Prvo će nam popisati krušne peći, a onda će nam objasniti da to nikako nije zbog poreza.
Postoji jedna stvar u kojoj je hrvatska država tijekom godina postala gotovo savršena: sposobnost da svaki novi birokratski projekt predstavi kao nešto što je isključivo za dobrobit građana. A kada građani, poučeni vlastitim iskustvom, posumnjaju da se iza još jedne evidencije, registra ili popisa krije neki novi trošak, država se uvrijeđeno počne braniti. Nije to porez, nije naknada, nije novi namet, nije ništa od onoga čega se bojite. To je, kažu, samo prikupljanje podataka.
Ovoga puta na red su došle peći, kamini i druga kućna ložišta. Hrvatska, naime, planira popisati uređaje kojima se građani griju, evidentirati kakvo gorivo koriste i utvrditi koliko pridonose onečišćenju zraka. Projekt ima lijepo, gotovo plemenito ime – Registar malih kućnih ložišta. Skraćeno ReMaL. I, naravno, službeno nema nikakve veze s novcem.
Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije požurilo je objasniti kako registar nije fiskalni instrument, kako se neće naplaćivati njegov upis, kako nema posebnih naknada niti novih obveznih pregleda na teret vlasnika. Ukratko, građani mogu mirno spavati. Ili barem mirno ložiti, dok ne stigne sljedeći pravilnik.
Ali zašto se građani uopće moraju pitati što država namjerava s njihovim pećima? Zato što su odavno naučili da u Hrvatskoj gotovo ništa ne počinje kao trošak. Najprije se pojavi projekt, zatim evidencija, potom pravilnik, onda obveza, a na kraju račun. I svaki put se pronađe dovoljno uvjerljivo objašnjenje zašto je sve to nužno, moderno, europski i, dakako, za naše dobro.
Ne tvrdim da će popis peći automatski postati novi porez. Za takvu tvrdnju zasad nema dokaza. Ali tvrdim da država nema pravo očekivati slijepo povjerenje građana, pogotovo kada sama priznaje da još nije razradila ni model prikupljanja podataka ni detaljan obuhvat uređaja.
Upravo je to najzanimljiviji dio cijele priče. Ministarstvo govori da će se način prikupljanja podataka tek razraditi tijekom provedbe projekta. Spominju se dimnjačari, stručne službe, lokalne samouprave i različite evidencije. Drugim riječima, prvo se najavljuje veliki nacionalni registar, a tek će se naknadno odlučiti kako će on u praksi izgledati.
I tu počinje problem.
Jer ako nešto nije povezano s novim financijskim obvezama, zašto se građanima unaprijed ne kaže što će se točno od njih tražiti? Hoće li morati prijavljivati svoje peći? Hoće li dimnjačari postati službeni popisivači kućnih ložišta? Hoće li se evidentirati i stare peći koje se više ne koriste? Hoće li vlasnik morati dokazivati da uređaj zadovoljava određene standarde? Tko će plaćati eventualne dodatne poslove, kontrole i administraciju?
To nisu paranoična pitanja. To su sasvim legitimna pitanja građana koji su previše puta gledali kako se administrativna novotarija pretvara u novu obvezu.
Ministarstvo se pritom poziva na Sloveniju, koja već ima sustav EviDim. Ondje podatke prikupljaju dimnjačari, a građani imaju uvid u evidenciju svojih uređaja, dimnjaka i pregleda. No slovensko iskustvo pokazuje i drugu stranu priče: evidencija se može koristiti za provjeru zakonskih obveza, a vlasnicima koji nemaju evidentirane propisane preglede mogu stizati upozorenja.
Dakle, registar nije samo bezazlena tablica u nekom državnom računalu. On može postati alat za nadzor, kontrolu i provedbu propisa. To samo po sebi ne mora biti loše, ali građani imaju pravo znati kakve će posljedice imati njegovo uvođenje.
U drugim europskim državama pravila su otišla i korak dalje. Negdje postoje kazne za neprijavljene uređaje, negdje obveze zamjene starih peći, a negdje ograničenja njihova korištenja. Europska unija pritom od 2030. uvodi znatno strože standarde kvalitete zraka.
I nitko razuman ne bi trebao osporavati potrebu za čišćim zrakom. Ako su podaci o emisijama točni, činjenica da mala kućna ložišta sudjeluju s čak 79,2 posto u ukupnim hrvatskim emisijama PM2,5 iz 2022. godine ozbiljan je razlog za djelovanje. Nitko ne želi udisati otrovni zrak, a pogotovo ne želimo da naša djeca i stariji građani plaćaju cijenu tuđe neodgovornosti.
Ali postoji jedna sitnica koju bi država morala razumjeti: građani se ne griju na drva zato što im je to hobi ili zato što im je dosadno. Mnogi se griju na drva zato što nemaju novca za skuplje energente, zato što žive u kućama bez plinske infrastrukture ili zato što im je postojeća peć jedini realno dostupan izvor topline.
Lako je iz Zagreba, iz klimatiziranog ministarstva, objasniti kako treba zamijeniti staru peć novom, ekološki prihvatljivijom tehnologijom. Malo je teže objasniti umirovljeniku u Slavoniji, Banovini ili Lici odakle da izdvoji nekoliko tisuća eura za novi sustav grijanja.
Ako država doista želi smanjiti onečišćenje, onda bi joj prvi posao trebao biti osigurati građanima financijski dostupne alternative. Subvencije, pomoć u zamjeni starih uređaja, dostupniji energenti i konkretna ulaganja u energetsku učinkovitost. Ne može se ljudima najprije popisati ono što imaju, a onda im eventualno objasniti da to više nije dovoljno dobro.
Jer ekološka politika koja ne vodi računa o socijalnoj stvarnosti lako postaje još jedan oblik kažnjavanja siromašnijih.
Posebno je zanimljivo da se za hrvatski dio projekta planira 1,24 milijuna eura, od čega se 527.678 eura financira sredstvima Europske unije. Projekt bi se trebao provoditi od 2027. do 2033. godine. Dakle, riječ je o ozbiljnom i dugoročnom poslu, a ne o usputnom popisivanju nekoliko dimnjaka.
I upravo zato država mora prestati komunicirati kao da su građani djeca kojima treba ponavljati da se nemaju čega bojati.
Neka onda jasno objavi pravila. Neka kaže tko će prikupljati podatke, tko će ih koristiti, koliko će sustav koštati, hoće li građani imati ikakve nove obveze i može li se registar u budućnosti koristiti kao osnova za dodatne kontrole, naknade ili ograničenja. Neka se unaprijed obveže da se neće uvoditi novi troškovi bez jasne zakonske osnove i javne rasprave.
Jer nije problem u tome što država želi znati koliko imamo peći. Problem je u tome što građani više ne vjeruju da će se priča zaustaviti na popisu.
A kada jednom počneš popisivati što građani imaju, prirodno se nameće pitanje što ćeš sljedeće učiniti s tim podacima.
Možda će nam objasniti da ne popisuju peći zbog poreza. Možda će doista tako i ostati. Ali u zemlji u kojoj je gotovo svaki novi namet prvo bio predstavljen kao nešto drugo, teško je očekivati da će građani na riječ vjerovati još jednom državnom obećanju.
Zato bi bilo dobro da država ovaj put napravi nešto neuobičajeno: da unaprijed kaže cijelu istinu, a ne da nam je objašnjava u nastavcima.
Jer ako se sve svodi na zaštitu zraka, onda neka se zaštita zraka provodi. Ali neka se pritom ne zaboravi da građani ne žive od ministarskih priopćenja, europskih projekata i registara.
Žive od svojih plaća i mirovina. A zimi se, za razliku od državne administracije, moraju i grijati.
I neka nam zato nitko ne zamjera što smo postali sumnjičavi. U Hrvatskoj je, naime, građanin već odavno naučio da prije nego što država nešto proglasi besplatnim, valja provjeriti gdje se nalazi sitna slova.
