Ne, ne trebamo! Evo i zašto! Dakle, zadnjih 34 godine izloženi smo vladavini sustava koji je na sva zvona uveden i prizivan od strane medija kao nešto najbolje što se jednom narodu može dogoditi. No, praksa je pokazala koliko je istine bilo u svemu tome. Uvjeravali su nas da smo u komunizmu u političkoj i svakoj drugoj tamnici, a da će uvođenjem demokracije narodu svanuti sunce slobode. Ubrzo je došao rat pa se sva devijacija demokracije skrila iza fizički vidljivog “neprijatelja”. Narod se tješio da će biti bolje kad rat prođe i da će tada demokracija doći do svog punog izražaja kao “najbolji mogući sustav”.
Kada je Daytonom u studenom 1995. godine rat prošao, trajao je period “poraća”, pa se opet dalo političarima vremena i razumijevanja da uspostave tu toliko hvaljenu demokraciju da napokon profunkcionira.
Ipak, narod je u širim masama nedugo nakon rata prokužio tko je i što je HDZ sa svojim lažnim hrvatstvom, koje su mu namjere i metodologija te da ne preže ni pred čim da ostvari svoje nečasne ciljeve na štetu naroda i države.
Tko je i što je HDZ, to danas svi jako dobro znamo, čak i većina hadezeovaca s njihovim prvim članskim iskaznicama. No, tada još mase nisu bile pročitale “demokraciju”.
S druge, pak, strane kao suprotnost HDZ-u kotirao je SDP, slijednik SKH. Na njegovu čelu tada kao i od prvog dana bio je čovjek koji je slovio kao izuzetno skroman, miran i pošten -Ivica Račan.
SDP je bio stranka na oko 7-10 %, nerijetko i ispod toga i tih dana trebalo je imati hrabrosti bit na strani onih koji su bili obilježeni kao sljednici Komunističke partije. Kako je vrijeme odmicalo male stranke koje su nastale s početka 90-tih nestajale su i stapale se kako koja je imala ideološke težnje. Takozvane desne HDZ-u, a lijeve SDP-u.
I tako se tu već godinu – dvije nakon rata iskristaliziralo tko je tko i tko je što? Da li je to stvarno bilo tako ili je i to sve bio samo privid? Pa idem sada ukratko opisati događaj kad je hrvatski narod napokon progledao da demokracija nije samo čekanje izbora, već da se može i smije izaći i na ulice.
Bilo mu je dosta i preko glave HDZ-ove pljačke i kriminalne privatizacije koja se cijelo vrijeme odvijala od 90. pod velom “hrvatstva, domoljublja, slobode…” i drugih sladunjavih floskula koje su s HRT-a već išle na nos i svim iskrenim hrvatskim nacionalistima. Inicijalni okidač izlaska naroda na Trg bana Jelačića u broju od preko 100.000 bila je najava ukidanja koncesije za radio 101 koji je bio u to doba poznat po prokazivanju Hadezeovog kriminala.
Sve se dogodilo 21.11.1996. godine i djelovalo je da je to pravi praznik demokracije.
No, prosvjed je trajao svega sat-dva i ono što nikada neću zaboraviti je snimka gdje se na prosvjedu pojavljuje Ivica Račan gdje ga ljudi pozdravljaju puni vjere i nade da će se on staviti na njegovo čelo i da će se sada dalje ići u borbu za svoja prava, jer ljudi jesu izašli na prosvjed zbog 101-jedinice, ali realno, izašli su jer im je svega bilo dosta, očekivali su stvarne promijene i borbu protiv kriminala, korupcije i svih drugih devijacija koje je HDZ prouzročio u društvu.
Naravno, to se nije dogodilo. Niti se Račan stavio na čelo prosvjeda, niti se dalje bilo kakva borba nastavila. Opet su političari “oporbe” čekali izbore, iako su imali zakuhan narod iza sebe i legitimitet da se stvari mijenjaju i traže izbori na ulici. Nikada neću zaboraviti kad su mi moja dva prijatelja (dva brata), inače veliki hrvatski nacionalisti i iskreni domoljubi, rekli da sada ili nikada treba dati podršku da SDP i koalicija izbriše HDZ s lica zemlje. Kad su oni kao takvi davali tome podršku, postavlja se pitanje zašto se to nije dogodilo? Odgovor naslućujete…
Ništa od toga se nije dogodilo kad je SDP s koalicijom 2000. došao na vlast, jer je hrvatska demokracija od samog starta bila prijevara kao što je to demokracija i u 99% drugih država “slobodnog svijeta”. Račan je imao dobru većinu, veliku podršku naroda da čini velike i bitne rezove i vuče krucijalne poteze, oči naroda bile su uprte u njega i čekale prave stvari.
No, prave stvari se, kao što znamo, nisu dogodile. Oko njega, kao što je uostalom i on sam bio, bili su politički diletanti i kako desničari vole reći “komunistički gojenci”, a takvi “ne uriniraju” uz vjetar niti se suprotstavljaju mafiji. Oni mirno spavaju, jer im je puno lakše iznevjeriti obećanja narodu, nego se suprotstaviti onima za koje su znali da su do svega došli kriminalom i nasiljem i da će tako to i braniti.
Takvi, odrasli na blagodatima očeva lažnih komunista ili i sami lažni komunisti iz doba SFRJ nisu nikada niti imali namjeru s bilo kime se obračunati i vratiti narodu što mu pripada.
Na kraju su Račan i lažni drugovi neslavno predali vlast ponovo HDZ-u u ruke i sve je bilo kao da ništa bilo nije. HDZ je na čelu sa Sanaderom samo nastavio tamo gdje su dr. Franjo Tuđman i ekipa stali. To je bio prvi veliki udar na očekivanja naroda da demokracija daje narodu neku vlast i da narod kao takav može utjecati na bilo što.
Sljedeći put je isto što je 2000. godine napravio Ivica Račan 2011. napravio njegov nasljednik u SDP-u Zoran Milanović. Došao je na vlast te ulio narodu nadu da može uništiti HDZ-ovu hobotnicu korupcije i kriminala. Ne da ju nije uništio, već je na kraju ispalo da je ona poslije njega i njegove teško nesposobne ekipe bila još jača i nedodirljivija nego prije. Masu poteza koje je povukao bili su nelogični i toliko antisocijalni da ih se čak niti superhikovski HDZ nije usuđivao povući.
Sve je djelovalo kao da se to baš tako smišljeno i radi. Crveni će povući ovo na štetu svojih, crni ono na štetu svojih i narod se neće dići jer eto, to su “naši”. Prilikom dolaska Plenkovićevog HDZ-a na vlast vidjelo se što je i kakva je ova takozvana zapadna demokracija. Dakle, MOST, stranka koja je osnovana preko noći, doslovno od strane ljudi koji su bili, naizgled, politički disidenti iz SDP-a, a posebno HDZ-a i koji se kao nisu slagali s politikama tih stranaka, ta i takva stranka došla je do dobrog kapitala u obliku mandata na izborima.
I tada, sve pod motom da će HDZ njima omogućiti ispuniti njihova obećanja, oni daju u čak dva navrata HDZ-u podršku za sastavljanje Vlade. Ako jednom pogriješiš, to se može pripisati tvojoj lakovjernosti, ali ako dva puta pogriješiš u istoj situaciji, onda si ili jako glup ili radiš za te kojima daješ podršku. U svakom slučaju nisi sposoban dalje se baviti politikom.
No, oni ne da se i dalje godinama poslije toga bave politikom i beru narodne kune iz proračuna, nego i dalje kotiraju visoko – i dalje su prijetnja da bi ponovo mogli dovesti HDZ na vlast. Naravno, oni bi sad to demantirali, ali mostovci, mostovci, znamo vas, vi ste MOST, HDZ-ov most do vlasti.
Još su tu bile neke ekipe za koje se vidjelo, za neke iz aviona, a za neke se tek kasnije shvatilo, da su šarlatani ili igrači sistema, a bili su kao veliki spasitelji. Priznajem, i ja sam na trenutak bio povjerovao tim ‘spasiteljima’ glasujući za njih. Tada sam još vjerovao da postoji netko tko bi se usudio pošteno djelovati u politici i sustavu kakav imamo. Tu je i nekoliko osoba koje soliraju u želji da dođu na vlast, no pitanje je što bi bilo od njihovih obećanja i velikih riječi da do toga stvarno i dođe.
Sad u ovom trenutku na političkom nebu imamo stranke kao što je Domovinski pokret koji kao da je klon HDZ-a s početka devedesetih koji svaki tren preko medija širi ekstremizam i kao da se svaki čas trudi izazvati rat s onih 2-3 % Srba koji je ostao u Hrvatskoj, nakon što je to isto HDZ-u uspjelo kad je Srba bilo 12-13 posto.
Dalje da ne spominjem tipove kao što su Možemo i slični njima koji ni ne kriju da su direktno zagovaratelji NWO boleština koje mi je gnjusno ovdje i nabrajati. I sada vas pitam pred sam kraj ovog teksta, vjerujete li vi da se s tim i takvim izborom može nešto promijeniti? Vjerujete li vi da ti i takvi žele nešto promijeniti?
Zamislite samo kolike svinjarije HDZ-a i njegove koalicije svakodnevno isplivaju na vidjelo?! Kolike su tu silne malverzacije, nepotizam, kriminal, korupcija, zataškavanje… i naprosto je nevjerojatno da ta ekipa koja je u oporbi nikada nije došla na ideju: “idemo se udružiti, izvesti narod na ulice, prijevremenim izborima doći na vlast i promijeniti stanje u Hrvatskoj na bolje, na pozitivno…” Naravno da oni to mogu. Sjetite se samo da svi oni imaju ogranke diljem Hrvatske i da mogu bez ikakvih problema mobilizirati mase, samo da hoće.
I dovesti ih u Zagreb na Markov trg. Znači – može se. A, zašto se onda to ne učini? To je pitanje svih pitanja.
Ne, nisu nikada došli na tu ideju. Znate zašto nisu? Jer oni niti ne žele nešto promijeniti.
Oni su tu dobro plaćeni ukras demokracije. Njih za vas i vaše dobro nije briga, jer njima je dobro i ovako kako je.
I zato vam tvrdim, ne vrijedi nam izlaziti na izbore i trebali bismo ih dobro kazniti svojim neizlaskom pa neka HDZ ima 80% mandata. Prije će se urušiti sustav da se napokon narod ustane i nešto promijeni nego ovako dok vlada privid neke takozvane demokracije.
Iskreno, ne znam rješenje ili bar ne mogu reći sa sigurnošću koje je, ali izbori s ovakvom lažnom oporbom to sigurno nisu, u to sam uvjeren.
I da, na kraju…ne trebamo mi napadati HDZ. Za njih znamo da su predatori i da su lisica koja krade naša jaja, a lisicu se pripitomiti ne može. Dakle, ne trebamo to niti pokušavati.
Mi trebamo prozivati one koji su kao s nama i koji su kao protiv te lisice, tj. HDZ-a, a svi oni stvarno i realno, doslovno ne čine ama baš ništa da zaustave tu lisicu već samo s njom dijele plijen, naša teško stečena dobra.
