Dana 12. studenoga 1920. godine u gradiću Rapallu pored Genove predstavnici Karađorđevićeve tada srbizirajuće Tamnice naroda tzv. države SHS i Kraljevine Italije nakon što su se za pozmašne novce dogovorili o prodaji hrvatskih gradova Trsta, Gorice, Zadra, Trogira, većih i manjih hrvatskih otoka i područja i poluotoka Istre potpisali su ugovor o graničnim pitanjima.

 

Tim ugovorima praktički su podijeljena hrvatska obalna i primorska područja između Italije i tada četničko režimski prisilno srbizirajuće tzv. Tamnice naroda, tj. države SHS.

 

Ugovor je poznat kao Rapallski ugovor, zapravo je najobičniji trgovački ugovor tako što jedni prodaju a drugi kupuju. Na žalost eto i nakon sto godina razna polupismena piskarala i kvazi povjesničari kao izgovor još uvijek navode posljedicu gubitka rata Austo-Ugarske te svrstavanje Srbije k neprijateljskoj Italiji prema njihovom zajedničkom djelovanju o, kojm ni dan danas ne će istine radi kazati da je to bila organizirana zločinačko srpska i talijanska podjela hrvatske obale.

 

Naravno da sva takva ondobna kao ni današnja stereotipna mišljenja koja se tijekom ovodobnice učestalo ponavljaju nemaju baš nikave sveze s istinom, niti s onodobnom zbiljom kao ni s činjenicama, niti sa stranom pobjedničkih sila Antante kojoj su se priljepile Srbija i Italija.

 

To je u detalje bila dogovorena prodaja velikih hrvatskih gradova počevo od Trsta, Zadra i dugih, otoka i područja hrvatske obale i poluotoka Istre Talijanima s precizno određenom cijenom baš za svaki dio. Zapravo to je bila zločinačka podjela Hrvatske (i njezine obale) između dvije zlonamjerne režimske tvorevine, regentove “Tamnice naroda” kao srbizirajuće tzv. države SHS i kraljevine Italije.

 

Naravno nitko od svih sadašnjih piskarala i uglavnom mnogih stručnjaka za ništa ne govori da su zločinci na svoju ruku samovoljno trgovali hrvatskim gradovima, otocima i područjima kao ogromnim povijesnim prostorom, nego kao bezglavi mlate praznu slamu tako što iznalaze izgovore da su Italiji obećani ustupci u Londonu 1915. godine “Tajnim ugovorom” kao cijena pristupanja silama Antante (navodno su u bile upletene Velika Britanija, Francuska i Rusija?!) protiv Austro-Ugarske i Njemačke, s kojima je prije toga potpisala savezništvo.

 

Naravno da su tzv. Tajni ugovori u Londonu bili zločinački dogovori ma tko god iza njih stajao te da su kao takvi ništetni i bezvrjedni. To što genocidna zločinačka Srbija kao opravdiv razlog navodi da su “Tajni ugovori u Londonu” poslužili i prethodili potpisivanju Rapallskih ugovora, zapravo je nevjerojatna izmislica i besmislena činjenica o kojoj samo budale, zločinci i bezglave osobe bezidejno mogu danas tako nekažnjeno javno govoriti u Hrvatskoj. 

 

Regent Karađorđević tzv. je “Tamnicu naroda” uvelike na brzinu četničko-terorističkim pa i žandarskim djelovanjem pretvorio u srbizirajuću tzv. državu SHS u kojoj se o svim takvim srpskim zločničkim djelovanjima opravdivo govorilo kao i o mnogo čemu drugome, kao da je njoj bilo što obećao, ali ni riječi istine u svemu tome.

 

Naravno sve to su najobičnije gluposti i izmislice o kojima današnji bezglavci tek tako kao neupućeni zgubidani piskaraju i govore. Pogotovo kada danas koje kakvi kvazi stručnjaci “profesori” govore što je tzv. Srbiji tim ugovorom obećano, treba ih podsjetiti da je malecka kneževina Srbija došla na Berlinski kongres prostorne veličine 14 tisuća četvornih kilometara na kojem je prvi put tijekom svoje kratke povijesti kao državica bila priznata, koja svoj osnivački put započinje sultanovim Hatišerifom nakon 1830-ih. Kako bi se uz autonomiju 1835-ih kao mala kneževina Srbija bez ustava i bez političkog, bez državnog, bez društvenog i bez ikakvog drugog identiteta počela kao autonomija unutar Osmanskog Carstva osnivati te kako bi kasnije tek nakon 40-ak godina jedvovanja na Berlinskom kongresu bila priznata 1878. europskom državom, tako da bi svi takvi kvazi tumači povijesnih istina pogotovo srpskih trebali bar štogod istine poznavati kako bi kompetentno mogli kazivati o pojedinim pitanjima o kojima govore, jer doista ne moraju još uvijek lagati poput svih onih tolikih prijašnjih. Pozitivno bi bar bilo to kad bi razni takvi kvazi povjesničari i analitičari progovorili zašto je srpska vrhuška i sva vojska i policija iz takve Srbije pobjegla na Krf, na kojem se njih oko 140 – 150-ak tisuća skrivalo tijekom Prvog svjetskog rata, kojeg je ona izazvala.

 

Doista je neozbiljno da nam svi takvi zgubidani i dan danas blebeću i interpretiraju kvazi Londonski ugovor kao kakav srpski izlaz na hrvatsko more .. po njima takvima Hrvatska bi ostala u onim granicama ‘ostatka ostataka’ …Sva takva bezglava vucarala, blebatala i piskarala treba zaustaviti i odstraniti s nastavnih pozicija i hrvatskih sveučilišnih katedri te sve takovog što oznanjenog treba žurno očistiti iz svih knjiga, enciklopedija i medija.

 

Pri tom i sve takve izmišljenice, pričice i laži koje šire takvi razno razni polupismeni zgubidani o hrvatskim granicama pozivajući se na zločinačke ugovore trebalo bi žurno početi kažnjavati. Većina svih takvih blebetala i piskarala pa i povjesničara uopće nema percepciju o temama kojima se bave, jer su zadojeni ideolgijom na kojoj su odgajani pa se učestalo vežu za kakav krivotvoren ili lažan podmetnut dokument, tako da takvi kakvi već jesu bezidejno i bez percepcije govore o mnogim bitnim pitanjima iz hrvatske povjesnice a da ništa ne znaju o pojedinim razdobljima, pa se moguće zato njihove spoznaje poklapaju sa zamišljenim granicama Srbije oznanjeninim u jednom od brojeva lista Četnik ranih 1940-ih u Drugom svjetskom ratu. Zapravo nitko od svih njih tolikih ne govori istinu o genocidnoj Srbiji kao takvoj, nego i dalje biranim rječima tumače sve što god govore i što smišljaju pa i što sve najavljivljuju kao i tijekom proteklih desetljeća srpski četnici poput Tomislava Nikolića, Vojislava Šešelja i Aleksandra Vučića te svih drugih takvih zlotvora na srpsko-četničkoj “političkoj” pozornici koji su pored Mikoševića doista od početka bili članovi četničke političke stranke, pa i pripadnici zločinačkih paravojnih četničkih postrojbi tijekom 90-ih, od kojih su se pojedinci iskazivali kao poticatelji rata još od kraja 80-ih prošlog stoljeća, tako što su tražili i provodili konačno rješenje srpskog pitanja uništenjem Hrvatske. 

 

Naravno u svemu tome uloge bilo Ivice Dačića kao Miloševićevog poslušnika, Nenada Čanka ili Vuka Draškovica kao umjerenijih četnika nimalo nije zanemariva koji zadnjih godina svojim javnim blebatanjima iznalaze opravdive razloge za srpska zločinačka djelovanja i osvajanja hrvatskih povijesnih prostora kao Vojvodine tijekom protekle 33 godne. Naravno Srbi zadnjih desetljeća Nenada Čanka smatraju najuspješnijim i najodanijim Srbinom, jer je Srbiji poslušno tako rekuć bez rata pripojio hrvatske pokrajine Banat, Bačku i Srijem.

 

Svejedno je to što još i dan danas razni takvi kvazi povjesničari, novinarska piskarala i bezveznjaci kao osobe koje ne misle svojim glavama pišu i govore, pa i kad kažu da su Londonski ugovori držani u tajnosti sve do Oktobarske revolucije 1917. godine, kada su oznanjeni u ruskoj Izvestiji, kao dokaz perfidnosti britansko-francuske politike, to za Hrvatsku ne bi trebalo biti ni ozbiljno, ni relevantno.

 

Iako je nakon otkrivanja sadržaja Tajnih Londonskih ugovora svima u Europi i svijetu postalo tko su Srbija i Italija i kakve zločinačke igre igraju i što sve zahtjevaju kako bi se na prjevaru domogli hrvatskih prostora. Tako da svi koji su bilo kada štogod pozitivno govorili i koji još i sada opravdivo govore o Rapallskoim ugovorima, potpisanima 12. studenoga 1920. kao o korisnima ili dobitnima, zapravo su bezglavi bezidejnici na strani zločinačkih režima koji zlonamjerno djeluju protiv Hrvatske, bilo kao plaćenici ili kao bezglave budale koje ne misle svojom glavama. Tako da je svima više nego jasno postalo da su Rapallskoi ugovori najobičnija srpska i talijanska podjela hrvatske obale, zbog kojeg je tada došlo do odlučnog otpora hrvatskog i djelomice slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovu cjelovitu provedbu nakon završetka I. svjetskog rata. Istina je da su prodavač Aleksandar Karađorđević i talijanski kupac kao licemjerni zločinci angažirali i podmitili razna piskarala koji će kao plaćenici javno pisati i govoriti da je Rapallski ugovor zapravo optimiziran Londonski ugovor te da je splet ratnih okolnosti. Naravno da to nije ništa tako i da se točno zna za koliko je što prodano i koliko je sve skupa Italija platila, recimo koliko je Istra, koliko su Trst, Zadar ili Trogir, a koliko mnogobrojni otoci … pa i Istra.

 

Što je prodano Rapallskim ugovorom Talijanima?

 

Prema Ugovoru, spomenut ćemo pojedina područja i otoke koja su prodana, tj. pripala Italiji:

 

• Cijeli prostor bivše tzv. austrijske, tj. hrvatske obale, poluotok Istra, Trst i cijelo jugozapadno okolno područje, izim općine Kastav i otoka Krk;

• Zapadni dio bivše Vojvodine Kranjske, gradovi Idrija, Vipava, Ajdovščina, Postojna, Pivka i Ilirska Bistrica;

• Zadar, bivši glavni grad Dalmacije, Trogir, otoci Lastovo i Palagruža;

• Dalje, prema Ugovoru, grad Rijeka postaje nezavisna država čime prestaje vojna okupacija postrojbi koje je predvodio pjesnik fašist Gabriele d’Annunzio. Ovaj dio Ugovora donekle je opozvan 1924., potpisivanjem Rimskog ugovora kojim je Rijeka prodana fašističkoj Italiji, a gradić Sušak ostao je u sastavu tzv. Tamnice naroda, tj. SHS, koju je četničko tereristički režim ubrzano srbizirao – tako i najhrvatskije katoličko područje Komorsko voljom regenta Aleksandra postoju moravice …

• Ugovor je ostavio mnoštvo Hrvata pa i Slovenaca u Italiji, oko 1 000 000 (oko jedan milijun), dok je tek oko 15.000 Talijana ostalo u tzv. Tamnici naroda pod diktatorom regenta Aleksandra Karađorđevića njegovih srpsko četničkih terorista koji su se njome raširili nakon višegodnjeg izbjeglištva i skrivanja na Krfu tijekom Prvog svjetskog rata kako bi je provodili. Gradovi Trst i Gorica oduvijek su bili hrvatski, jer su se tisućljećima nalazili na hrvatskom prostoru te je u njima uglavnim kao i tada živjelo hrvatsko stanovništvo baš kao i sva zapadnija mjesta na tom širem području kao što su Gradiška i Orlovac (Akvileja) oko ušća Soče, kao i cijelo  ogromno područje 500-njak četvornih kilometara prostrano na kojeg  poluokružno gledamo kao na prostrana područja i krške terene 60-ak kilometara jugozapadno od Akvileje prema Veneciji i Milanu s nizom hrvatskih sela i mjesta.