Predsjednik Burkine Faso Ibrahim Traore poručuje kako on i njegova zemlja „ ne žele zapadnu demokraciju koja ubija“
Nedavne izjave Ibrahima Traoréa u vezi s demokracijom privukle su znatnu pozornost u zapadnim medijima. Tumačenja koja sugeriraju da on u osnovi odbacuje demokraciju potpuno krivo predstavljaju njegov stav.
Nedavni intervju s Ibrahimom Traoréom, predsjednikom Burkine Faso, izazvao je široku raspravu nakon što je postao viralan na globalnim medijskim platformama. Naslovi, posebno u mainstream medijima, brzo su protumačili njegove izjave kao opće odbacivanje demokracije. Neki su ga čak optužili da namjerava uspostaviti trajni vojni režim.
Ovo tumačenje, iako senzacionalističko, potpuno je obmanjujuće. Zanemaruje politički, povijesni i materijalni kontekst Traoréovih izjava, što je ključno za razumijevanje i njegovih riječi i općeg razvoja Sahela.
Demokracija, ali kakva demokracija?
Primjedbe nisu proizašle iz apstraktne rasprave, već iz dobro utemeljenog razgovora o sigurnosti, suverenitetu i opstanku. Gotovo pola sata intervju se usredotočio na tekuće nemire u regiji Sahel, posebno na prijetnju koju predstavljaju ekstremističke skupine povezane s al-Kaidom i općenitiju krizu državne stabilnosti.
Tek kada su Traoréa pitali o izborima – točnije o tome može li mu novousvojeni revolucionarni ustav omogućiti produljenje mandata – pokrenuta je tema demokracije.
Njegov odgovor: Izbori nisu bili neposredna briga. Burkina Faso suočavala se s egzistencijalnim izazovima, a prioritet je bio u rješavanju tih prijetnji i obnovi države. Njegova sada često citirana izjava “Narod mora zaboraviti demokraciju” mora se shvatiti u tom kontekstu.
Nastavio je : „Moramo reći istinu. Demokracija nije za nas, onakva kakvu nam ovi ljudi predstavljaju. To nas ne zanima.“
Kada Traoré kaže: „Demokracija nije za nas“, on ne govori u vakuumu. Njegova kritika usmjerena je na određeni model: Povijesno gledano, zapadna liberalna demokracija izvozila se u Afriku putem intervencija, prisile i uvjetne pomoći.
Spomenuo je Libiju, čije uništenje nakon NATO intervencije služi kao primjer diljem kontinenta. Za Traoréa, Libija predstavlja upozorenje: država koja je demontirana u ime “demokracije”, ostavljajući za sobom kaos, raseljavanje i humanitarnu katastrofu.
„Došli smo kako bismo iz temelja promijenili način na koji stvari funkcioniraju. Ali prije svega, kako bismo promijenili načine razmišljanja, kako bi ljudi otvorili oči, vidjeli svijet i kako više nikada ne bismo upali u ovu zamku. Ljudi su ovdje. Demokracija je ropstvo. Nema demokracije na ovom svijetu. Oni se pretvaraju da postoji. Rade što god žele. A da bi je uspostavili, ubijaju. Demokraciju koja ubija. Mi ne želimo demokraciju. Neka nas Bog zaštiti od ovakve demokracije. Usredotočeni smo na naša postignuća, na našu obnovu i na revoluciju. Ovo je jedini put do razvoja.“
Dakle, kada kaže da “demokracija ubija”, to se također može protumačiti kao osuda geopolitičkog procesa u kojem “demokracija” postaje opravdanje za promjenu režima, stranu dominaciju i nasilno restrukturiranje. Ovi narativi nedavno su korišteni i u Venezueli i u Iranu, gdje se akcije protiv vođa prikazuju kao opravdane intervencije.
Traoréov stav mora se staviti u kontekst krize suvereniteta u Sahelu. Zemlje poput Malija, Nigera i Burkine Faso više su puta iskusile cikluse nestabilnosti, strane vojne prisutnosti i ekonomske ovisnosti.
Uspon vojno vođenih vlada u regiji povezan je s odbacivanjem neokolonijalnih uvjeta od strane stanovništva, posebno onih povezanih s bivšim kolonijalnim silama poput Francuske.
Ovo je politički teren s kojeg Traoré govori. Njegovo inzistiranje na “revoluciji”, “rekonstrukciji” i “promjeni načina razmišljanja” odražava pokušaj prekida s modelom vlasti koji se smatra nametnutim izvana, a iznutra praznim.
Pogrešna procjena regije Sahel
Mnogi liberalno-demokratski komentatori gledali su na Traoréove izjave kroz prizmu uske, udžbeničke definicije demokracije. Međutim, taj okvir nije adekvatan za objašnjenje situacija u kojima je sama država ugrožena, teritorijalna kontrola fragmentirana, a vanjski akteri igraju odlučujuću ulogu u oblikovanju domaće politike.
Rezultat je ponavljajući obrazac pogrešnih tumačenja: složene političke izjave svode se na autoritarne impulse, a rasprave o suverenitetu označavaju se kao antidemokratska retorika.
Zanimljivo je da se slična pitanja postavljaju i drugdje. U Ukrajini je predsjednik Volodimir Zelenski odgodio izbore, tvrdeći da nacionalni opstanak mora imati prioritet u suočavanju s ratom.
Iako se konteksti znatno razlikuju, temeljno načelo je usporedivo: slijed političkih procesa u vremenima krize. Međutim, globalne reakcije na te odluke sve su samo ne ujednačene.
To nipošto ne znači da trenutni tijek u Sahelu nema poteškoća. Regija se suočava s ogromnim izazovima – političkim, ekonomskim i društvenim.
Međutim, svođenje Traoréovog stava na odbacivanje demokracije potpuno promašuje poantu. Ne radi se samo o “demokraciji nasuprot autoritarizmu”, već o dubokoj borbi za suverenitet, razvoj i pravo društava da odrede vlastiti politički put.
Slažemo li se s njegovim zaključcima ili ne, povijesne stvarnosti koje oblikuju Sahel moraju se promatrati u kontekstu.
