Tomašević ide na novo uništenje privatnog vlasništva i poručuje kako diže porez na nekretnine na maksimum.
Nekada su ljudima govorili da kupuju nekretnine kako bi osigurali svoju budućnost. Danas im sve glasnije poručuju da ni nakon što su nekretninu kupili, otplatili i uredno stekli, njezino zadržavanje nije besplatno. Dobro došli u svijet u kojemu je vlasništvo privatno, ali je račun svake godine javni!
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je povećanje poreza na nekretnine s pet na osam eura po četvornom metru godišnje. Šezdeset posto više! Ne za šezdeset posto više kvadrata, ne za šezdeset posto više stambenog prostora, nego jednostavno zato što je gradska vlast odlučila posegnuti za najvišom stopom koju zakon dopušta.
I sve to, naravno, uz plemenito obrazloženje: potrebno je aktivirati prazne stanove, povećati ponudu dugoročnog najma i učiniti stanovanje dostupnijim građanima.
Zvuči gotovo idealno. Vlast ima cilj, porez ima stopu, a građanin ima obvezu. Samo se jedno pitanje uporno gura pod tepih: što ako se društveni problem pokušava riješiti tako da se privatnom vlasniku poveća trošak, a da mu se pritom ne može jamčiti da će najamnine doista pasti?
Vlasništvo koje se plaća iz godine u godinu
Zamislimo čovjeka koji je desetljećima radio, odricao se, plaćao poreze i doprinose, podigao kredit ili naslijedio skromnu nekretninu od roditelja. Možda je stan kupio kao zaštitu od nesigurne budućnosti. Možda ga čuva za djecu. Možda ga trenutačno ne može iznajmiti, možda ga obnavlja, možda čeka da se riješe obiteljske okolnosti.
A onda mu stiže poruka: nekretnina je vaša, ali ako je ne koristite na način koji odgovara poreznoj politici vlasti, plaćat ćete više.
Za stan od 50 četvornih metara godišnji porez, prema najavljenoj stopi, raste s 250 na 400 eura. Za 70 kvadrata s 350 na 560 eura. Za 100 kvadrata s 500 na 800 eura.
To nisu apstraktne brojke u proračunskoj tablici. To je novac koji netko mora zaraditi, odvojiti i uplatiti. I to svake godine.
Pritom valja biti precizan: najavljeno povećanje ne odnosi se na sve vlasnike stanova. Prema opisanom prijedlogu, obuhvatilo bi nekretnine koje ne služe za stalno stanovanje ili su namijenjene kratkoročnom turističkom najmu, dok su nekretnine koje ispunjavaju uvjete dugoročnog najma izuzete. O prijedlogu još mora odlučiti Gradska skupština.
Ali to ne uklanja temeljno pitanje. Ako je privatno vlasništvo jedno od glavnih jamstava osobne sigurnosti, koliko je ta sigurnost čvrsta kada njezino održavanje ovisi i o poreznim odlukama koje se mogu mijenjati?
Danas osam eura, sutra što?
Najveći problem nije samo iznos od osam eura. Problem je logika prema kojoj se zakonski maksimum predstavlja kao prihvatljiva polazna točka zato što ga zakon dopušta.
Zakon određuje granice unutar kojih vlast može djelovati. Ali činjenica da nešto smije učiniti ne znači automatski da je to jedino razumno rješenje, niti da su sve posljedice takve odluke unaprijed poznate.
Ako grad može podići stopu na maksimum, građani imaju pravo pitati zašto je baš to nužno. Koliko će praznih stanova zaista završiti u dugoročnom najmu? Koliko će vlasnika radije prodati nekretninu? Koliko će ih trošak pokušati nadoknaditi kroz cijenu kratkoročnog smještaja ili druge poslovne odluke? I što će se dogoditi s onima koji stan ne drže praznim iz hira, nego zbog objektivnih okolnosti?
To nisu pitanja protiv stanara. To su pitanja koja bi svaka ozbiljna stambena politika morala postaviti prije nego što porez proglasi lijekom za nedostatak priuštivih stanova.
Jer porez je siguran prihod za javni proračun. Njegov učinak na ponašanje desetaka tisuća vlasnika nije jednako siguran.
Pedeset pet tisuća praznih stanova — i što nam taj broj zapravo govori?
Tomašević se poziva na podatak o približno 55 tisuća praznih stanova u Zagrebu. Taj broj zvuči impresivno i politički je koristan. Ali prazna nekretnina nije uvijek isto što i stan koji se sutra može ponuditi podstanaru.
Koliko je tih stanova useljivo? Koliko ih je potrebno obnoviti? Koliko ih je opterećeno neriješenim nasljedstvom, suvlasničkim odnosima ili drugim pravnim problemima? Koliko ih vlasnici čuvaju za članove obitelji? A koliko ih je zaista prazno i spremno za dugoročni najam?
Bez odgovora na ta pitanja brojka od 55 tisuća više je početak rasprave nego njezin završetak.
Ako je cilj doista povećati ponudu stanova, onda javnost ima pravo vidjeti podatke koji pokazuju kakve rezultate porezna mjera može donijeti. Koliko se stanova očekuje aktivirati? U kojem roku? Kako će se mjeriti uspjeh? I što će se dogoditi ako se najamnine nastave povećavati?
Nije dovoljno reći da će veći porez potaknuti vlasnike da iznajmljuju. Treba pokazati zašto bi se to dogodilo u opsegu koji opravdava takvu mjeru.
Dobra namjera nije isto što i dokaz da će politika djelovati.
Država i grad nisu vlasnici tuđe imovine
Ovdje dolazimo do pitanja koje je mnogo veće od Tomaševića, Zagreba i osam eura po kvadratu.
Što zapravo znači privatno vlasništvo?
Ako je netko zakonito kupio stan, platio poreze povezane s kupnjom i uredno podmiruje svoje obveze, logično je očekivati da ima široku slobodu odlučivanja o tome kako će svoju imovinu koristiti, unutar zakonskih granica.
To, naravno, ne znači da vlasništvo podrazumijeva oslobođenje od svih poreza, niti da vlasnik može zanemarivati prava drugih ljudi. Svako moderno društvo uređuje korištenje imovine zakonima i poreznim pravilima.
Ali postoji razlika između legitimnog oporezivanja i politike koja se previše oslanja na financijski pritisak kako bi građane navela na određeno ponašanje.
Kada se porez na nekretninu koja ne služi stanovanju poveća na zakonski maksimum, opravdano je postaviti pitanje šalje li vlast poruku da vlasnik svoju imovinu može zadržati, ali samo uz sve veći trošak ako je ne koristi na način koji je javnoj politici poželjan.
To nije dokaz da je vlasništvo pravno postalo vlasništvo države ili grada. Porez nije isto što i najamnina koju vlasnik plaća gradu za korištenje vlastitog stana. Ali građanski osjećaj nesigurnosti može nastati upravo ondje gdje se formalno pravo i njegova stvarna financijska održivost počnu doživljavati kao dvije različite stvari.
I zato je važno da se o ovome govori otvoreno. Ne kroz parole o pohlepnim vlasnicima, ali ni kroz tvrdnje da su svi porezi napad na slobodu.
Pravo pitanje glasi: gdje je razumna granica između javnog interesa i pritiska na privatnog vlasnika?
Ako je stanovanje javni problem, zašto se račun prvo ispostavlja vlasniku?
Nedostupnost stanovanja ozbiljan je problem. Mladi teško dolaze do prvog stana, najamnine opterećuju kućne proračune, a tržišne cijene mnogim obiteljima ostaju nedostižne.
No upravo zato rješenja moraju biti ozbiljna.
Grad može graditi stanove za priuštivi najam, uređivati transparentne modele dodjele, razvijati infrastrukturu, ubrzavati postupke koji koče stanogradnju i stvarati uvjete za veću ponudu. Može analizirati zašto su postojeći stanovi prazni i ciljano uklanjati prepreke njihovu korištenju.
Povećanje poreza može biti jedan od instrumenata takve politike. Ali ne bi smjelo postati zamjena za odgovore na pitanja o ukupnoj ponudi stanova, troškovima gradnje, regulaciji i stvarnim razlozima visokih cijena.
U Podbrežju se, prema navedenim podacima, gradi oko 300 stanova za socijalni i priuštivi najam. To je konkretan projekt koji treba vrednovati prema tome hoće li stanovi biti dovršeni, kome će biti dodijeljeni, po kojim uvjetima i koliko će doista pomoći ljudima koji ne mogu pratiti tržišne cijene.
No 300 novih stanova i 55 tisuća navodno praznih stanova nisu iste kategorije, a ni porezna stopa sama po sebi nije jamstvo da će se jedno pretvoriti u drugo.
Građani zato ne trebaju samo obećanja. Trebaju mjerljive rezultate.
Privatno vlasništvo ne smije postati privilegij za one koji mogu sve platiti
Najlakše je cijelu raspravu svesti na sukob vlasnika i podstanara. Jedni navodno brane vlastiti kapital, drugi traže pravo na krov nad glavom. Ali stvarnost je složenija.
Vlasnik manjeg stana može biti umirovljenik s ograničenim prihodima. Podstanar može biti mlada obitelj koja jedva podmiruje mjesečne troškove. Oboje mogu biti žrtve istog problema: tržišta na kojem je pristupačno stanovanje sve teže ostvarivo.
Politika koja jednoj skupini nameće veći trošak ne može se proglasiti uspješnom samo zato što je drugoj skupini obećala olakšanje. Potrebno je pokazati kakav će biti ukupni učinak.
Jer ako je cilj društvo u kojemu ljudi mogu doći do pristojnog stana, onda se ne smije izgubiti iz vida ni pravo na stanovanje ni pravna sigurnost vlasništva.
Jedno ne mora biti neprijatelj drugome.
Vlasništvo nije besplatno, ali nije ni prazna riječ
Nitko razuman ne tvrdi da privatno vlasništvo znači život bez poreza, pravila i odgovornosti. No jednako je razumno tražiti da porezna politika bude predvidljiva, proporcionalna i utemeljena na dokazima.
Kada gradonačelnik najavljuje stopu na zakonskom maksimumu, građani imaju pravo tražiti više od obrazloženja da će to možda potaknuti iznajmljivanje.
Imaju pravo pitati koliko će mjera stajati vlasnike, kakav se učinak očekuje na ponudu stanova, kako će se tretirati opravdano prazne nekretnine i po kojim će se pokazateljima utvrditi je li politika uspjela.
Jer u konačnici, nije najvažnije može li vlast podići porez na maksimum. Može li objasniti zašto je to potrebno, kakve će posljedice izazvati i kako će dokazati da je građanima doista bolje?
Privatno vlasništvo ne znači da je vlasnik iznad zakona. Ali ni činjenica da vlast donosi zakon ne znači da je svaka njezina porezna odluka automatski pravedna ili učinkovita.
Upravo se u toj razlici vidi koliko ozbiljno shvaćamo i javni interes i slobodu pojedinca.
A ako se sutra pokaže da je porez porastao, da je novac uredno naplaćen, a stanovi i dalje nisu postali dostupniji, građani će imati puno pravo postaviti pitanje koje je trebalo postaviti već danas:
Jesmo li doista riješili stambeni problem — ili smo samo pronašli još jedan način da vlasniku pošaljemo račun?
