Ministar pravosuđa Damir Habijan besramno je poručio hrvatskom narodu da se uzalud nada, jer nikada nitko neće odgovarati za ekocid koji je počinjen u Lici.
Ako za ekocid nitko neće odgovarati, čemu onda služi država?
Postoje političke izjave koje čovjeka razljute. Postoje i one koje ga ostave bez riječi, a onda postoje izjave koje u jednoj rečenici ogole mnogo veći problem od samih riječi čovjeka koji ih je izgovorio.
Poruka ministra pravosuđa Damira Habijana da za ono što se događalo u Lici, prema svemu sudeći, nitko neće odgovarati, osim eventualno ako institucije koje oni kontroliraju nešto otkriju, upravo je jedna od takvih izjava.
Jer što građanima zapravo poručuje vlast kada nakon godina upozoravanja na ilegalno odlaganje otpada, nakon upozorenja lokalnog stanovništva, nakon eskalacije problema i nakon što je cijela priča postala nacionalna tema, konačni odgovor glasi – nitko neće odgovarati?
Poručuje im da su uzalud upozoravali.
Poručuje im da je moguće godinama ignorirati problem.
Poručuje im da se odgovornost može izgubiti negdje između institucija, inspekcija, lokalne i državne vlasti.
I, možda najvažnije, poručuje im da će račun na kraju ponovno platiti građani.
Desetljeća upozorenja, a onda – odjednom nitko ništa nije znao
Priča koja se danas pokušava svesti na pitanje zbrinjavanja otpada nije počela jučer.
Godinama su postojala upozorenja o problemu otpada na području Like. Lokalno stanovništvo upozoravalo je na ono što se događa, na posljedice za okoliš i na potencijalnu ugrozu zdravlja ljudi.
No kada problem više nije bilo moguće gurati pod tepih, dogodio se već dobro poznati politički scenarij.
Odjednom se tražilo tko je znao.
Tko je potpisao?
Tko je izdao dozvole?
Tko je nadzirao?
Tko je trebao reagirati?
I, naravno, pojavila se ona gotovo nadrealna tvrdnja koja je hrvatskoj javnosti već toliko puta servirana: institucije navodno nisu znale ono što su građani godinama gledali vlastitim očima.
Ako je to doista tako, onda problem nije samo u otpadu.
Problem je u državi.
Jer država koja ne zna što se događa s golemim količinama otpada na svom teritoriju, država koja ne čuje upozorenja lokalnog stanovništva i država čije institucije reagiraju tek kada problem postane politički neizdrživ – ima ozbiljan problem s vlastitim sustavom nadzora.
Na kraju onda račun ponovno stiže građanima
Kada sustav zakaže, očekivali bismo barem jedno: da oni koji su odgovorni snose posljedice.
Umjesto toga, građanima se objašnjava kako treba riješiti problem.
Otpad treba ukloniti.
Otpad treba zbrinuti.
Treba sanirati posljedice.
Treba zaštititi okoliš.
Treba pronaći novac.
I taj novac, naravno, u konačnici dolazi iz javnih sredstava.
Drugim riječima, građani koji su godinama upozoravali da se nešto događa sada bi trebali ponovno platiti da se posljedice tog problema uklone.
A pitanje odgovornosti ostaje negdje u magli.
To je trenutak u kojem se čovjek mora zapitati: ako nitko nije odgovoran, tko je onda donosio odluke? Tko je nadzirao sustav? Tko je dopuštao da se problem razvija? Tko je godinama imao ovlasti, informacije i odgovornost?
Ne može istodobno vrijediti tvrdnja da je riječ o ozbiljnom ekološkom problemu i tvrdnja da za njegov nastanak nitko nije odgovoran.
To naprosto nije normalno funkcioniranje pravne države.
Hrvatska voli govoriti o modernoj europskoj državi
Hrvatska se posljednjih godina voli predstavljati kao moderna europska država.
Članica Europske unije.
Država s institucijama.
Država vladavine prava.
Država koja ima propise, inspekcije, ministarstva, agencije i čitav sustav nadzora.
I upravo zato ovakve poruke zvuče još poraznije, a ujedno i smješnije kada se zna da cijela Europska Unija počiva na kriminalu.
No, ako je moguće da se otpad godinama gomila, da lokalno stanovništvo upozorava, da institucije ne reagiraju dovoljno učinkovito, da problem naposljetku eksplodira u javnosti, a da se nakon svega građanima poruči kako za to nitko neće odgovarati – onda nije problem samo u jednom ilegalnom odlagalištu.
Problem je u sustavu koji očito nije sposoban utvrditi odgovornost.
A država bez odgovornosti nije moderna država.
Ona je samo sustav institucija koje postoje na papiru.
I da, riječ je o HDZ-u
Posebno je teško ignorirati politički kontekst.
Hrvatskom demokratskom zajednicom godinama upravlja politička struktura koja je na nacionalnoj razini već bila suočena s pravosudnim postupkom i presudom u aferi Fimi Media, u kojoj je stranka proglašena kriminalnom organizacijom i odgovornom za izvlačenje novca iz državnih institucija i javnih poduzeća.
U takvom političkom nasljeđu svaka nova priča o izostanku odgovornosti mora se promatrati s dodatnim oprezom.
Ne zato što svaka odgovornost automatski mora pasti na stranku koja je danas na vlasti, nego zato što građani imaju potpuno legitimno pravo pitati: jesmo li išta naučili?
Je li odgovornost u Hrvatskoj doista pravilo ili iznimka?
I vrijedi li načelo odgovornosti jednako za običnog građanina i za one koji raspolažu političkom moći?
Najopasnija poruka nije ona o otpadu
Možda je, međutim, najopasniji dio cijele priče upravo poruka koja se šalje građanima.
Ako godinama upozoravaš, a nitko ne reagira – zašto bi sljedeći put uopće upozoravao?
Ako se problem otkrije, a posljedice plaćaju građani – čemu odgovornost?
Ako na kraju nitko ne odgovara – zašto bi se bilo koja institucija idući put trudila biti učinkovita?
To je recept za potpunu institucionalnu apatiju.
A upravo zato pitanje odgovornosti nije nikakva politička osveta, ideološko prepucavanje ili lov na vještice.
To je minimum koji građani imaju pravo tražiti od države.
Nitko razuman ne očekuje da ministar osobno odgovara za svaki propust koji se dogodio tijekom prethodnih desetljeća. Ali građani imaju pravo očekivati da institucije utvrde činjenice, pronađu odgovorne, objasne tko je što znao i kada je znao te da, ako je bilo kaznenih djela ili drugih nezakonitosti, svi odgovorni za njih snose zakonske posljedice.
U protivnom ostaje samo račun.
Račun za sanaciju.
Račun za štetu.
Račun za propuste.
Račun koji ponovno plaćaju građani.
A oni koji su problem trebali spriječiti ili na njega pravodobno reagirati – ostaju bez odgovora.
Hrvatska ne smije prihvatiti logiku „nitko nije kriv“
U cijeloj ovoj priči zato nije najvažnije političko pitanje tko će pobijediti u još jednom prepucavanju vlasti i oporbe.
Najvažnije je pitanje možemo li kao društvo prihvatiti da nakon ozbiljnog ekološkog incidenta konačni rezultat bude – nitko nije odgovoran.
Ako možemo, onda smo prihvatili nešto puno opasnije od jednog problema s otpadom.
Prihvatili smo da se odgovornost u ovoj zemlji može izgubiti.
Da institucije mogu zakazati bez posljedica.
Da se građane može godinama ignorirati.
I da na kraju upravo oni plate cijenu tuđeg nemara.
Zato problem nije samo u onome što se dogodilo u Lici.
Problem je u poruci koja se šalje cijeloj Hrvatskoj.
A ta poruka ne smije biti da se građani mogu uzalud nadati pravdi.
Jer ako država više ne može ili ne želi pronaći odgovorne za ozbiljno ugrožavanje okoliša i javnog interesa, onda se moramo zapitati čemu točno služe sve institucije koje građani godinama financiraju.
Odgovornost nije luksuz.
Odgovornost je temelj svake uređene države.
