- Marko - Ivan Pekica
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
A, što drugo reći nakon svega što smo se naslušali, nagledali i načitali u ovoj groznoj predizbornoj utrci za odgovorne, časne i masne društvene pozicije. Doista u ovogodišnjoj ego-borbi na lokalnim izborima i opet se nisu birala sredstva ni riječi kako uvrijediti i poniziti svojega suparnika i biračima napuniti glavu svakojakim lažnim obećanjima.
To je bilo ispod svakoga ljudskog dostojanstva. Upravo zbog toga u ovom mojem današnjem osvrtu na taj maskenbal, nemam namjeru ponavljati neumjesne verbalne strahote koje smo bili prisiljeni slušati od ljudi koji su se na bilo koji način htjeli dodvoriti svojim biračima te se na taj način dokopati rajskih pozicija na lokalnoj i nacionalnoj razini.
Umjesto toga našim dragim pohlepnim političarima uputit ću nekoliko, nadam se, korisnih savjeta kako bi u svojim mandatima izbjegli kritike i opravdana ismijavanja jadnih hrvatskih građana.
Ono što me na ovim izborima najviše smetalo, bila je i opet dominantna prisutnost i uloga stranaka i stranačkih interesa.
Gospodo draga, shvatite već jednom: mi ne biramo stranke, mi biramo vrijednosti, mi biramo prave – dobre profesionalce s najboljim programima.
Odmah želim naglasiti da ja osobno nisam navijao ni za jednu stranku, jer moja je stranka – Stranka Srca Isusovog.
A, sada bih vam, dragi naši političari, u najkraćim crtama želio reći da ste manje – više svi bili izuzetno loši u vašim javnim nastupima, odnosno u vašim javnim govorima.
Dobro znamo da se dobar govornik rijetko rađa (Ciceron, Lincoln, Churchill, Kennedy, Martin Luther King, Jr., Gotovac…), ali pravom edukacijom svi možemo postati dobri govornici.
Što krasi dobre govornike:
- Dobra priprema
- Boja glasa
- Savršeno poznavanje teme o kojoj želimo govoriti
- Argumentiranost
- Informiranost
- Logičnost
- Tečnost našeg govora
- Tempo i ritam
- Strastvenost
- Opuštenost
- Entuzijazam
- I, iznad svega – iskrenost (istina)
Ovdje nikako ne smijemo zaboraviti na razumljivost, jednostavnost i kontakt očima te na govor tijela. Usput, nemojte nikada zaboraviti da vam kraj uvijek bude što bliži početku.
Ono što svakako moramo isključiti pri svakom našem javnom govorenju su svakako – trema, monotonost i oholost.
Rezultat toga mogao bi biti poražavajući ili, u prijevodu – naše poruke neće stići do željenog cilja. Naša je komunikacija s ciljanim auditorijem poslana u vjetar. Najljepše vas molim da u vašim govorima svakako vodite računa i o brzini, dikciji, ritmu i izboru lako razumljivih riječi. U protivnom, naši će slušatelji izgubiti interes za naše poruke.
Mi sebe moramo uvijek najaviti osmijehom i lako razumljivim riječima. Naše poruke moraju biti, ponovit ću, što jednostavnije, što jasnije i normalno, što je moguće istinitije.
Da bismo izbjegli sve ove zamke i opasnosti, moramo se uvijek maksimalno pripremiti i trenirati kako bismo u našem javnom nastupu doživjeli aplauze na otvorenoj sceni.
Ovdje želim istaknuti još jedan „mali“ detalj, a to je govor našega tijela (neverbalna komunikacija).
Dobro je znati da govorom našega tijela možemo reći mnogo više nego sa stotinu riječi (ljudi vrlo često više vjeruju govoru našega tijela nego našim riječima).
U ovom mom osvrtu na lokalne izbore posebno želim istaknuti dvije osobe koje su me se posebno negativno dojmile.
To su novo-stari istarski župan Boris Miletić i novo-stari zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević.
Idemo malo iz bližega upoznati Borisa Miletića i njegov pristup u predizbornoj kampanji.
Gospodin Miletić je u svojoj kampanji posebno vodio računa da se slučajno ne bi zamjerio istarskim talijanašima pa im se u njegovoj kampanji obraćao osim na hrvatskom i na „njihovom“ talijanskom jeziku koji je službeni jezik Istarske županije (izglasan na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije u Poreču, 9. travnja 2001. godine).
Ista je sramotna odluka nažalost usvojena kasnije i u Hrvatskom saboru.
Na brojnim billboardima, novinskim oglasima te propagandnim lecima, uz slike kandidata i zaštitne znakove stranaka, njegovi su prethodnici 2000 – tih godina također poltronski komunicirali s tim hrvatskim izdajicama na jeziku istarskog okupatora.
Pogledajmo koje su to bile poruke – Insieme per l’Istria, Ajmo Istra, vota Nino, Onesta Istriana, Per la nostra Istria, Tutto e fatibile, Una vita dignitosa oggi e un domani migliore per tutti gli Istriani i sada 2025. godine – Un futuro sicuro…
Siamo convinti che ognuno troverebe almeno un buon motivo per dare il proprio voto ad un partito come DDI – IDS.
Značajnu podršku ovakvom ponašanju istarskih vlastodržaca zdušno daje i HRT skoro svakodnevnim emitiranjem talijanske kuhinje Lidije Baštijanić (rođena Motika) koja se srami svog hrvatskog porijekla. U jednoj je epizodi rođena u sjevernoj Italiji. U drugoj je gospođa Lidija iz Furlanije. U trećoj se sjetila da je rođena u Istri koja je, na njezinu žalost, pripala Hrvatskoj. Naravno, njezini su roditelji porijeklom Talijani i nije iznenađujuće da u toj emisiji moramo slušati Lidijine stupidne izjave – “Kod nas u Italiji”, “Mi Talijani”, “Mi Talijani obožavamo tjesteninu” itd, itd.
Njima se pridružuju i naši dragi Riječani koji svoju veliku jedriličarsku regatu zovu Fiumanka. Vjerojatno to čine iz romantičnih razloga (sjećanja) na Gabriela D’Annunzia i Benita Mussolinija.
Da ne zaboravimo, svoj veliki doprinos ovakvoj sramotnoj komunikaciji i tretmanu hrvatskih izdajica daje i hrvatska Vlada svojim skromnim GODIŠNJIM PRILOGOM OD MILIJUN I POL EURA. Bravo Hrvatska, talijanaštvo, crnokošuljaštvo i fašizam treba čuvati, njegovati i širiti. Zamislite molim vas, potpredsjednik Hrvatskog sabora je Furio Radin, rođeni „Talijan“.
Možete si misliti koliko sve to godi bivšim talijanskim prvašićima školske godine 2010/11.- Heleviću, Brajkoviću, Brčiću, Duki, Grubici, Klariću, Knapiću…..
O istarskim „Talijanima“ mogao bih pisati još dugo i na široko, ali nemam dovoljno prostora da se i vi uvjerite, dragi moji čitatelji, kako mi vodimo računa i brigu o našim istrijanskim „Talijanima“ (Bajić, Glavaš, Hlušička, Lešić, Matić, Orlić, Pavlica, Petrović, Slipčević, Bašić, Kovač, Milohanić….) maturantima talijanske srednje škole Dante Alighieri iz Pule školske godine 2009/10.
Dragi moji ljudi, umjesto mene, vi zaključite koliko ljubavi poklanjamo izdajicama hrvatskog roda.
To bi bilo u najkraćim crtama sve o istarskom (istrijanskom) županu Borisu Miletiću.
Što se, pak, tiče Tomaševića, bit ću mnogo kraći. O njegovom ponovnom izboru za gradonačelnika naše metropole, u pratnji njegove dvije ritajućo-vrišteće pratilje (Benčić i Kekin), sve je rekao moj dragi prijatelj Tona – ‘Nigdar ne bum nikome više rekel da sam Zagrepčanec. Sram me je do groba!’
‘Gospodine Tomaševiću, Vi niste naš gradonačelnik, Vi ste gradonačelnik onih kaj nemaju niš’ zagrebačkog ni u srcu ni u duši.’
