Slovački parlament usvojio je zakon koji stavlja nacionalne zakone iznad zakona EU-no, idemo vidjeti što su time zapravo dobili.
Posljednjih dana u hrvatskom javnom prostoru može se čuti jednostavna poruka: „Ako je Slovačka mogla svojim ustavom staviti nacionalno pravo iznad prava Europske unije, možemo to učiniti i mi.”
Možemo donijeti sličnu odredbu. Hrvatski Sabor može mijenjati zakone, a za promjenu Ustava postoje propisani postupci. Ali iz činjenice da nešto možemo napisati u hrvatski Ustav ili zakon ne proizlazi da smo time poništili obveze koje imamo kao članica Europske unije.
Tu je ključ cijele priče.
Članstvo u Europskoj uniji nije članstvo po principu „uzimam što mi odgovara, a ostalo ne priznajem”.
Država članica prenijela je dio svojih ovlasti na Europsku uniju i prihvatila pravni poredak EU. Jedno od njegovih temeljnih načela jest primat prava EU u područjima u kojima je Unija nadležna.
Zato bi hrvatski zakon koji bi izričito rekao da u slučaju sukoba hrvatsko pravo uvijek ima prednost pred pravom EU otvorio ozbiljan pravni problem. Ne zato što bi Bruxelles mogao jednostavno poništiti hrvatski Ustav, nego zato što bi Hrvatska istodobno imala nacionalnu normu koja nešto zahtijeva i europske obveze koje zahtijevaju suprotno postupanje.
A kada se to dogodi, stvari ne završavaju potpisom predsjednika Republike ili objavom zakona u Narodnim novinama.
Mogu uslijediti postupci Europske komisije, postupak pred Sudom Europske unije, obveza usklađivanja nacionalnog prava i, ako država ne postupi po presudi, financijske sankcije.
To se upravo vidi na slovačkom primjeru. Europska komisija pokrenula je protiv Slovačke postupak zbog njezinih ustavnih izmjena, između ostalog zbog pitanja primata, autonomije i učinkovite primjene prava EU.
Dakle, kada netko u Hrvatskoj kaže:
„Ako može Slovačka, možemo i mi.”
odgovor je:
Da. Možemo donijeti takav propis. Ali ne možemo donošenjem nacionalnog propisa jednostrano izbrisati obveze koje proizlaze iz našeg članstva u Europskoj uniji.
To su dvije potpuno različite tvrdnje.
Možemo imati nacionalni zakon koji tvrdi jedno. Ali ako je to područje uređeno pravom EU i ako postoji stvaran sukob, hrvatski sud ne dobiva čarobnim štapićem ovlast da kaže: „Naš je zakon noviji, naš je Ustav iznad svega i zato pravo EU više ne vrijedi.”
Upravo suprotno. Prema pravu EU, nacionalni sud mora osigurati punu učinkovitost prava EU i u konkretnom slučaju ne primijeniti nacionalnu normu koja mu proturječi.
I tu dolazimo do dijela koji se u političkim raspravama često prešućuje.
Takav zakon nije besplatan politički simbol.
Ako ga država donese i pokuša ga stvarno primjenjivati protiv prava EU, ulazi u pravni sukob s institucijama Unije. Što se više takav sukob provodi u praksi, to su veće i njegove posljedice.
Zato građani trebaju razlikovati dvije stvari.
Prva je pravo države članice da štiti vlastiti ustavni identitet, nacionalne interese i područja koja nisu prenesena na EU.
Druga je tvrdnja da država može jednostrano odlučiti da će njezino nacionalno pravo imati prednost pred pravom EU kad god procijeni da joj ono više odgovara.
Ovo drugo nije posljedica članstva u Europskoj uniji. To je upravo ono što bi s postojećim sustavom bilo u sukobu.
I zato slovački primjer nije dokaz da članica EU može jednostavno reći „naš zakon je iznad europskog zakona” i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Slovački primjer pokazuje nešto drugo: što se događa kada nacionalna politika pokuša ustavnom normom postaviti granicu onome što pravo EU smatra svojim primatom.
Ako se Hrvatskoj takva politika čini poželjnom, o tome se može sasvim legitimno raspravljati. Ali građanima treba reći i drugu polovicu priče.
Ako želimo da hrvatsko pravo u svakom mogućem sukobu bude iznad prava EU, tada ne govorimo samo o jednoj izmjeni Ustava.
Govorimo o odnosu Hrvatske prema pravnom poretku Europske unije.
A krajnja pravna alternativa tom odnosu nije neka čarobna hrvatska ustavna formulacija.
To je izlazak iz Europske unije.
Dok smo članica, postoje pravila koja smo prihvatili članstvom. Možemo ih politički kritizirati, možemo tražiti njihovu promjenu, možemo se boriti za veće nacionalne ovlasti i možemo otvoriti raspravu o granicama europske integracije.
Ali ne možemo ozbiljno građanima prodavati ideju da će jedan domaći zakon automatski riješiti pitanje primata prava EU.
Možemo ga donijeti. Možemo ga objaviti. Možemo ga politički slaviti.
Ali ako je u stvarnom sukobu s pravom EU, posljedice neće nestati zato što smo ih napisali u hrvatski Ustav.
I upravo zato je rečenica „Ako može Slovačka, možemo i mi” nepotpuna.
Potpunija bi glasila:
„Ako može Slovačka, možemo i mi — ali dok smo članica Europske unije, takav potez ne prolazi bez pravnih i političkih posljedica.”
A to je razlika koju bi građani trebali znati prije nego što počnu uspoređivati Hrvatsku i Slovačku.
