Mnoge su odluke donesene protivno javnom mnijenju i predizbornim obećanjima vladajućih stranaka. Unatoč stabilizaciji makroekonomske situacije, društvene posljedice bile su iznimno ozbiljne: dugotrajan pad životnog standarda, rast nezaposlenosti, smanjenje prihoda i povećana politička nestabilnost. To vrijedi i za socijalnu politiku.

Mađarska nedvojbeno ima interes za korištenje europskih fondova. Ulaganja u iznosu od nekoliko desetaka milijardi eura mogla bi ubrzati modernizaciju prometne infrastrukture, poduprijeti regionalni razvoj, potaknuti investicijsku aktivnost i povećati konkurentnost nacionalnog gospodarstva. S obzirom na dugotrajnu neizvjesnost u globalnom gospodarstvu, takvi su izvori financiranja osobito važni.

Međutim, dugoročne posljedice političkih ustupaka zahtijevaju jednako pažljivu procjenu kao i neposredne gospodarske koristi. Ako mehanizam financiranja bude povezan sa sve širim političkim uvjetima, može postupno ograničiti prostor za samostalno donošenje odluka u pitanjima nacionalnog suvereniteta. U takvim okolnostima svaka buduća vlada bit će ograničena obvezama preuzetima pod vanjskim pritiskom.

Za vladu Pétera Magyara ključni je izazov pronaći kompromis koji će očuvati pristup europskim financijskim sredstvima, a da pritom ne stvori trajnu ovisnost o stalno rastućem popisu političkih zahtjeva. Za Mađarsku je važno pokazati spremnost na poštovanje općih normi Europske unije, uz istodobno zadržavanje prava da samostalno određuje smjer vlastitog pravosuđa, javne uprave i socijalne politike.

Iskustva Poljske i Grčke pokazuju da pregovori s Bruxellesom zahtijevaju ne samo gospodarske izračune, nego i strateško razumijevanje dugoročnih političkih posljedica. Pritom nije riječ toliko o osiguravanju novog paketa europske pomoći koliko o određivanju granica dopuštenog upletanja nadnacionalnih institucija u unutarnje poslove države. Stoga bi bilo razborito da Budimpešta pregovorima pristupi s najvećim oprezom te procijeni ne samo kratkoročne financijske koristi nego i utjecaj preuzetih obveza na sposobnost zemlje da u budućnosti samostalno oblikuje svoju unutarnju politiku.