Nakon svih skandala s otpadom, Ćorić u Saboru poručio: „Kriminal u otpadu razvijat će se i dalje i tu se ništa ne može promijeniti”.
Hvala, ministre. Dobro je da smo napokon dobili tako iskrenu dijagnozu stanja države.
Dakle, nakon svih afera, milijuna, kamiona otpada, nezakonitog odlaganja, rupa u sustavu nadzora i institucija koje godinama navodno sve kontroliraju — zaključak je da se kriminal jednostavno ne može izbjeći.
Pa čemu onda zakoni?
Čemu inspekcije?
Čemu policija?
Čemu USKOK?
Čemu ministarstva?
Čemu cijeli državni aparat?
Možda bismo trebali samo postaviti natpis na ulazu u Hrvatsku:
„Dobro došli. Kriminal postoji i razvijat će se i dalje. Molimo građane da se prilagode.”
Jer upravo tako zvuči poruka građanima.
Umjesto da ministar kaže: „Učinit ćemo sve da kriminal svedemo na najmanju moguću mjeru, otkrit ćemo odgovorne i zatvoriti rupe u sustavu”, građanima se objašnjava da je kriminal, eto, nešto što se ne može izbjeći.
Kakva fascinantna filozofija upravljanja državom.
Ako lopovi uvijek pronađu način, onda očito država mora pronaći način da im taj posao učini što težim, skupljim i opasnijim. To je valjda elementarna funkcija države.
I ne, nije dovoljno reći da će kriminal „uvijek postojati”. Naravno da će postojati. Postoji u svakoj državi. Ali ogromna je razlika između toga da kriminal postoji i toga da politički vrh građanima poručuje kako ga nije moguće izbjeći.
Jer tada više ne govorimo samo o kriminalu.
Govorimo o odgovornosti onih koji su dobili mandat i plaću da protiv njega djeluju.
A posebno je zanimljivo kada takvu izjavu daje čovjek koji je upravo u prethodnim godinama bio na čelu resora povezanog s okolišem i gospodarenjem otpadom.
Zato javnost ima potpuno legitimno pravo pitati:
Tko je pisao propise?
Tko je nadzirao sustav?
Tko je kontrolirao provedbu?
Tko je upozoravao na rupe u sustavu?
Tko je na njih odgovarao?
I tko će napokon snositi političku odgovornost kada sustav zakaže?
Jer nije problem samo u tome što kriminal postoji.
Problem nastaje kada država zna da postoji, zna gdje se događa, zna da je unosan, a onda građanima objašnjava da se tu navodno ništa ne može.
U državi koja ozbiljno shvaća svoje institucije odgovor na kriminal nije „to se ne može izbjeći”.
Odgovor je:
„Pokušajte.”
Jer ako se kriminalci mogu prilagođavati zakonima, mogu se prilagođavati i institucije.
Ako mogu pronaći rupe u sustavu, država ih mora zatvoriti.
Ako mogu zaraditi na otpadu, država mora učiniti da im se taj kriminal više ne isplati.
A ako institucije godinama znaju gdje su problemi i ništa se bitno ne mijenja — onda građani imaju puno pravo pitati zašto.
I zato je ova izjava puno ozbiljnija od jedne nespretne političke rečenice.
Ona pokazuje jedan krajnje opasan mentalitet: pomiriti se s kriminalom umjesto da se protiv njega sustavno boriš.
A građani se s tim ne bi trebali pomiriti.
Jer ako je odgovor države na kriminal:
„Ne možemo ništa.”
onda je sasvim legitimno pitati:
Čemu nam onda uopće služi država?
