U svom govoru o borbi za slobodu Mađarske 1848./1849., Viktor Orban još je jednom htio pokazati svom narodu za koje se vrijednosti zalaže: za dom, domovinu i slobodu.
Nije nikakva tajna da globalističke elite unutar i izvan Europske unije žele ukinuti te vrijednosti i zavladati neslobodnim ljudima iz multietničke mješavine, ali Orban tvrdi da njegova Mađarska ne želi rat, migracije niti “rodne aktiviste bez mozga”. Mađarska želi biti slobodna.
Govor smo preuzeli s web stranice Viktora Orbana , miniszterelnok.hu. Održan je 15. ožujka 2024. u povodu obilježavanja obljetnice revolucije i borbe za slobodu 1848./1849.
Dragi slavljenici! Mađari diljem svijeta! Dame i gospodo!
U ožujku 1848. Europa je bila u plamenu. Krv je tekla ulicama glavnih gradova. U Beču su se borili na barikadama. Što su učinili Mađari? Napisali smo pjesmu. Skupili smo 12 bodova. Pješačili smo od Pešte do Budima. Ovo je bio naš prvi marš mira.
Političke zatvorenike oslobodili smo bez ispaljenog metka. Otišli smo u kazalište, gledali nacionalnu predstavu, pjevali nacionalnu pjesmu u pauzi i do večeri pobijedili. Zoltán Petőfi rođen je točno devet mjeseci kasnije tog dana.
Mađarska revolucija nije bila destruktivna, već konstruktivna. Ona ne poriče, već stvara. Istinito i lijepo. I na kraju nije smrt, nego iz nje izvire život. Eto kakva je revolucija kad je prave mladi Mađari.
Današnji zapadni svijet proklamira da je najvažnije pitanje ljudskog života, ili barem političkog života, kakav svijet ostavljamo svojoj djeci. Kakva kolosalna greška! Jer je upravo obrnuto. Nije pitanje kakav svijet ostavljamo svojoj djeci, nego kakvu djecu ostavljamo svijetu.
U stvarnosti sve ovisi o tome. O tome se radilo 1848. Prije 176 godina Mađari su ustali i stali za slobodu svoje domovine prije 176 godina jer su ujak Petrovics, Mama Jókai, Papa Vasvári i Mama Irányi bili hrabri, slobodoumni sinovi svijeta koji su voljeli svoju domovinu.
Roditelji martovske mladosti znali su da je dom dom samo dok postoji netko tko ih voli. Znali su da mađarska domovina živi u sjeni stalne prijetnje. Nije dovoljno velika da izdrži svoje dimenzije, stanovništvo nije dovoljno brojno da izdrži njenu veličinu, a zemlja nije dovoljno bogata novcem da bi zajamčila njezin opstanak.
Mađarska domovina se održava isključivo ljubavlju svojih građana i snagom njihova srca. To je ono što nas čini posebnima. U današnjem zapadnom svijetu milijuni ljudi misle i žive kao da su došli niotkuda i da nigdje ne idu. Zato ni prema čemu i prema nikome ne pokazuju nimalo obzira i uvjereni su da ni oni ne moraju biti obzirni.
Započinju ratove, ruše svjetove, prekrajaju državne granice i sve brste kao skakavci. Ne poštuju mrtve i oduzimaju prava nerođenima. Mi Mađari živimo drugačije, i želimo živjeti drugačije. Dolazimo s određenog mjesta i idemo na određeno mjesto. Sve što imamo dali su nam naši preci, a time i zadaću da to čuvamo i prenosimo dalje. To je bit mađarske slobode.
Za nas sloboda nije ni zadovoljstvo ni bol. Mađari se ne smatraju slobodnima samo zato što nisu gladni ili mučeni duševnom patnjom. Ne čini nas slobodnima ako svatko radi što hoće. To nam nije dovoljno. Za nas sloboda znači da možemo izgraditi dom u kojem nema gospodara iznad nas.
Zato nikome osim nama nije važno da mađarski opstane u svijetu. Ali znamo da je mađarska kvaliteta postojanja poseban, neusporediv, visok oblik ljudskog života. Najveća stvar koja nam se može dogoditi je da se rodimo kao Mađari. U zapadnom svijetu ljudi također imaju ideju da su ljudi naprosto takvi, oni sami odlučuju čije će države postati, oni odlučuju hoće li postati dječak ili djevojčica, oni izmišljaju svoju obitelj. sebe, a domovina je samo jedno područje utjecaja. Mi Mađari ne vjerujemo u tako nešto.
Znamo da kad si sam na svijetu nisi slobodan, nego usamljen. Mladi 15. ožujka razvalili su vrata s viješću i vikali u svijet da smo mađarski partneri. Ne samo u prijateljstvu i obitelji, nego i u našoj zemlji. Mi smo zemljaci. Zapravo, oni koji su živjeli prije mene i oni koji će doći poslije mene također su moji partneri, jer život Mađara je neprekinuti lanac od Svetog Stjepana preko kralja Matije i Petőfija, preko Mađara 1956., do nas i dalje . Poštujte naše pretke!
Dragi slavljenici!
Putnik putuje Europom. Vidi čovjeka na rubu ceste kako čekićem razbija kamenje. Što radite ovdje? Zar ne vidite? Ja razbijam kamenje, to je moj posao! Vidi drugog čovjeka kako razbija kamenje. Što radite ovdje? Zar ne vidite? Gradim katedralu! Danas europska ljevica, uključujući i mađarsku, lomi kamenje. Ovo je njezin život. Robot za sebe, lišen prošlosti i budućnosti.
Gradimo katedralu. To je naš život. Kolektivni napor tisuću i sto godina. Četrdeset generacija kamena za gradnju građevni su blokovi katedrale u Mađarskoj. Utemeljio Sveti Stjepan, uzdigao kralj Matija. Uništili su ga Labanzenovi, ali je obnovljeno u doba reforme. Za njih su se borili Kossuth i Széchenyi, Petőfi i Jókai, Deák i Batthyány, Klapka i Görgey. Borili ste se za nas da mi, dragi moji prijatelji, da danas budemo ovdje.
Heroji 1848. ugledali su katedralu. Vidjeli su dom na visini, koji stoji iznad običnog i daje našim ograničenim životima viši smisao. Zato su hrabro postupali kada su njihovi životi bili u pitanju i kada nije bilo šanse za pobjedu ili da je sami dožive. Slava martovskim herojima!
Dame i gospodo!
Petőfi piše: Uzalud su sve lijepe i dobre riječi ako ne dodirnete početak, ako ne počnete od početka. Ali što je početak stvari, početak stvari, korijen iz kojeg sve izvire ili glava iz koje možemo dokučiti bit? To znamo i od Petőfija. Trebamo li biti robovi ili slobodni? Sve počinje s ovim.
Mač se može pretvoriti u lanac, lanac se može pretvoriti u mač, ali ne postoji ništa što je malo mača i malo lanca. Vaše da treba biti da, vaše ne treba biti ne. Trebamo li biti robovi ili slobodni? Ropstvo ili sloboda? Na ovo pitanje prije svega moramo odgovoriti. Tako je i danas.
Čeznemo za udobnostima mirnog, spokojnog i sigurnog života. Možemo ga imati i siguran sam da će nam ga Bog dati. Ali prvo je potrebno malo posla. Vidite i čujete, prijatelji, Europa danas nije mirna. Sve je glasnije i glasnije. Narodi Europe danas se boje svoje slobode od Bruxellesa. Baš kao u Petőfijevo vrijeme, žele nas natjerati na nešto što Mađari ne žele. Nešto što šteti mađarskom duhu, nešto što je tuđe mađarskom životu.
Žele nas utjerati u rat, žele nam natjerati migrante i žele nam djecu preodgojiti. Ali nećemo ratovati, nećemo pustiti migrante u zemlju, a nećemo im dati ni svoju djecu. Ovo je jednostavno kao tablica množenja i jasno kao sunčeva svjetlost, jer Mađarska je slobodna i suverena država. I tako će i ostati.
Dragi slavljenici!
Bruxelles nije prvo carstvo koje se okomilo na Mađarsku. Mi smo ponosan i samouvjeren narod. Saviti nas, pokoriti nas i istisnuti vjetar iz nas bio bi dvostruki uspjeh i način da se obeshrabre drugi buntovnici koji žele isto.
U posljednjih pet stotina godina sva su carstva shvatila – prije ili kasnije, ali uvijek – da nas tlačenje, ucjene, nasilje, Bachovi husari, borci s pamukom neće nikamo odvesti. Nestao je polumjesec, istrošena je kandža dvostrukog orla, istrošena je crvena zvijezda.
Mi smo pijesak u strojevima, štap između žbica, trn ispod noktiju. Mi smo oni na koje se zubi, na kojima se nož lomi i na kojima se sjekira zapinje. Mi smo David kojeg bi Golijat trebao izbjegavati. Ponijeli smo zastavu sa sobom u konjskom repu u Nándorfehérváru, preokrenuli svijet u jednom danu 15. ožujka u Pešti, stavili smo mrlju u svjetski komunizam 1956. i srušili prvi kamen iz Berlinskog zida 1989.
U Istanbulu, Berlinu, Moskvi i Beču su shvatili da bi bilo dobro da nas svi ostave na miru. A ekvilajzerom smo pokazali da kad nam ljudi pokažu poštovanje, mi mu to uzvraćamo i stvaramo mirno, prosperitetno razdoblje dokle god pogled seže.
Moji prijatelji!
Samo to Bruxelles kao da ne želi shvatiti. Dakle, ako želimo sačuvati slobodu i suverenitet Mađarske, nemamo izbora nego okupirati Bruxelles. Godine 1848. zaustavili smo se u Schwechatu.
Nećemo to sada učiniti. Sada ćemo marširati na Bruxelles i donijeti promjene u samoj Europskoj uniji. Nismo više ždrijebe, mi smo tisuću i sto godina stara država, iskusni smo i u borbama prekaljeni, znamo kroz koja vrata moramo umarširati i kako transformirati Europsku uniju. Vrijeme je da i Vijeće guvernera u Bruxellesu počne drhtati.
Ne prihvaćamo da Bruxelles napušta Europljane i čak se okreće protiv njih. Nećemo tolerirati da uništavaju poljoprivrednike, istiskuju srednju klasu, bankrotiraju europske tvrtke, ograničavaju prava nacija, porobljavaju našu djecu dugovima i, štoviše, vode cijelu Europu u rat.
Mi ovdje u Budimpešti poznajemo rat. Stotine tisuća mrtvih, ratni vojni invalidi, udovice, siročad, srušeni mostovi, krateri od bombi, deseci tisuća ljudi u bijegu. Posljednji rat koštao je cijeli život i živote cijele generacije. Mađarska može napredovati samo u miru. Ne želimo rat!
Dragi slavljenici!
Umjesto mira imamo rat, umjesto sigurnosti imamo naprijed-natrag vladavinu prava, umjesto blagostanja dobili smo financijske ucjene. Prevareni smo. Vrijeme je da se dignemo. Vrijeme je da se vrati samopoštovanje europskog naroda.
Nismo sami. Poljake je možda odnio plimni val Soroseve ljevice, ali Slovaci su na nogama, Česi se bude, Austrijanci se spremaju, Talijani se polako snalaze, Nizozemci su na nogama, a i Amerikanci se bune. Ovo će biti ključna godina.
Na početku godine bili smo sami, na kraju godine ćemo biti većina u zapadnom svijetu. Otvaraju nam se velike prilike. Suočavamo se s suverenističkim pomakom u Americi i Europi. Normalnost se može obnoviti u Europi i Americi, a mi možemo uvesti novu veliku eru za zapadne nacije u kojoj svatko može dobiti svoj novac.
Svi osim onih koji su sami sebe izbrisali iz povijesti. Oni koji su prekršili zakletvu da će služiti naciji. Oni koji su svojoj zemlji izdajnički zabili nož u leđa. Oni koji miniraju Bruxelles da uzmu novac učiteljima i odgojiteljicama. Oni koji bi otvorili vrata migrantima.
Tko bi našu djecu predao bezumnim rodnoborcima za trideset srebrnjaka iz Bruxellesa. Oni koji su se prodali i bili kupljeni po kilama da bi došli na vlast. Koji su bili gori od Labanzena i ruskih pomoćnika. Ne, neće doći na svoje, doživjet će ih sudbina izdajica. Magda Szabó piše: Zaboravljamo izdajicu, izdajica ne postoji, mrtav je, nikad ga nismo upoznali.
Dragi slavljenici!
Za svaku generaciju Mađara i za svakog mladog Mađara od vremena Petőfija dolazi trenutak kada moraju donijeti odluku. Držite li se istine ili tražite ulazak u globalno krdo blejanja? Morate se odlučiti: hoćete li krenuti putem mađarske istine ili skrenuti prema aveniji Soroseva carstva? Lomite kamenje ili gradite katedralu? Bruxelleska steza ili mađarska sloboda? Rat ili mir?
Europski izbori održat će se 9. lipnja. Ne možete se sakriti! Morate odlučiti! Boriš li se za domovinu ili jedeš tuđinski kruh? A mi roditelji dobit ćemo odgovor: kakvu smo djecu svijetu predali.
Dobri Gospodin nad svima nama, Mađarska iznad svih. Naprijed Mađarska!
Mora se doista priznati da je Viktor Orban održao revolucionarni govor, a koliko je bio iskren to će vrijeme pokazati.
