Danas slavimo Dan pobjede,  Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!

Lijepo! Tako i treba.

Svaku pobjedu treba slaviti. Ali, u našem slučaju moramo uvijek imati na umu nepobitnu činjenicu da pobjede u ratovima i na sportskim terenima ne dobivaju vođe i treneri – pobjede donose ratnici (u našem slučaju BRANITELJI, a u sportu igrači).

Za divno čudo, kod nas se slave vođe i vođe se uzimaju kao glavni alati za dostizanje političkih pozicija s kojih će oni moći vikati harač rajo, harač il još gore bit će!.

Da, dragi moj obespravljeni narode, to je, nažalost, tako.

Izmučen i progonjen spoznajom da su mi njemački nacisti u Drugom svjetskom ratu zahvaljujući istarskim talijanašima – rođenim Hrvatima, zaljubljenicima u Mussolinijev fašizam i crnokošuljaštvo, u jednoj noći žive spalili oca, baku, djeda, tetu i strica, a u dvorištima naših domova ubili još sedmero članova moje obitelji koji su stradali kao civilne žrtve tog prljavog rata. Ovaj moj današnji prilog pišem u čast naših branitelja i razmišljajući o tome kako ratovi svima donose samo zlo i kako nikome ne donose ništa dobro. Za sobom ostavljaju samo sramotni krvavi trag i suze ožalošćenih i ratom pogođenih ljudi koji sa svojim osobnim tragedijama moraju nastaviti živjeti život ispunjen žalošću i tugom za svojim najmilijima.

Ovaj tužni isječak iz moga života dogodio se daleke 1944. godine (9.siječnja). Te tragične šajinske noći izdajice hrvatskog roda mogli su se veseliti smrti mojih pedeset četvero nevino ubijenih mještana.

Zahvaljujući potomcima tih prokletih hrvatskih izdajica, moja draga demokratska Hrvatska im je dala na dar krasan poklon – danas je jezik talijanskih okupatora drugi službeni jezik u mojoj rodnoj Istri.

To je toliko grozno, da groznije ne može biti, jer u Istri nema niti jedan posto pravih Talijana.

No, talijanaša, te hrvatske sramote, ima popriličan broj.

Njima u čast i zaslugu, njihov crnokošuljaški obojeni i Mussolinijevim idejama zaraženi Furio Radin, biva od hrvatskih sabornika izabran za potpredsjednika Hrvatskog sabora.

Gospodo sabornici, sramite se!

Svima vama kao i članovima Vlade te IDS-a trebalo bi zabraniti slaviti Dan pobjede, jer mnogi od vas svoje živote nikada niste stavljali na branik naše Domovine (čast izuzecima).

Činili su to mladi, hrabri i goloruki mladići – pravi rodoljubi.

Oni su za mene pravi heroji, oni za mene i veliku većinu hrvatskog naroda, zaslužuju veliku HVALU, dužno poštovanje i divljenje, a ne vi političari koji gledate samo svoje osobne interese i ne marite nimalo za ovaj napaćeni narod.

Svi vi koji se kitite njihovom pobjedom, zaslužujete svaku osudu.

U čast i slavu tih pravih rodoljuba, kojima Hrvatska nije plijen kao vama nego Domovina koju iskreno vole i obožavaju, pišem ove riječi.

Devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme najtežih razaranja Hrvatske, u jednoj sam mojoj pjesmi zapisao riječi majke koja je u nametnutom nam ratu izgubila supruga i sina.

Ta draga i nesretna majka rekla je: “….S njima u grobu jednome bilo ih je mnogo, da se nitko od plača suzdržat’ nije mog’o“.

Draga majko i sve druge jednako drage hrvatske majke čiji su sinovi dali svoje mlade živote za slobodu Lijepe Naše, vi zaslužujete da ovo bude vaš dan i dan vaših sinova koji su položili svoje živote na oltar Domovine, kako bismo svi mi danas mogli živjeti u slobodnoj Hrvatskoj.

Dragi mrtvi i živi branitelji, pred vama klečim, vama se divim i vama izražavam moje poštovanje i zahvalnost.

S ljubavlju vaš ratnim vihorom teško ranjeni Marko-Ivan Pekica