Nakon što se godinama trovalo građane Like, Plenković sada želi s opasnim otpadom potrovati Slavonce i Istrijane, piše Matija Varga
Plenkovićev plan za opasni otpad: Ako ga ne želimo u Lici, zašto ga onda želimo u plućima Istre i Slavonije?
Postoje odluke vlasti koje se mogu braniti argumentima. Postoje i one koje se mogu objasniti političkim interesom. A onda postoje odluke nakon kojih se čovjek mora zapitati: je li vlast uopće svjesna onoga što radi?
Plan Vlade Andreja Plenkovića da se problematični otpad s područja Like usmjeri prema cementarama u Istri i Slavoniji upravo je takav slučaj.
Premijer će pritom reći da cementare imaju dozvole za spaljivanje otpada. I to je, samo po sebi, točno. Ali upravo se u toj rečenici krije ono najvažnije što javnost mora pitati: kakav otpad te cementare smiju spaljivati i pod kojim uvjetima?
Jer nije isto spaljivati otpad koji je za to predviđen i spaljivati otpad koji zbog svog sastava predstavlja ozbiljan rizik za okoliš i zdravlje ljudi.
Ako cementare nemaju odgovarajuće dozvole, tehnologiju i sustave pročišćavanja za konkretan oblik opasnog otpada o kojem govorimo, onda činjenica da imaju opću dozvolu za korištenje otpada kao goriva nije nikakav odgovor na problem. To je tek politički zgodno skretanje pozornosti s pravog pitanja.
A pravo pitanje glasi: što će se dogoditi s onečišćujućim tvarima koje nastaju spaljivanjem takvog otpada?
Dioksini i furani nisu bezazleni nusproizvodi koje možemo jednostavno zanemariti. Upravo zato svako spaljivanje otpada mora biti podvrgnuto strogim pravilima, mjerenjima i kontroli emisija. Nije dovoljno reći „cementara ima filtere“. Pitanje je mogu li ti sustavi, za konkretan otpad koji se planira spaljivati, učinkovito kontrolirati sve relevantne emisije i zadovoljavaju li propisane uvjete.
I tu dolazimo do još jednog dijela priče o kojem se, čini se, govori premalo.
Spaljivanjem otpad ne nestaje.
On samo mijenja svoj oblik.
Dio materijala odlazi u emisije koje se moraju strogo kontrolirati, a dio ostaje u čvrstom ostatku odnosno pepelu. Prema navodima koji se pojavljuju u raspravi o ovom slučaju, značajan dio ukupne mase otpada nakon spaljivanja može završiti upravo u tom ostatku.
I što onda?
Ako se takav ostatak ugrađuje u cement, problem nije nestao. Samo smo ga premjestili.
Od otpada koji je nekada bio negdje uskladišten dobivamo materijal koji može završiti u proizvodu ugrađenom u naše kuće, zgrade, ceste i druge objekte.
Zato javnost ima pravo dobiti potpuno jasan odgovor: što se točno događa s pepelom i drugim ostacima nakon spaljivanja ovog konkretnog otpada? Koji se materijali ponovno koriste? U kojim količinama? Koji su sastav i svojstva tih ostataka? Jesu li provedena sva potrebna ispitivanja? I tko će odgovarati ako se pokaže da je procjena rizika bila pogrešna?
To nisu neugodna politička pitanja.
To su osnovna pitanja odgovorne države.
Jer kada se govori o otpadu, prečesto se sve svodi na jednu jednostavnu računicu: makni ga iz jedne sredine i problem će izgledati riješen.
Ali građane ne zanima samo gdje će otpad biti sutra.
Zanima ih što će udahnuti, što će završiti u okolišu i što će se dugoročno događati s materijalom koji ostane nakon spaljivanja.
Ako Vlada smatra da je njezin plan siguran, neka onda javnosti ne servira poluistinu da „cementare imaju dozvolu za spaljivanje otpada“. Neka objavi sve relevantne dozvole, njihove uvjete, rezultate mjerenja emisija, sastav konkretnog otpada, tehnologiju koja će se koristiti, podatke o nastalom pepelu i način njegovog zbrinjavanja ili uporabe.
Sve na stol.
Bez političkih floskula.
Bez skrivanja iza činjenice da je nešto „dozvoljeno“.
Jer kada je u pitanju zdravlje ljudi i okoliš, pitanje nije samo smije li se nešto raditi.
Pitanje je i treba li se to raditi.
A ako je odgovor Vlade da je spaljivanje ovog otpada u cementarama sigurno, onda građani imaju pravo tražiti dokaze — a ne uvjeravanja.
Jer opasni otpad nije običan komunalni otpad.
I Hrvatska nije ničiji eksperimentalni poligon.
