Za strance Castro, za Kubance Fidel,  kubanski  El Comandante umro je  prije sedam godina, nakon 90 godina bitaka. Kuba bila tiha u tuzi, emigracija  urlala i pjevala po ulicama Floride. No ionako su ih zvali „mafia de Miami“. 

Vojnik ideja, učitelj, diktator, otac, vrag, vođa, revolucionar, tiranin, brat, vizionar, humanist,  samo su neka od imena koja su mu nadjenuli,  što simpatizeri što  neprijatelji.  Samo ga apostolom nisu zvali, jer  je ime bilo rezervirano za jednog jedinog – Joséa Martía, u čijoj blizini i počiva.

Povijest bi ga, unatoč mnogim negativnim  atributima koje mu neki u svijetu pripisuju, u potpunosti mogla odriješiti, što  je najavljivao na svom suđenju pedesetih.

Fidel Castro rođen je u mjestašcu Biran, u tadašnjoj pokrajini Oriente, kolijevci Revolucije.  A u Santiagu, stotinjak kilometara dalje, gdje je i sahranjen, školovao se kod jezuita, a  tamo je, na Sierra Maestri, i pokretao revoluciju, svoju revoluciju.  Prkosan, buntovan, nemiran i neposlušan od rođenja do smrti, nikad se nije odrekao svojih ideja.  Čak i kad je Kuba, iscrpljena šezdesetgodišnjim embargom, prihvatila pomirbu sa sjevernim susjedom, on je ostao dosljedno skeptičan, pišući u jednom od mnogih briljantnih tekstova  na portalu Cubadebate,  jedan i o Bratu Obami. Nakon povijesnog posjeta, tada još aktualnog američkog predsjednika,  Kubi, Fidel mu se obratio otvorenim pismom i time umnogostručio čitanost Cubadebate. U pismu je prokomentirao sladunjavo obraćanje  Kubancima koji bi  trebali zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. “Nakon 60 godina sramotne blokade…“ prokomentirao je Castro.  „Neka nitko ne gaji iluziju da će se narod ove plemenite i velikodušne zemlje odreći slave, prava i duhovnog bogatstva koje je stekao  razvojem obrazovanja, znanosti  i kulture. Sposobni smo proizvoditi hranu i materijalna bogatstva koja nam trebaju, zahvaljujući trudu i pameti našeg naroda. Nema potrebe da nam imperij daje bilo kakve darove”.

Fidel je živio svoje ideje, zato su ga poštovali i prijatelji i neprijatelji,  a tek najskučeniji, koji se teško snalaze u argumentima, hvatali su se uvreda.  Uz greške kakve radi i svaki drugi državnik, ovaj se sav predao narodu, čitav je život posvetio borbi za solidarnost i humanost, boreći se jednako vješto puškom, perom i jezikom. Protiv potlačenosti, siromaštva, protiv nepismenosti. Za njegovog doba Kuba je postala medicinska sila, svi potresi, sve poplave ovog svijeta, sve epidemije, dočekale su kubanske medicinske brigade, koje su najsrčanije spašavale živote najugroženijih. O tome se u svjetskim medijima govorilo tek ovlaš. To je ostavština  Fidela i revolucije koju je pokrenuo. Nepismenost, koja je pedesetih godina dosezala 70 posto, iskorijenjena je u skladu s riječima J. Martía, koje se čitaju po cijeloj Kubi: „Jedini način da budeš slobodan, jest da budeš obrazovan.“  No današnja teška situacija na Kubi  prije svega je prvenstveno posljedica blokade. No o tome su pisani elaborati.

Zadivio je najveće. Mada su oprezno uzmicali od dolaska na oproštaj, dolazili su mu do posljednjeg daha najviši državnici svijeta, političari, sportaši, književnici, glumci, režiseri i čak tri pape, a uglavnom su svi odlazili zadivljeni  širinom „diktatora“.

Možemo poput nadmenih pjetlića govoriti ovo ili ono, no Kuba je danas ime upravo zbog Fidela i borbe njega i njegovih suboraca, koja je Otok od kasina pretvorila u ponosnu i dostojanstvenu zemlju.

Jer ponos, dostojanstvo i solidarnost, ono je  što je Fidela vodilo kroz život. On, iz zemljoposjedničke obitelji i vlastitu je obitelj „razvlastio“ u korist svoga naroda, umjesto da je lagodno postao Batistin odvjetnik ili zet, uživajući u blagodatima tadašnje američke karipske kockarnice.

Kad je svijet dirnut slavio dolazak novog američkog predsjednika tamo neke 2008., Fidel ga je u svojim Razmišljanjima, zadivljen, opisao superlativima. Nešto kasnije opisao je i Eva Moralesa,  kao bolivijsku biografsku inačicu tadašnjeg američkog predsjednika i predložio ga za Nobelovu nagradu za mir. No je li to ušlo u razmatranje?

Gotovo do zadnjeg dana pisao je kritički o svim relevantnim društvenim temama, o gladi, siromaštvu, o klimi i društvenim zbivanjima na svim kontinentima, o povijesti, potrebi za humanijim svijetom, a najviše je vjerovao u kubanskog čovjeka.

Preispitivao je odnos s disidentima, u Stoneovu dokumentarcu sjedi čak za stolom s političkim zatvorenicima i s njima raspravlja. Sjetno govori o Kubi i idejama koje je provodio (pokret 26 de julio slavi se istog datuma kao najveći državni praznik-Pobjeda  ideja).

Fidel je sa svojim principima živio i otišao, pitanje je bilo hoće li i Kuba nakon njega  imati snage oduprijeti se neodoljivom pjevu kapitala.

 „ Ova revolucija postoji,  jer smo branili svoje principe“, govorio je, „Onog dana kad se odreknemo svojih principa, prestat ćemo postojati.“

Fidel je umro, što ćemo, Kubo?, bilo je pitanje prije sedam godina.  Danas vidimo da je Kuba, teško, ali i dalje na svom putu punom iskušenja, da brigade Henry Reeve nikad kao proteklih godina nisu bile angažiranije u globalnoj zdravstvenoj pomoći.  Jednako snažne kao i blokada koja im pritišće zemlju. Kuba čini se zna što će u odnosu prema svijetu, a mi, svijete, što ćemo mi u odnosu prema Kubi?