Miletić u saboru poručio: “Takve ljude treba objesiti na trgu, sve treba politi benzinom, zapaliti i potom poravnati bagerom”
Kad zakon nije jednak za sve, država gubi povjerenje građana
Miletićev nastup u Saboru bio je žestok. Bio je emotivan, neugodan i bez rukavica. I upravo zato ga vrijedi ozbiljno shvatiti.
Jer iza njegovih riječi ne stoji samo politička kritika. Stoje pitanja koja godinama muče hrvatske građane: kako je moguće da se za sitne prijestupe ponekad traži puna snaga zakona, dok se kod velikih korupcijskih afera sve prečesto završava nagodbama, uvjetnim kaznama i radom za opće dobro?
Ako je zakon jednak za sve, onda to mora biti vidljivo.
Građaninu koji ukrade nekoliko čokolada država može pokazati svoju punu snagu. Policija, postupak, tužiteljstvo, sud. A kada govorimo o ljudima koji su imali položaj, utjecaj i pristup javnom novcu, građani nerijetko svjedoče potpuno drugačijem završetku priče.
Upravo je na tu apsurdnu percepciju upozorio Marin Miletić.
Njegov primjer Josipa Škorića posebno je težak. Nakon nagodbe s USKOK-om, bivši čelnik Hrvatskih cesta osuđen je na 11 mjeseci rada za opće dobro. Ne treba prejudicirati ničiju krivnju izvan onoga što su utvrdili nadležni postupci i sudovi, ali sasvim je legitimno pitati: je li takva kazna primjerena težini onoga za što je osoba bila optužena i kakvu poruku ona šalje ostatku društva?
Jer kazna nije samo broj na papiru.
Kazna je poruka.
Poruka poštenom građaninu da se poštuje zakon. Poruka korumpiranom dužnosniku da se kriminal ne isplati. Poruka mladom čovjeku da u ovoj zemlji može graditi život bez političkih veza i poznanstava.
Ako ta poruka izostane, onda imamo ozbiljan problem.
A posebno je problematično kada građani steknu dojam da postoje dvije Hrvatske: jedna u kojoj se zakon primjenjuje strogo na običnog čovjeka i druga u kojoj oni s političkom moći, novcem i vezama imaju mogućnost puno mekšeg slijetanja.
To nije pravna država kakvu građani zaslužuju.
Zato podrška Miletićevoj kritici nije pitanje toga pripada li netko Mostu, HDZ-u, SDP-u ili nekoj četvrtoj političkoj opciji.
Ovdje bi se trebali okupiti svi koji smatraju da država mora imati jednaka pravila za sve.
Miletić je možda izabrao vrlo grub jezik kada je govorio o „rušenju“ i ponovnoj izgradnji sustava. Ali ako njegovu poruku prevedemo iz političke retorike u ono što bi ona trebala značiti, ona je zapravo vrlo jednostavna: ne treba rušiti državu – treba konačno srušiti ono što u njoj ne funkcionira.
Treba srušiti kulturu nekažnjivosti.
Treba srušiti uvjerenje da se politička funkcija može pretvoriti u zaštitni oklop.
Treba srušiti sustav u kojem građani godinama gledaju iste afere, ista imena i iste obrasce, a onda slušaju kako je sve učinjeno po zakonu.
Jer zakonitost nije dovoljna ako građani u pravdu više ne vjeruju.
A povjerenje se ne vraća konferencijama za medije, političkim obećanjima ni frazama o tome da „institucije rade svoj posao“.
Povjerenje se vraća rezultatima.
Vraća se brzim i učinkovitim postupcima.
Vraća se jasnim i razmjernim kaznama.
Vraća se oduzimanjem nezakonito stečene imovine.
Vraća se time da čovjek koji je korupcijom oštetio državu zna da će stvarno snositi ozbiljne posljedice.
I zato je Miletićev istup važan.
Ne zato što je svaka njegova riječ savršena. Nije. Ne treba podržavati pretjerivanja niti pozive na nasilje da bismo podržali ono što je legitimno i važno u njegovoj kritici.
Ali treba imati hrabrosti reći ono što mnogi građani misle:
Hrvatskom pravosuđu potrebno je ozbiljno čišćenje, reforma i vraćanje povjerenja.
Ne reforma zbog Bruxellesa. Ne reforma zbog političkog marketinga. Ne reforma zbog još jednog strateškog dokumenta.
Reforma zbog čovjeka koji radi, plaća porez i očekuje samo jedno – da pred zakonom bude jednak kao i onaj na vrhu političke ili gospodarske piramide.
Jer ako građanin više ne vjeruje da će zakon vrijediti jednako za njega i za moćnika, tada nije ugroženo samo pravosuđe.
Ugrožena je sama ideja države.
I upravo zato Miletićevu poruku ne treba ismijavati niti je svoditi na još jedan saborski ispad.
Treba odgovoriti na pitanje koje je postavio.
Je li hrvatsko pravosuđe zaista jednako prema svima?
Ako jest – pokažimo to.
Ako nije – onda je krajnje vrijeme da se nešto ozbiljno promijeni.
Ova verzija je namjerno oštrija prema sustavu i jasnije podržava Miletićevu glavnu poruku, ali izbjegava preuzeti njegove najekstremnije formulacije jer bi one mogle zasjeniti ono što je zapravo najjači argument kolumne.
