Milanović otvara vrata izlasku hrvatske iz EU.
Od pitanja što Hrvatska ima od Europske unije do tvrdnje da više nema vlastitu vanjsku politiku samo je jedan korak do ozbiljnog preispitivanja europskog puta. Milanović kaže da izlazak nije realan ni pametan, ali svojim riječima otvara temu od koje ne može pobjeći: kakvu Hrvatsku želi i gdje je vidi u svijetu?
Zoran Milanović ponovno je odlučio progovoriti o Europskoj uniji, hrvatskim nacionalnim interesima i položaju naše države u međunarodnim odnosima. I pritom izgovorio rečenice koje se ne mogu tretirati kao usputni akademski komentar na svečanoj sjednici Fakulteta političkih znanosti. Kada predsjednik Republike javno pita što Hrvatska uopće ima od Europske unije, a zatim ustvrdi da više nemamo vlastitu vanjsku politiku, onda je sasvim legitimno postaviti i pitanje koje se nameće samo od sebe: vodi li nas takva retorika prema raspravi o izlasku iz Europske unije?
Milanović je, doduše, pokušao unaprijed otkloniti takvu mogućnost, poručivši da ne govori o raspisivanju referenduma jer to nije ni realno ni pametno. No upravo tu nastaje politički problem njegove poruke. Ne može se istodobno otvarati pitanje smisla europskog članstva, govoriti kako Hrvatska više nema vlastitu vanjsku politiku, a zatim očekivati da javnost u tome ne prepozna i pitanje dugoročnog hrvatskog mjesta u Europskoj uniji.
Predsjednik ima pravo propitivati europsku politiku. Ima pravo upozoravati na slabosti europskih institucija, nedostatak zajedničkog odgovora na međunarodne krize i neravnopravan položaj manjih država u velikim europskim raspravama. Ali ima i obvezu jasno objasniti što zapravo predlaže Hrvatskoj. Jer kritika postojećeg sustava bez jasnog odgovora na pitanje što bi trebalo biti drukčije ostaje tek politička poruka.
A Hrvatska nije u Europskoj uniji od jučer. U članstvo je ušla 1. srpnja 2013., nakon dugog pregovaračkog procesa i referenduma na kojem su građani odlučili o europskom putu zemlje. U međuvremenu je postala članica europodručja i Schengenskog prostora. To ne znači da je svaka odluka Bruxellesa dobra, da je svaka europska politika u hrvatskom interesu ili da se nacionalni interesi trebaju podrediti bilo čijim političkim ambicijama. Ali znači da se o europskom članstvu mora govoriti ozbiljno, s činjenicama, usporedbama i konkretnim posljedicama, a ne samo dojmovima i velikim političkim rečenicama.
Posebno je zanimljiva Milanovićeva tvrdnja da hrvatska vanjska politika zapravo više ne postoji. Europska unija doista nije država i njezina vanjska i sigurnosna politika u velikoj se mjeri temelji na dogovoru država članica, često jednoglasnom odlučivanju. To stvara prostor za blokade, kompromise i različite interese. Ali nije isto reći da zajednička europska vanjska politika ima ozbiljna ograničenja i tvrditi da Hrvatska nema vlastitu vanjsku politiku.
Hrvatska ima svoje institucije, svoje diplomatske predstavnike, svoje interese i svoje pravo da u europskim tijelima zastupa nacionalne stavove. Pitanje je, dakle, koliko uspješno to čini, koliko je njezina diplomacija aktivna i koliko njezina politika zna iskoristiti mogućnosti koje joj članstvo pruža. Ako predsjednik smatra da Hrvatska u tome ne uspijeva, onda bi javnost trebala čuti i konkretne primjere, ali i prijedloge kako to promijeniti.
Jer nije dovoljno reći da nas na međunarodnim forumima predstavljaju drugi. Treba objasniti tko, kada, na temelju kojeg mandata i u kojim pitanjima. Nije dovoljno tvrditi da hrvatski glas ne dopire do europskih centara odlučivanja. Treba pokazati gdje je Hrvatska izgubila utjecaj, tko je za to odgovoran i kako ga vratiti.
Tu dolazimo do najvažnijeg pitanja koje se nameće nakon Milanovićeva nastupa: što je zapravo alternativa? Želi li Hrvatsku koja će unutar Europske unije snažnije zastupati vlastite interese, tražiti promjene načina odlučivanja i odbijati kompromise koji joj ne odgovaraju? Ili želi Hrvatsku koja će se sve više udaljavati od europskih političkih procesa, a pritom ne nudi jasan odgovor na to što bi takvo udaljavanje značilo za njezinu sigurnost, gospodarstvo i međunarodni položaj?
To nisu ista pitanja. I ne bi ih trebalo miješati.
Milanović posebno naglašava nacionalni interes, što je legitimno i nužno polazište svake ozbiljne državne politike. No nacionalni interes nije samo pitanje koliko novca Hrvatska dobiva iz europskih fondova ili koliko se odluka donosi u Bruxellesu. On obuhvaća sigurnost, gospodarstvo, položaj hrvatskih građana, mogućnost utjecaja na europske odluke i sposobnost države da u svijetu koji se ubrzano mijenja zaštiti vlastite interese.
Upravo zato predsjednik bi trebao biti precizniji. Ako smatra da Europska unija ne funkcionira dobro, neka kaže što treba promijeniti. Ako misli da Hrvatska nema dovoljno utjecaja, neka pokaže kako ga povećati. Ako upozorava na gubitak suvereniteta, neka objasni koje su to konkretne ovlasti izgubljene i koje bi trebalo vratiti. A ako smatra da Hrvatska mora drukčije definirati svoj odnos prema Europskoj uniji, onda javnost ima pravo znati kakav je taj drukčiji odnos.
Nije dovoljno postaviti pitanje što imamo od EU. Treba odgovoriti i što bismo imali bez nje.
To je pitanje koje predsjednik ne može zaobići. Jer izgovoriti da izlazak nije realan ni pametan, a istodobno u javni prostor unijeti sumnju u smisao članstva, znači otvoriti raspravu za koju se mora preuzeti i odgovornost. Hrvatska ne treba nekritičko oduševljenje Bruxellesom, ali ne treba ni neodređenu politiku sumnje u vlastiti europski položaj.
Milanović je na Fakultetu političkih znanosti pozvao na kritičko promišljanje, na postavljanje neugodnih pitanja i propitivanje svjetskih odnosa. S tim se načelom teško ne složiti. No kritičko promišljanje mora vrijediti i za njegove vlastite tvrdnje. Ako predsjednik kaže da Hrvatska više nema vanjsku politiku, onda mora objasniti što pod tim misli. Ako pita što imamo od Europske unije, onda mora izložiti i ono što bismo mogli izgubiti.
Jer pitanje hrvatskog mjesta u Europskoj uniji nije akademska vježba, niti je tek još jedna prilika za političku polemiku. To je pitanje budućnosti države. A kada predsjednik Republike otvara temu izlaska, pa makar istodobno tvrdio da ga ne zagovara, građani imaju pravo tražiti mnogo više od retoričkih pitanja. Imaju pravo tražiti jasan odgovor: želi li Milanović snažniju Hrvatsku unutar Europske unije ili Hrvatsku koja će se od nje politički udaljavati?
