Meloni poručuje da uvodi oštre mjere kako bi suzbila migrantske nerede na ulici.
Kad država kažnjava posljedice, a uporno izbjegava uzroke
Ulice ne mogu biti ničija privatna pozornica za nasilje, trgovine ne smiju postati mete za razbijanje, a obični građani ne smiju živjeti u strahu. No ako se vlast zaustavi samo na kaznama, uhićenjima i policijskim ophodnjama, problem će se sutra vratiti na isto mjesto.
Postoji trenutak u kojem svaka država mora odlučiti što joj je važnije: opravdavati nasilje ili zaštititi građane koji od nje očekuju red, sigurnost i poštovanje zakona. Talijanska premijerka Giorgia Meloni odlučila je povući oštriju crtu. Nakon nereda u Milanu i Bologni najavila je strože mjere, veće kazne, šire mogućnosti policijskog postupanja i financijsku odgovornost roditelja čija djeca sudjeluju u nasilju.
Poruka je jednostavna: prosvjedovati se smije, uništavati se ne smije.
I doista, pravo na prosvjed ne može biti dozvola za razbijanje izloga, uništavanje tuđe imovine i ugrožavanje ljudi koji sa sukobima na ulici nemaju nikakve veze. Sloboda nije pravo da drugima oduzimaš njihovu sigurnost. A demokracija nije sustav u kojem najglasniji i najagresivniji dobivaju ono što žele samo zato što su spremni otići korak dalje od svih ostalih.
Ali upravo tu počinje ozbiljnije pitanje: što država radi kada se neredi dogode i što je učinila da do njih ne dođe?
Prema podacima navedenima u izvješću o neredima u Milanu, među 271 privedenom osobom bilo je čak 220 maloljetnika. Ako su ti podaci točni, riječ je o činjenici koja bi trebala izazvati ozbiljnu zabrinutost. Ne samo zbog onoga što se dogodilo na ulicama nego i zbog onoga što takva slika govori o odnosu dijela mladih prema zakonu, autoritetu i tuđoj imovini.
Kada maloljetnici sudjeluju u nasilju, nije dovoljno slegnuti ramenima i reći da su mladi, da su se zanijeli ili da su ih ponijele emocije. Dob ne briše posljedice. A ako se iza skupine nasilnika skriva uvjerenje da ih nitko neće ozbiljno kazniti, tada problem više nije samo u pojedincima nego i u sustavu koji je propustio poslati jasnu poruku.
Zato se može razumjeti zašto talijanska vlada poseže za strožim kaznama. Novčane sankcije, kaznena odgovornost i obveza nadoknade štete trebale bi pokazati da nasilje ima cijenu. Posebno je važno pitanje roditeljske odgovornosti. Ako roditelji imaju zakonske obveze prema svojoj djeci, onda se opravdano postavlja pitanje što se događa kada njihova djeca sustavno uništavaju ono što su drugi ljudi godinama stvarali.
Iza svakog razbijenog izloga nije samo komad stakla. Iza njega može stajati obitelj koja je desetljećima gradila posao, trgovac koji otplaćuje kredit, radnik koji strahuje za svoje radno mjesto. Onima koji razbijaju možda je to nekoliko minuta adrenalina. Onima koji štetu plaćaju mogu biti mjeseci financijskih problema.
Međutim, stroža kazna sama po sebi nije čarobni štapić. Policija može rastjerati gomilu, privesti počinitelje i osiguravati ulice. Sudovi mogu izreći kazne, a roditelji mogu biti obvezani na naknadu štete. Ali nijedna od tih mjera sama po sebi ne odgovara na pitanje zašto se takvo nasilje događa i kako spriječiti da se ponavlja.
Tu dolazimo do najveće slabosti politike koja se iscrpljuje u izvanrednim mjerama: ona često djeluje tek kada problem postane dovoljno vidljiv da ga više nije moguće ignorirati.
Država koja želi red ne može se oslanjati samo na policiju nakon što ulice već postanu poprište sukoba. Mora imati učinkovit sustav prevencije, pravosuđe koje postupa bez nepotrebnih odgoda, jasnu politiku integracije i dosljednu primjenu zakona. Ako netko nema pravo ostati u zemlji, odluka o njegovu udaljenju mora se provesti u skladu sa zakonom. Ako netko počini kazneno djelo, mora za njega odgovarati, bez obzira na podrijetlo, državljanstvo ili političku pogodnost koju vlast vidi u tom slučaju.
I upravo je to mjesto na kojem se rasprava o migracijama mora voditi ozbiljno, bez uljepšavanja, ali i bez kolektivnog optuživanja.
Nije svaki migrant nasilnik. Nije svaki strani državljanin prijetnja javnom redu. Ali nije prihvatljivo ni da se iza straha od stigmatizacije čitavih skupina izbjegava rasprava o konkretnim sigurnosnim problemima, neuspjelim postupcima integracije ili neprovođenju odluka o povratku osoba koje nemaju pravo boraviti u zemlji.
Ako je netko počinio nasilje, treba odgovarati za svoje postupke. Ako strani državljanin bude pravomoćno osuđen za kazneno djelo, eventualne posljedice za njegov boravišni status moraju se razmatrati pojedinačno, uz poštovanje zakona i primjenjivih međunarodnih obveza. A ako osoba nema pravo boravka, država mora imati vjerodostojan i učinkovit postupak povratka.
To nije poziv na kažnjavanje ljudi zbog njihova podrijetla. To je zahtjev da pravila vrijede za sve.
Zato deportacije mogu biti dio rješenja, ali ne mogu biti jedini odgovor na ulično nasilje. Ne mogu se automatski primjenjivati na sve migrante, niti mogu zamijeniti kazneni postupak protiv konkretnih počinitelja. Učinkovita politika mora razlikovati one koji poštuju zakon od onih koji ga krše, kao i osobe koje imaju pravo boravka od onih koje ga nemaju.
Melonijine mjere zato otvaraju mnogo važnije pitanje od toga koliko će iznositi kazna za razbijeni izlog ili koliko će sati maloljetnik provesti u policijskoj postaji. Pitanje je može li država uspostaviti red koji neće ovisiti o tome koliko je nereda već izbilo, koliko je snimki završilo na društvenim mrežama i koliko je političkog pritiska potrebno da vlast reagira.
Jer država ne postoji samo zato da bi nakon nereda brojila štetu. Postoji zato da bi građani mogli živjeti bez straha da će im netko zapaliti automobil, uništiti trgovinu ili pretvoriti kvart u poprište nasilja.
Ako želi zaštititi svoje građane, mora djelovati prije nego što nastane kaos, kažnjavati one koji krše zakon i provoditi odluke koje donosi. A kada je riječ o migracijskoj politici, mora imati hrabrosti govoriti i o integraciji i o povratku onih koji nemaju pravo ostati.
U suprotnom, sve će se svesti na isti politički ritual: dogodi se nasilje, vlast najavi oštre mjere, policija izađe na ulice, javnost se nakratko umiri, a zatim svi čekaju sljedeći incident.
Jer red se ne uspostavlja konferencijom za novinare. Red se uspostavlja kada zakon prestane biti prijetnja na papiru i postane pravilo koje vrijedi za svakoga.
