Ovih dana gledamo novu medijsku predstavu u kojoj Plenkovićeva vlada glumi zaštitnika radnika tražeći povećanje minimalca. S druge strane, Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) protivi se tome, jer kažu da im to slabi konkurentnost. HUP u stvari nabacuje Plenkoviću loptu na volej u situaciji kada ga se napada zbog inflacije i drugih važnih problema.
Minimalac u HR prima po jednom izvoru oko 55 tisuća radnika, po Saborskom izvještaju oko 95 tisuća po trećem izvoru oko 250 tisuća radnika. Minimalac iznosi neto oko 750 eura i od toga se ne može preživjeti. Sjećam se prije pet godina da su u nekim firmama radnici tražili od poslodavca rast satnice od samo jedne kune, a oni nisu pristali. Ljudi su morali napustiti Hrvatsku trbuhom za kruhom. Je li baš zbog te jedne kune poslodavac mogao propasti? Kada se sve veći broj radnika počeo osipati vani poslodavce je uhvatila panika jer nisu imali zamjenu. Od tada počinje agresivan uvoz radnika i proces zamjene stanovništva.
Poslodavci od 2019.g. nisu imali takav rast marži i dobiti kao prošle i ove godine i mogli su i sami ponuditi rast minimalca i ostalih plaća u određenoj mjeri. Naravno, ne baš svi. Poslodavac i radnik trebaju jedan drugoga i taj odnos se treba graditi, kao što se to uglavnom radi u zemljama zrelog kapitalizma.
Prosječna godišnja plaća u EU je oko 37 tisuća eura, a u HR je skoro 21 tisuća. Dakle; manja je od prosjeka EU za oko 16 tisuća. Drugačije rečeno ona je kod nas tek 53% u odnosu na prosjek u EU! To je naša realnost.
Plaće u HR nažalost ne mogu bitno rasti jer je na sceni politika tzv. interne devalvacije. To znači da se konkurentnost moze graditi ili održavati samo nižim plaćama u odnosu na druge konkurente. Novim tehnologijama to se ne može učiniti jer mnoga poduzeća nemaju novca. Ne može se ni koristiti slabljenje deviznog tečaja jer su ukinuli kunu. I to je sada taj zatvoreni krug u kojem propadamo. Radnici ne mogu živjeti s malim plaćama i napuštaju HR, a poslodavci po svijetu traže jeftinu zamjenu. Takva ekonomija nema perspektivu i doslovno ubija.
Svima je puna kapa glumatanja i lažne solidarnosti. Živimo u bezkoncepcijskom stanju u kojem samo predatori uvezani s politikom dobro prolaze. Taj “crony” kapitalizam uništava poštene poduzetnike i tržišnu utakmicu.
Martina Dalić pokazuje dobro kako naš sustav funkcionira. Ima sve privilegirane informacije o firmi koju vodi i usprkos zakonskoj zabrani kupuje dionice. To je tzv. “Inside trading” koji se odmah rigorozno kažnjava odmah. No, ona sama sebi sudi na način da će novac koji je tako stekla, kako reće, dati potrebitima. I na kraju će biti – pojeo vuk magare, kao što je bilo s grupom Borg i nizom drugih slučajeva. Bit će na kraju kao u Jugi kada je vrijedilo partijsko pravilo: Pojavu osudi, a drugaricu spadi!
Tome se mora odlučno i brzo stati u kraj, a to može učiniti samo narod koji još uvijek spava. Nema toga pojedinca koji može sam to izvesti. Smiju nam se, vuku nas za nos i smatraju nas idiotima.
