Vinkovačka dogradonačelnica deložirana iz ureda nakon što je ukazala na milijunsku aferu i napustila HDZ.
U Vinkovcima se, čini se, upravo otkriva jedna nova metoda političke reorganizacije.
Ako vam se ne sviđa što vas netko pita neugodna pitanja – preselite mu ured.
Jednostavno.
Ne treba smjena. Ne treba veliki politički obračun. Ne treba čak ni osobni razgovor.
Dovoljna je službena objava na internetskim stranicama Grada.
Čovjek ujutro sazna gdje mu je novi ured, pročita to u medijima i – dobro jutro, reorganizacija.
Naravno, službeno je sve puno ozbiljnije od toga.
Gradonačelnik Josip Romić govori o manjoj, učinkovitijoj, modernijoj i transparentnijoj gradskoj upravi. Najavljuje se reorganizacija, jasnije definiranje odgovornosti i smanjenje broja zaposlenih.
Sve zvuči razumno.
Gotovo školski.
Problem nastaje tek kada se postavi ono dosadno, građansko pitanje:
Dobro, a kako?
Koliko će ljudi biti manje?
Zašto baš oni?
Po kojim kriterijima?
Tko je odlučio da su neki potrebni, a neki nisu?
Koliko je ljudi zaposleno posljednjih godina?
I, možda najvažnije – zašto se sve to događa upravo sada?
Na ta pitanja, barem zasad, nema dovoljno jasnih odgovora.
Ali zato postoji ured.
Ured dogradonačelnice Katarine Vučić, koja je nakon izlaska iz HDZ-a javno progovorila o onome što smatra nepravilnostima i političkim pritiscima, seli se na drugu adresu.
Slučajnost?
Možda.
Reorganizacija?
Moguće.
Osveta?
To tvrdi Vučić.
A upravo zato bi najbolji odgovor bio vrlo jednostavan: pokažite dokumente i kriterije pa će građani sami zaključiti.
Jer u politici se ponekad previše energije troši na objašnjavanje kako nešto nije politički motivirano, umjesto da se jednostavno pokaže da nije.
Ako je preseljenje ureda dio šire reorganizacije – nema problema.
Neka se pokaže cijela reorganizacija.
Ako se smanjuje broj zaposlenih – objavite kriterije.
Ako se mijenjaju ovlasti – objasnite zašto.
Ako se želi transparentnija gradska uprava – krenimo od toga.
Jer transparentnost ima jednu nezgodnu osobinu.
Ne može se samo deklarirati.
Mora se prakticirati.
Možete stotinu puta reći da ste transparentni. Ali ako građanin pita jedno, a vi mu odgovorite nečim sasvim desetim, građanin neće biti impresioniran vašim sloganom.
Transparentnost nije konferencija za medije.
Transparentnost je dokument.
Odgovor.
Brojka.
Ime odgovorne osobe.
Obrazloženje.
I, posebno neugodno za vlast, spremnost da se na pitanje odgovori čak i onda kada vam se pitanje ne sviđa.
Tu se cijela vinkovačka priča počinje širiti izvan jednog ureda.
Jer nije problem samo u tome što se jedna dogradonačelnica i jedan gradonačelnik više očito ne slažu.
Politika je puna ljudi koji se ne slažu.
Problem nastaje kada neslaganje počne proizvoditi pitanja o tome može li netko unutar vlasti slobodno postavljati pitanja vlastitoj vlasti.
Vučić tvrdi da je nakon njezina postupanja vezanog uz određene projekte prvo ostala bez dijela ovlasti, a sada se seli i njezin ured.
Je li to povezano?
Ne možemo to sami proglasiti činjenicom.
Ali možemo postaviti pitanje.
A ako već govorimo o modernoj i transparentnoj gradskoj upravi, onda bi odgovor na to pitanje trebao biti vrlo lak.
Objasnite redoslijed događaja.
Objasnite odluke.
Objasnite kriterije.
I gotovo.
Nema potrebe za dramom.
Nema potrebe za političkim etiketama.
Nema potrebe za pričom o tome tko koga „proziva“.
Dokumenti imaju jednu prekrasnu osobinu: ne vrijeđaju se.
Ne osjećaju se napadnutima.
Ne idu na društvene mreže.
Ne izlaze iz stranke.
Samo stoje tamo i pokazuju što je napravljeno.
A to je upravo ono što bi u ovoj priči bilo najkorisnije.
Jer Vučić tvrdi da nije prijavljivala ljude zato što ih osobno ne voli, nego da je, kada je smatrala da postoje razlozi za sumnju, postupila onako kako smatra da odgovoran dužnosnik treba postupiti – obratila se nadležnim institucijama.
Je li u pravu?
To ne odlučuje ni ona, ni gradonačelnik, ni novinari, ni Facebook.
To odlučuju nadležne institucije.
Ako nepravilnosti nema, neka se to utvrdi.
Ako ih ima, neka se utvrdi odgovornost.
Ali u demokratskom društvu ne bi smjelo biti ništa posebno hrabro u tome da netko kaže:
„Provjerite.“
Uostalom, ako je sve čisto, prijava bi trebala biti gotovo pa dobra vijest.
Provjerili smo.
Nema ničega.
Idemo dalje.
Umjesto toga, dobili smo političku svađu u kojoj se više govori o karakteru onoga tko pita nego o sadržaju pitanja.
A to je stari politički trik.
Ako ne možeš pobiti pitanje, počni pričati o osobi koja ga je postavila.
Je li u kampanji?
Je li ljuta?
Zašto je izašla iz stranke?
S kim razgovara?
Tko joj daje informacije?
Zašto ovo radi?
I odjednom više nitko ne priča o onome zbog čega je pitanje uopće postavljeno.
To je trenutak kada javni interes počinje kliziti u politički trač.
A građani od toga nemaju baš ništa.
Imaju samo pravo znati.
Isto vrijedi i za zaposlenike gradske uprave.
Ako su točni navodi da ljudi osjećaju pritisak zbog toga s kim razgovaraju ili kome daju političku podršku, onda je to ozbiljan problem.
Ako nisu točni, još bolje – neka se jasno kaže da nisu.
Ali jedna stvar mora biti jasna:
Gradska uprava nije politička stranka.
Službenik nije ničiji vojnik.
I radno mjesto u javnoj upravi ne bi smjelo ovisiti o tome je li netko s nekim popio kavu.
To bi trebalo biti toliko očito da je gotovo neugodno uopće napisati.
A onda su tu djeca.
I tu bi svi trebali stati na loptu.
Politički sukob odraslih ne smije se preliti na djecu. Ne smiju se javno razotkrivati njihovi identiteti, obitelji ili okolnosti samo zato što su postali dio nekog političkog prepucavanja.
Ali pitanje jednakih pravila za svu djecu potpuno je legitimno.
Vrijedi li isto pravilo za dijete politički moćnog roditelja i dijete roditelja bez ikakve političke ili društvene moći?
Ako vrijedi – odlično.
Ako ne vrijedi – onda imamo problem koji je puno veći od jedne političke svađe.
Jer vlast se, između ostalog, mjeri i time koliko je jednaka prema onima koji joj mogu uzvratiti i prema onima koji ne mogu.
I zato se ova priča ne bi trebala završiti preseljenjem ureda.
Jer ako se sve što je Vučić rekla pokaže neutemeljenim, neka to pokažu institucije.
Ako se pokaže da je nešto bilo pogrešno, neka se to kaže.
Ako se pokaže da je nešto bilo nezakonito, neka odgovaraju oni koji su odgovorni.
Ali preseliti ured nije odgovor ni na jedno od tih pitanja.
To je samo promjena adrese.
A pitanja ostaju tamo gdje su i bila.
U javnosti.
Možda je zato najzanimljivija rečenica koju je dogradonačelnica izgovorila ona da je možete preseliti, promijeniti joj adresu, oduzeti joj ovlasti – ali da je ne možete preseliti od građana.
To je, zapravo, puno veći problem za svaku vlast od jednog uredskog stola.
Jer vlast može kontrolirati prostor.
Može kontrolirati raspored ureda.
Može mijenjati sistematizacije.
Može premještati ljude po katovima.
Ali ne može kontrolirati pitanja koja građani postavljaju.
I ne bi trebala pokušavati.
Jer gradonačelnik nije vlasnik grada.
Dogradonačelnica nije vlasnica grada.
Stranka nije vlasnica grada.
Gradska uprava nije vlasnik grada.
Grad pripada građanima.
A političari su, sviđalo se to nekome ili ne, samo privremeni stanari vlasti.
Zato je možda cijela ova priča o jednom uredu zapravo puno jednostavnija nego što se čini.
Ako je reorganizacija – pokažite reorganizaciju.
Ako je transparentnost – pokažite transparentnost.
Ako su kriteriji jednaki – neka budu jednaki.
Ako nema nepravilnosti – neka institucije to potvrde.
A ako netko postavlja neugodna pitanja?
Odgovorite mu.
Jer postoji jedna stvar koju nijedna sistematizacija, nijedan pravilnik i nijedna promjena adrese ne mogu riješiti.
Pitanje.
Možete preseliti čovjeka.
Možete preseliti ured.
Ali pitanja ne stanu u kutiju.
