Bruxelles s financijskom blokadom prisiljava države članice na “mirovinsku reformu”.
Zemlje poput Poljske i Mađarske već su svjedočile kako eurokrati u Bruxellesu koriste proračun EU kao oružje za postizanje svojih ciljeva.
Sada to utječe i na Francusku i druge zemlje zbog njihovih mirovinskih sustava. Europska komisija Ursule von der Leyen je u deliriju i željna je moći.
Svatko tko je mislio da je Europska unija dobrovoljna unija suverenih država koje same određuju svoje politike konačno može okončati tu iluziju. Europska komisija sve se više okreće od demokratskih postupaka i zamjenjuje ih financijskom prisilom.
Sada ne krije činjenicu da se višemilijardni proračun EU-a zlorabi kao sredstvo političkog pritiska. Svatko tko se ne pridržava želja bruxellesskih eurokrata jednostavno je odsječen od sredstava na koja ima ugovorno pravo. Najnoviji pokušaj ucjene odnosi se na mirovinsku politiku, područje koje je u nadležnosti nacionalnih država.
Okidač je Francuska, ista ona zemlja koja je, prema službenoj naraciji EU, oduvijek bila jedna od “državnih jezgri”. No, predsjednik Macron je politički na rubu, i on to zna. Morao je ponovno odgoditi svoju nepopularnu mirovinsku reformu, koja je već simbol političkog prezira za milijune građana. To je prijetilo novim masovnim prosvjedima, još većom političkom nestabilnošću i mogućim njegovim konačnim političkim slomom.
No, dok je Francuska još uvijek teturala između prosvjeda, štrajkova i nacionalne krize, Bruxelles je intervenirao. Poruka Parizu – i svim ostalim europskim prijestolnicama – jest: Oni koji ne smanje mirovine i ne održe ljude radnim dulje izgubit će novac iz proračuna EU. Bez poslušnosti nema milijardi.
Oko dva bilijuna eura u nadolazećem proračunu EU-a bit će vezano za “strukturne reforme”, izvještava Politico. Međutim, fraza “proračunsko povezivanje” nije ništa više od čiste političke ucjene. Nacionalni parlamenti u budućnosti će jednostavno odobravati sve što EU komisija naloži.
Povećati dob za odlazak u mirovinu, smanjiti prava, ojačati privatno osiguranje. No, budući da su mnoge vlade do sada oklijevale iz straha od socijalnih nemira, Bruxelles sada želi dodatno zategnuti mjere. Otvoreno prijete zamrzavanjem zakonski zajamčenih fondova EU-a ako građani prerano odu u mirovinu.
Instrument nije ništa novo. Bruxelles je već otkrio politički potencijal financijskih lanaca tijekom pandemije koronavirusa. Oni koji su dužno provodili karantene i sudjelovali u ekonomskom samouništenju u ime “Tima Europa” primali su pomoć.
Oni koji to nisu činili, bili su isključeni. Isti princip primijenjen je u fondu za spašavanje od 800 milijardi eura. Španjolska je novac primala samo u tranšama i samo ako je nastavila s mirovinskom reformom. Komisija je to prodala kao “uspjeh”. Nije ni čudo da se ovaj model sada proširuje na cijeli proračun EU.
Ali ovaj put otpor je veći. Sindikati su već pobunjeni, posebno u Francuskoj, Italiji i Grčkoj. Tamo su ljudi iskusili što “reforme EU” zaista podrazumijevaju: pad kupovne moći, radni vijek do 70. godine, privatne mirovinske sheme koje favoriziraju financijsku industriju i praktički ukidanje socijalne države.
No, postoji i protivljenje političara. Pravni stručnjaci upozoravaju da intervencija krši pravo EU i potkopava primat nacionalnog zakonodavstva. Neki već govore o nezakonitoj ucjeni, drugi čak o državnom udaru u ratama.
Eurokrati u Bruxellesu stječu sve više moći i autoriteta, iako to nije ni predviđeno ugovorima. Međutim, gotovo da nema otpora od strane “proeuropskih” stranaka. Zašto je to tako? Ili jednostavno zato što ne žele da ih se smatra “neeuropskima” – ili zato što potajno žele upravo tu EU superdržavu koja se trenutno gradi.
Štoviše, to je i zgodno. Jer na taj način mogu jednostavno prebaciti krivnju na “EU” i oprati ruke od svake krivnje u očima birača. Ionako dobiju ono što zapravo žele provesti, bez potrebe da za to preuzmu političku odgovornost.
