Ususret još jednoj političkoj reviji.
Bit će da samo u politici ne postoji cjedilo. U nju se uskače kao u bazen ili možda u jezero, ulazak na bazene naime ipak se plaća, dok je u politiku ulaz besplatan. Nešto laktova, nešto pohlepe, malo manjka samokritičnosti i eto me.
U ostalim sferama situacija je nešto drukčija – postoje na primjer stresni razgovori za posao, polažu se mature, vozački ispiti, prijemni za fakultete, institute, specijalizacije i ostale slične provjere. No u politiku se često ušeta već samo uz dobru želju, bez posebnih uvjeta. Tek za onu višu treba se nabaviti par tisuća potpisa pa onda krene vrtuljak.
I eto nas, svako malo nam je pred očima jedna takva revija, izmjenjuju se lica, skupine, parole, istine i laži. Počinje snubljenje poprilično lobotomiziranog biračkog tijela. Prate se nadmetnja, a pričâ o (ne)uspjelim ili zamišljenim projektima ima na svim razinama, preplavljuje nas se bajkama o medu, mlijeku i zemlji dembeliji u koju bismo trebali zakoračiti, samo što nismo.
Liste su goleme, sredstva koja će konačno ubirati uspješni, odnosno uspjeli, zavidna su. Nama ostaje da navijamo i zaboravljamo odakle se ta sredstva namiču. Tek kasnije naiđe otrežnjenje.
Tko glasniji i marketinški spretniji, njemu djevojka. Koga još briga za kompetentnost nasmiješenih kandidata, za efikasnost, za poštenje, dosljednost; nije više bitno ni je li netko uopće završio školu i koju školu, je li uopće igdje radio, je li započeo studij pa ga nije završio. Pri čemu uopće nije važna diploma (mnogi su svijet protresli i bez diplome) nego nužnost da onaj koji se prihvati nekog posla isti doista i završi. Ne gubi li čovjek inače vjerodostojnost, osobito ako kani biti predstavnik naroda?
Zamislimo da u politiku ulaze samo ljudi obrazovani i s najmanje pet godina staža u struci, s iznimnim rezultatima. Zamislimo da političar barem u prvoj godini svog mandata može koristiti samo javni prijevoz i primati minimalac, ili, da ne pretjerujemo, prosječnu plaću, zato da bi bolje razumio one koje se predstavlja i kako bi to možda kasnije probudilo minimum empatije prema onima koji nemaju i koji se truckaju prepunim javnim prijevozom bez voznog reda u kojem se starci ljuljaju na rukohvatima dok je zavaljena mladež zabavljena mobilnim sadržajima; prema onima koji optrčavaju trgovačke lance istražujući priuštivu ponudu.
Ne bi li čovjek politikon nakon takvog iskustva mogao efikasnije djelovati i biti zadovoljniji? Može se pretpostaviti da bi pod navedenim uvjetima želja za ulaskom u tu domenu brzo splasnula. Čista utopija.
No tko danas upadne u parlament, taj čak ne mora ni dolaziti na posao. Prostor uglavnom zjapi prazan, dvoje-troje se najčešće prepire oko mahom irelevantnih tema, ostali zure u mobilne. Jedino se platna lista ne zaboravlja.
No ne laskajmo si, ne dolazi nitko na vlast bez našeg blagoslova.
Ako netko nije dobar kod kuće, lako se premjesti u međunarodne vode. Loš ministar postane dobar zastupnik, loš zastupnik u lokalnom možda je dobar u eu-parlamentu, pa se svi nekako izgube, nestanu, neka lica vidimo tek tu i tamo, ali uvijek osvanu prije izbora, regenerirani i bucmasti.
Ili pak mandati na čekanju, aktivirani imuniteti, poruke iz zatvora, uskakanje s kažnjeničkih na izborne liste, čim se ukaže prilika.
A nema ni vremenskog limita za mirovinu, kako vidimo, u politici se može fino dozrijevati i uživati benefite i izvan roka trajanja koje poštuje radni svijet.
No ne laskajmo si, nije to samo naša stvarnost, nego je dio globalne estradizacije svega, pa bilo to i kreiranje rata i mira.
Prisjećajući se riječi Joséa Mujice kako vrijedi boriti se za demokraciju čak i ako je nepravedna i puna nejednakosti, možemo zaključiti da nam ne preostaje drugo nego pratiti revije, preuzeti svoj dio odgovornosti i nastojati spriječiti cunami, kako sad tako i u budućnosti.
