Dežuraju elitisti i zvijezde tako zajedno na humanitarnim telefonima kako bi svi oni zajedno primali naše telefonske pozive s donacijama dok njihovi mediji to svesrdno prenose, a nama kao pozivateljima bi ‘kao’ trebala biti čast razgovarati s tom istom samozvanom elitom. Tako je osmišljena ta predstava za još jednu masovnu hipnozu javnosti koja će emotivno reagirati i pridružiti se još jednoj masovnoj humanosti na djelu. Lijepo ih je u tim akcijama vidjeti sve zajedno, onako složne, razdragane, elokventne, svakome dostupne i nasmijane, ‘humanitarno nastrojene’ i bar na kratko dobiti dojam kako sve ide svojim tijekom i kako je sve u najboljem redu. Pitajmo se samo koliko su te društvene ‘veličine’ dostupne puku u druge dane, kada se kamere ugase i kada se svjetla pozornice za masovnu hipnozu ugase.

Da. Lijepo je zamišljati svijet u kojem neki dobri, humani ljudi brinu o svakome građaninu ove zemlje. Lijepo je vjerovati kako su ti ljudi doista spremni čuti, vidjeti i razumjeti svaku nepravdu ovoga svijeta. No, stvarnost ipak nije tako ružičasta kao što nam se to čini dok netko od sveprisutnih humanitarnošću zanesenih faca razgovara s humanošću ponesenim, donatorski raspoloženim i nadasve solidarnim pukom. Ovdje se, na žalost, radi tek o medijski isprovociranoj prividnoj solidarnosti i suosjećajnosti elite i cjelokupnog puka s potrebitima jer, unatoč svoj toj združenoj humanosti na djelu i unatoč svim humanitarnim telefonima, svakim danom nepravdi ima sve više i više, a prave humanosti i suosjećajnosti sve manje i manje.

Bila bih sretna kada bi se konačno pojavio pravi preporoditelj našeg društva koji bi snagom svojih ideja mogao slobodno i bez straha od bilo kakvih kritika doći na scenu i okupiti mnoštvo obespravljenih i nemoćnih te im obećati ono što će kasnije svojim djelima i ispuniti. No, to jednostavno kao da nije moguće, svi smo to već odavno shvatili. Nedosljedni govori i lažna obećanja političarima služe samo u svrhu njihove samopromocije i skupljanja jeftinih političkih bodova prije izbora.

Svatko od njih može okupiti tek nekoliko sljedbenika iz svog obiteljskog kruga i stranačkih bunkera, uz svesrdnu potporu njihovih medija. Ni u svijetu nije drukčije: ni tamo više nema velikih političara koji istinski žive za puk. Svi su umreženi u mreže velikih nevidljivih moćnika i svojih osobnih pohlepnih namjera. Zato je politički govor kao forma političke komunikacije s narodom kod nas i u svijetu gotovo izumro.

Nitko od tih političara ne nudi nam ništa, pa smo jednostavno izgubili zanimanje za njihove nastupe. Stoga političarima preostaje samo rezanje crvenih vrpci u tvrtkama pod budnom paskom svojih tjelohranitelja uz šačicu podobnih novinara pozvanih od strane stranačkih stožera i njihovih službi za odnose s javnošću te interesno umreženih VIP uzvanika.

I dok se tako na društveno-političkoj sceni izmjenjuju govornici koje više nitko ni ne sluša, trgovi su nam sve prazniji, a zastave sve rjeđe obilježavaju državne blagdane. Građani su se s punim pravom politici prestali klanjati.

Mogli bismo čak reći da su je počeli prezirati. Što, primjerice, cijeloj vojsci nezaposlenih danas znači neki državni blagdan, kada je tim ljudima svaki dan slobodan? To su ljudi koji nemaju pojma što je produženi vikend, što su dječji doplatci, pretplatci, božićnice, uskrsnice, regresi, bonusi, plaćeni paušali, dežurstva, pripravnosti, beneficirani radni staž, velike otpremnine i ostale blagodati iz rajskih kolektivnih ugovora naših trudbenika iz državnog i javnog sektora.

Ali, tko smo mi da se bunimo, mi moramo bez pogovora svakodnevno puniti proračun kako bi našim vrlim zakonom zaštićenim paunovima i vučedolskim golubicama na državnim jaslama život bio kao san, makar to u prijevodu značilo i to da naš život bude noćna mora. Ne smijemo ni pomišljati na to da bi Država mogla nešto dobro učiniti za sve nas, već se isključivo moramo pitati što mi možemo učiniti za Državu.

Upravo se iz tog razloga svako malo netko od predstavnika javnih i državnih službenika prisjeti one Kennedyjeve rečenice: „Ne pitaj se što tvoja država može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju državu…“ i odmah nam je svima jasno što nam je činiti. Uzalud svi mi mislimo kako smo već i previše dali i svakodnevno dajemo toj istoj državi, ne dobivajući baš ništa zauzvrat. Tako jednostavno mora biti, zar ne?

Ta se naša država stalno pita što svatko od nas može učiniti za nju i njene službenike i štićenike i tu se cijela priča o politici našega doba završava. Nema govora o tome da bi pokoji običan smrtnik mogao računati na koju lipu iz te iste državne blagajne koju mora puniti htio, ne htio. Eto zašto toj tzv. šutljivoj većini nije napeta ta priča o politici – jer ona njima apsolutno ništa ne znači osim računa za režije i poreze koji im svakodnevno ispadaju iz poštanskih sandučića.

Ti računi su danas jedina komunikacija prosječnoga građanina (čitaj: građanina bez kolektivnog ugovora) s Državom. I onda se netko pita gdje su nestale zastave…

Politika je odavno narodu okrenula leđa, ali zato i te kako zna živjeti na leđima tog istog naroda. Država danas znači nešto sasvim drugo od onoga što je značila u svojim začetcima. Danas je kapitalizam iscrtao novu, gospodarsku kartu svijeta – kartu globalnog tržišta, kojoj granice među državama u biti samo smetaju.

Ipak, ljudima je potreban osjećaj zajedništva, pripadnosti i identiteta i nisu spremni tako lako do kraja ga se odreći u ime globalnog tržišta, što političari na veliko koriste, jer u toj potrebi zaštićenog, omeđenog zajedništva ljudi pojedine države vide prigodu za svoje uhljebljenje.

Naravno, u današnjem suvremenom svijetu globalnih komunikacija i ubrzanog protoka robe, kapitala i radne snage, državne granice sve su manje jamstvo istog identiteta naroda koji žive unutar tih granica, jer ljudi interesno žive tamo gdje mogu raditi ono što najbolje znaju i u onoj državi u kojoj su za svoj posao najbolje plaćeni, u kojoj imaju pravo na dostojanstven život i čiji im se zakoni sviđaju. Kada se toj sveopćoj raznolikosti doda i razjedinjenost društva koje živi unutar granica jedne države, postaje nam jasno da su identiteti brojnih država danas u krizi.

U svakoj državi na svijetu svatko bi trebao imati pravo biti ono što jest, ali uz tu raznolikost ljudima je još uvijek potreban i osjećaj zajedničkog identiteta prostora u kojem žive i rade, što se postiže dobrim zakonodavstvom i odličnim životnim i radnim uvjetima za sve građane neke zemlje.

Ali, umjesto omogućavanja tog osjećaja pripadnosti državnom identitetu svim svojim građanima, većina političara tu potrebu za državnošću kod većine ljudi vidi isključivo kao prigodu za vlastito uhljebljenje i ništa više. Loši političari nisu niti svjesni da svojim lošim vladanjem nekom državom u biti ruše identitet, a time i integritet nekog prostora u ime nečijeg (zna se čijeg) profita, a to je u prijevodu rušenje građanskog dostojanstva svih ljudi koji bi se trebali osjećati dijelom toga identiteta, ali se tako iz poznatih razloga ne osjećaju. Želimo li pravdu u ovom našem okruženju, moramo naučiti boriti se protiv nepravde na svakom koraku. Ispada da još jedino nepravda može okupiti mnoštvo ljudi u prosvjedima. Buntovnicima se ne rađamo, buntovnicima postajemo. Buntovnik je čovjek koji primjećuje nepravdu i diže svoj glas protiv nje.

Političari moraju shvatiti da smo mi njihovi poslodavci i da ćemo kada više ne budemo zadovoljni njihovim učinkom, morati nešto učiniti po tom pitanju. U suvremenim državama-korporacijama, postati političarom znači dobiti radno mjesto predstavnika naroda koji živi unutar granica određene države i koji je zapravo pravi vlasnik te države-tvrtke. Jesmo li svjesni svoje moći, suvlasnici dragi? S obzirom na naše apatično prihvaćanje stalnih političkih promašaja naših djelatnika-političara, ne bih rekla.

Zato kao jedna od njihovih poslodavki i kao jedna od suvlasnica tvrtke Hrvatska d.d. savjetujem našim političkim djelatnicima: Gospodo, umjesto stezanja naših remena, vi biste prvi trebali stegnuti svoje remene, a nama ćete dopustiti da vam, kao prvo, smanjimo vaše neprimjereno visoke plaće i da svečano počnemo, po savjetu Jacka Welcha, dijeliti otkaze brojnim parazitima u našim, a ne vašim – državnim i javnim institucijama.

Kada bismo si barem mi to mogli priuštiti, a trebali bismo, vidjeli biste malo i vi kako se steže remen. Ali, to su samo pusti snovi i ja se samo malo šalim, malo maštam o demokraciji, o tome kako glas naroda nešto znači, a svjesna sam da je Hrvatska d.d. u rukama političara, a ne naroda u čijim bi trebala biti. Političari su svim građanima ovoga svijeta oduzeli pravo na gospodarenje državama i pretvorili ih u obične kmetove.

Hrvatska d.d. pripada onima koji žive iz njezina proračuna, a ne svima nama koji taj proračun punimo i koji izlazeći na svake nove izbore imamo lažni osjećaj da naš glas nešto znači i nešto mijenja. Zato, ne pitajmo se više što Država može učiniti za nas, već se pitajmo što mi možemo učiniti za nju, ako još imamo snage za to…