanju ne umiruje Steger. Ako država tijekom višegodišnjeg pregovaračkog procesa više ne bi mogla sama zaustaviti brojne međukorake, političke bi se činjenice stvorile unaprijed, a pritisak na vlade da na kraju također pristanu na pristupanje bio bi povećan. „Preostali veto pri konačnom pristupanju ne čini ovu promjenu odnosa moći bezazlenom“, piše zastupnica FPÖ-a. Komisija prijelaz na veći broj odluka većinom obrazlaže sposobnošću djelovanja buduće, veće Unije. Što više država članica sjedi za stolom, to će biti teže postići jednoglasnost. Odlučivanje većinom ubrzalo bi donošenje odluka – istodobno bi pojedine vlade izgubile dosadašnju mogućnost da same zaustave određene odluke.
Bruxelles želi koristiti stražnja vrata
Važan mehanizam za planove Europske komisije već postoji u važećim ugovorima. Članak 48. stavak 7. Ugovora o Europskoj uniji sadrži opću klauzulu premošćivanja. Ona u određenim područjima omogućuje trajni prijelaz s jednoglasnosti na kvalificiranu većinu, a da pritom nije potrebno ponovno pregovarati o cijelom ugovoru EU-a i potom prolaziti kroz uobičajeni postupak izmjene ugovora. Bruxelles, međutim, ne može sam aktivirati taj mehanizam. Europsko vijeće mora jednoglasno odlučiti o aktiviranju te opće klauzule premošćivanja. Europski parlament mora dati suglasnost. Osim toga, obavještavaju se nacionalni parlamenti. Ako se neki od njih u roku od šest mjeseci usprotivi, odluka se tim putem ne smije donijeti.
Time vlade u početku same imaju mogućnost spriječiti gubitak svojih prava veta. Ako pristanu na promjenu, nakon toga mogu biti nadglasane u područjima na koja se ona odnosi. Prema Brussels Signalu, razmatranja koja su procurila u javnost nadilaze sam proces pristupanja. Među ostalim, spominju se sankcije, ljudska prava te područja sigurnosne i porezne politike. Međutim, ugovor postavlja granicu kada je riječ o vojnim odlukama i obrani: opća klauzula premošćivanja prema članku 48. stavku 7. tamo se ne smije primjenjivati. Koliko će konačni prijedlog doista biti širok, može se procijeniti tek kada Komisija objavi svoj tekst.
Hoće li ÖVP, SPÖ i NEOS izdati Austrijance?
Vladama koje smatraju da su ugroženi njihovi „životno važni nacionalni interesi“ prema dokumentima koji su procurili u javnost trebala bi biti dostupna i svojevrsna kočnica za slučaj nužde. Kako bi ona bila oblikovana i bi li doista mogla zaustaviti neku odluku, zasad je otvoreno pitanje. Bez stvarnog prava blokiranja ona ne bi bila ravnopravna zamjena za današnji veto. Steger to jasno formulira: „Države članice nisu podređene Komisiji.“ Zastupnica FPÖ-a želi zaustaviti planiranu promjenu. Svoj protumodel opisuje jednako jasno: „Europi trebaju suverene države, a ne izvršitelji briselskih naredbi!“
No hoće li se koalicija u Beču, poslušna Bruxellesu, podvrgnuti ovoj daljnjoj koncentraciji moći i izdati interese Austrijanaca? I dalje vrijedi načelo jednoglasnosti i austrijska savezna vlada to može spriječiti. Ako se ÖVP, SPÖ i NEOS tome ne suprotstave, glas Austrije u Europskoj uniji ubuduće će imati znatno manju težinu. Ali je li to doista ono što građani žele?
