Temeljno pitanje pri donošenju odluka o ratu ili miru i u Moskvi i u Kijivu glasi: Dobivamo li ili gubimo više nastavljanjem rata ili prihvaćanjem mira? Riječ je o strateškoj procjeni, kao i uvijek kada se donose krupne političke odluke. One mogu biti pogođene, a mogu biti i promašene. Naravno, u računicu se uzimaju razni aspekti, među njima i to kako bi Trump reagirao ako bi jedna ili druga strana odlučila prkositi njegovoj mirotvornoj inicijativi. Sjedinjene Države raspolažu i oružanim i drugim, raznovrsnim sredstvima kojima mogu honorirati dobru volju ili naplatiti prkosnost. No istina je i to da ni SAD nije (više) svemoćan, što je pokazalo i iskustvo s rusko-ukrajinskim ratom tijekom ovih triju godina, a i iskustvo američkih vojno-političkih neuspjeha na nekim drugim dijelovima svijeta. Svjetska velesila na raznim se stranama susreće sa stvarnim slabostima i limitima svoje razmjerno velike moći. A njih pokazuju i europske zemlje, koliko god deklarativno i bezuvjetno stajale na strani (oslobađanja) Ukrajine i jačanja njezine i vlastite obrane. Kakvi su dakle izgledi nastavi li se rat iscrpljivanja i kakve su bile ili jesu trenutne strateške procjene? Na čemu se temelje ili su se temeljile i koliko mogu biti ili su već bile kobne?

Dosadašnja nastojanja Donalda Trumpa da i Rusiju i Ukrajinu dovede za pregovarački stol te da bude sklopljeno primirje, a uskoro zatim i trajan mir dala su dosad vrlo mršave rezultate. I veliko je pitanje hoće li i u kojim rokovima mirovno rješenje uopće postajati bližim.

Ne bude li postignut mir, vrućom temom postat će (opet) rat

Mnoštvo retoričke pjene, u kojoj su se uglavnom po zapadnim medijima čitale i slušale kritičke primjedbe ili žučljivi napadi na Trumpovo postupanje odnosno na račun njegove navodno gotovo neizmjerne blagonaklonosti prema Putinu, to mnoštvo retoričke pjene kojom se unaprijed htjelo ili se i dalje hoće pofuriti mirovno rješenje zato što će se, tako mnogi smatraju, ono nužno dogoditi na štetu teritorijalne cjelovitosti i suverenosti Ukrajine, a i strateških interesa nje i cijele Europe, osobito srednje, možda se pokaže da je bilo nepotrebno, uzaludno i priječasno. Ako Trump u svom mirovnom nastojanju ne uspije, ni na koji način, tada vrućom temom ne će više biti mir što ga je on navijestio i za koji se rukama i nogama zauzima, nego (opet) rat, koji se unatoč tom nastojanju nastavio. I koji će, tada, imati još veće i dalekosežnije reperkusije nego onaj koji je dosad vođen.

Izgledi na nastavak rata iscrpljivanja, koji je ušao u svoju četvrtu godinu, i dalje su gotovo jedino sigurno što se do daljnjega može prognozirati. Nastavak ratnih djelovanja u daljnjem razdoblju izgledan je i u slučaju da se eventualno sklepa odnosno sklopi nekakav privremeni dogovor ili sporazum o privremenoj ili djelomičnoj obustavi ratnih djelovanja.

Prvo je Putin izgledao jako oduševljen Trumpovim političkim zaokretom i pruženom rukom u smjeru sporazuma o zaustavljanju rusko-ukrajinskog rata. Zelenskij se ne-trumpovskim zapadnim establišmentom najprije rogušio, sumnjičavo i rezolutno dizao se „na zadnje noge“, tvrdeći da rat treba nastaviti do oslobođenja zaposjednutih ukrajinskih područja i da pomaganje Ukrajini treba nastaviti, a ne popuštati Putinu – agresoru, ratnom zločincu i čovjeku koji je sa svojom državom prijetnja cjelovitosti i sigurnosti i nekih drugih europskih zemalja, počevši od baltičkih, odnosno potencijalno bivših država članica Varšavskog pakta odnosno ’komunističkog lagera’.

Došlo je, tako, do oštre polarizacije: Europljani predvođeni Englezom Starmerom i Francuzom Macronom s Ukrajincem Zelenskijem, uz gotovo jednodušnu (osim Mađarske i Srbije) potporu ostalih europskih zemalja, protiv Trumpa i Putina kao dvojice novih tobožnjih saveznika u kršenju međunarodnoga pravnog poretka, Povelje UN-a i načela pravednosti i kao državnikā-autokratā koji snuju i kuju zlo i Ukrajini i (ovakvoj, bidenovskoj, globalističkoj, liberalnodemokratskoj i licemjernoj) Europi. Prijepor se rasplamsao i u pogledu ukrajinskih koncesija na iskorištavanje rudnih bogatstava, pri čemu su Britanci uskočili na američki teren – s obzirom na komparirane absolutne iznose vojno-financijske pomoći koju su druge vlade dosad udijelile vladi u Kijevu.

Gotovo morbidan vrhunac ta je faza doživjela u razgovoru uživo prenošenim na televizijama u Ovalnom uredu, kada je Trump Zelenskiju pokazao tko će odsad biti „gazda“ situacije, a tko ne, i tko će diktirati pravila igre, a tko više ne. Nedugo zatim Zelenskij se morao ’pokriti ušima’ i ’poći u Canossu“, o čemu je ovdje odmah i objavljen komentar u tom smislu.

Putin spreman za mir, ali isključivo pod vlastitim uvjetima – ponaša se kao gospodar situacije

Zelenski je dakle shvatio da mu nema druge nego što prije se posuti pepelom, iskazati veliko poštovanje prema Trumpu, stalno zahvaljivati SAD-u i njemu osobno na dosadašnjoj vojnoj pomoći te upaliti zeleno svjetlo za potpisivanje tada nepotpisanog sporazuma o ukrajinskim rijetkim mineralima.

Osim toga, Zelenskij je počeo jednoznačno govoriti da je svakako za mir, da želi prestanak ratnih djelovanja što prije, dok su ukrajinske europske saveznice i Kanada inzistirale na slanju vlastitih vojnika na tlo Ukrajine kao jamstva ukrajinske i europske sigurnosti u budućnosti, bude li sporazum postignut. Iako se to formalno uklopilo u Trumpov mirovni plan, oni su time zapravo pokušavali minirati njegova mirovna nastojanja, koja su ionako hodala ususret Putinu na vrlo slabim i krhkim nogicama, s balastom dosadašnjih američkih i općenito zapadnih politika prema Rusiji. A taj ’balast’ Kremlj nije mogao niti će moći samo tako „zaboraviti“. Rusija Zapadu nije vjerovala niti mu naslijepo vjeruje sada. Uostalom, kao ni Zapad Rusiji koju vodi Putin.

Kada je, dakle, Trump slomio otpor Zelenskija i učinio ga (bar deklarativno) „konstruktivnim“ i mirotvornim, te krenuo putem izaslanstava, a zatim i osobno, razgovarati izravno s ruskom stranom odnosno s Putinom, suočio se je s prkosnim stajalištem toga drugoga, zamotanim u ponešto jeftinih i prozirnih, tobože mirotvornih, namjera. Iz redaka i između redaka onoga što Putin i kremaljci izjavljuju može se s velikom sigurnošću razbrati ovo: Da, mi smo za mir, ali isključivo pod našim uvjetima, a to znači da će sve što smo od ukrajinskog teritorija osvojili, pa i ponešto što nismo osvojili, dakle Krim plus četiri ostale regije na istoku i jugoistoku Ukrajine, biti priznate kao sastavni dijelovi (već na njih nominalno i formalnopravno proširene) Ruske Federacije. A uz to dolaze i druga uvjetovanja: od neulaska (ostatka) Ukrajine u NATO, preko njezine demilitarizacije,  do povlačenja NATO-ovih snaga iz dijelova srednje Europe, a očito je: i do smjene Zelenskija na novim izborima, na kojima Moskva inzistira, očekujući da bi na njegovo mjesto mogao zasjesti i neki proruski i prema Rusiji mnogo mekši i blagonakloniji državnik negoli je to Zelenskij.

Oni koji „ruskom medvjedu“ ništa ne vjeruju smatraju da iskusni i lukavi Putin hoće naivnog i politički neobrazovanog Trumpa navesti na to da žrtvuje dijelove ukrajinskog teritorija i zapadnu usmjerenost i pripadnost Ukrajine, ali da pritom i sam Kijiv odnosno čitavu Ukrajinu dovede u (do neke mjere) geopolitičku i sigurnosnu orbitu Moskve, da ju dakle i politički porazi i geopolitički preorijentira. Pritom, on bi, kao neku vrstu protuusluge, Trumpovim investitorima i poduzetnicima omogućio da u takvoj (rusificiranoj) Ukrajini ostvaruju svoje velike poslovne ideje, potrebe, planove i projekte.

Ukratko, Putin se ponaša kao neke vrste gospodar ukupne situacije. To je ono što toliko udara u oči da se ne može ne vidjeti. Odakle mu takva smjelost? Svakako ne samo, ili ne primarno, zbog Trumpove blagonaklonosti. Na to pitanje još ćemo se vratiti slijedom daljnjih nastavaka ove kolumne.

Rat iscrpljivanja, dok traju pregovori, iznova se zahuktao

Razumljivo je da tijekom tih dana Zelenskij ponovno zaoštravao retoriku, izjavljujući da se Ukrajina „nikada“ ne će odreći nijednog dijela svog ozemlja, dakle ni Krima, te da Putin zapravo uopće ne želi mirovno rješenje, nego da samo taktizira i ’fintira’ s namjerom da nastavi osvajački rat, da izigra, nadigra, prevari i ponizi i Ukrajinu i Trumpa.

Istodobno, unatoč vrlo mršavu dogovoru Trumpa s Putinom, po kojemu bi Rusija pristala na primirje u smislu pošteđivanja energetičke (Bijela kuća dodala je na svoju ruku: i ostale civilne) infrastrukture, ratne operacije pojačale su se otad do danas. Osobito su se pojačali zračni udari raketama, bombama i bespilotnim letjelicama na razne ciljeve duboko u Ukrajini, a ova je uzvraćala raketnim i dronovskim udarima na ciljeve na međunarodno priznatom teritoriju Ruske Federacije. Nanijela je i veliku štetu rafinerijskim postrojenjima u krasnodarskoj oblasti, dok je Rusija napala i Odesu i neke druge gradove i naselja, slabije branjene zbog premalo raspoloživih protuzračnih sustava i projektila. Istodobno, vođene su teške lokalizirane bitke na mnoštvu mjesta više od tisuću tristo kilometara protegnute crte bojišnice.

Sve u svemu, rat se je, dok traju pregovori, iznova zahuktao. Ukrajinske snage uvelike su istisnute iz kurske regije s druge strane granice, koju su osvojile ljetos, a očekuju sada i kopneni napad na pogranična područja sjeverno od Sumija i Harkiva. Rusija naime tvrdi da se mora „tampon-zonom“ s ukrajinske strane granice zaštititi od budućih ukrajinskih prodora na ruski teritorij…

Neki će nove vojne operacije, poduzimanima možda i s više brutalnosti nego obično, tumačiti kao pokušaje ’hvatanja’ što boljih pozicija pred početak očekivanih pregovora, koji su najavljeni za sljedeći tjedan u Saudijskoj Arabiji, a koji bi se imali voditi između izaslanstva SAD-a napose s ruskom, a istočasno napose s ukrajinskim izaslanstvom. No vjerojatnije je riječ o nastavljanju, pa i rasplamsavanju ovoga ’rata iscrpljivanja’, kako su ga još g. 2022. nazvali stručnjaci za oružane sukobe. Umjesto očekivanoga, postupnog vraćanja mača u korice.

Rusko-zapadni, vidljivi i nevidljivi, hibridni rat vodi se na razne načine i ne samo u Ukrajini

Sumnje da ruske službe stoje iza brojnih djelovanja, a osobito iza niza sabotaža po europskim zemljama prošle i ove godine, što Moskva opovrgava, pokazuju da se hibridni rat vodi ne samo na tlu Ukrajine i Rusije, nego da i na mnogo širem planu. Takve sumnje, za sada bez dovoljno dokaza, pojačale su se nakon noćašnjega velika požara na trafo-stanici u blizini velikog aerodroma Heathrow kod Londona – koji je onesposobio uzletište i doveo do otkazivanja svih letova na najmanje 24 sata.

Sabotažne, terorističke, obavještajne, financijske, krijumčarske (kršenjem sankcija, npr.), migracijske (pojačavanjem izbjegličkog pritiska na granice europskih zemalja), informatičke, medijske, predizborne, socijalne i druge akcije, s koje god strane poduzimane, dio su psihološko-političkog rata kojim se protivničku stranu nastoji oslabiti, demoralizirati i odvratiti od dosadašnjega političkog kursa, a napose od daljnjega vojnog angažmana u korist Ukrajine ili pak, kada se događaju sabotaže u Rusiji ili recimo na ruskim plovilima odnosno opstrukcija ruskog vlasništva i uzurpacija (blokiranje npr.) ruske imovine u drugim zemljama, od daljnjega ruskog ratovanja u Ukrajini. Mnogo je toga u igri, a za toliko toga što se čini ili se pokušava potajno činiti široka javnost nikada i ne dozna. Osim vidljivoga, vodi se i nevidljivi rat, a vode se i razne vrste pobočnih ratova odnosno nadmetanja: političkih, diplomatskih, propagandnih, medijskih, (anti)ekoloških, tehnoloških itd. Jedan od takvih odvojaka jest i Dodikova Republika Srpska odnosno BiH, gdje imamo zapadnu vrhovnu upravu i raspoređene (uglavnom) zapadne, natoovske oružane snage.

Koliko god američki predsjednik Trump bio važan i moćan te koliko god pokazivao mirotvornu odlučnost, pa i pod cijenu žrtvovanja dijelova Ukrajine poradi američko-ruskog mira i obnovljenog partnerstva odnosno poradi „njegovoj“ Americi geopolitički i geoekonomski važnijih ciljeva, glavne ključeve pokušavanih pregovora drži za sada u ruci ruski predsjednik Putin. Koji se tako i ponaša, postavljajući se u ulogu onoga koji – iako agresor na drugu zemlju – diktira uvjete mirovnog procesa i maksimalno, za sada, izigrava u praksi svoju na riječima iskazanu miroljubivu spremnost.

S treće strane, tu je i Zelenskij, i dalje blisko povezan s europskim državnicima, koji tvrdi da ne će pristati ni na kakvo ustupanje ukrajinskog teritorija Rusiji, a ujedno se i dalje zauzima za integriranje Ukrajine u zapadnu političku i sigurnosnu mrežu, radi jamstava sigurnosti Ukrajini, koliko god ona u trenutku sklapanja mirovnog sporazuma držala faktično teritorija pod svojom vlašću.

Što to zapravo čini Putin i kako to da uopće može postavljati uvjete koji su za Ukrajinu, a i za gotovo sve druge europske zemlje, pa i za veliku većinu ostalih zemalja (koje ne bi legitimirale po analogiji opciju eventualnog okrnjivanja njihovih teritorija od drugih) posve neprihvatljivi? Tim se pitanjem pozabavio, među mnogima, John Lough, voditelj Centra za nove euroazijske strategije, u svom prilogu za renomiranu britansku ekipu za promišljanje (think tank) Chatam House, objavljenom 19. ožujka pod naslovom Putin’s negotiation strategy is predictable: move slowly, keep Trump interested, and reset expectations (Putinova je pregovaračka strategija predvidiva: kreći se polako, drži Trumpa zainteresiranim i revidiraj [njegova] očekivanja). Ovdje će se dati najprije prikaz Loughova viđenja, a zatim će se iznijeti i kritički osvrt na nj te pogledi potpisnika ove kolumne na neke aspekte koje Lough zanemaruje ili prešućuje.

Lough: Putinu se ne žuri, postavlja uvjete, dok Trump od Moskve ne traži zauzvrat nikakve simetrične ustupke

Lough je podvukao crtu pod pregovarački proces dan nakon 90-minutnoga telefonskog razgovora Trumpa s Putinom, ocijenivši da su dosadašnja Trumpova postignuća „mršava“ te da Putin igra svoju prijevarnu, blefersku igru. „Ponešto popustivši, Putin je signalizirao da je za dug ples, za spor tango s Trumpom dok ruska vojska nastavlja svoja napredovanja na bojnom polju. Njegova je strategija razvidna: poslužiti se pregovorima o prekidanju paljbe kao sredstvom za ohitrivanje pobjede, pri čemu postavlja uvjete koji će poslije postati dijelom završnog sporazuma.“ A jedan mu je od glavnih preduvjeta taj da SAD prestane davati oružanu i obavještajnu potporu Ukrajini – tobože radi sprječavanje „eskalacije sukoba i rada s ciljem njegova razrješenja političko-diplomatskim sredstvima“ – a zapravo radi slabljenja ukrajinske obrambene moći.

Iako Trump taj zahtjev nije prihvatio, osim nakratko iz drugog razloga, Putin je njime markirao uvjet na koji će se poslije vratiti. A Trump njemu nije postavio nikakve preduvjete.

Sve u svemu, „za razliku od Trumpa, Putinu se ne žuri“, nastavlja Lough. „Njegova vojska može nastaviti borbe tijekom nekoliko mjeseci bez dodatnog bola. On će s razlogom osjećati kao sigurno to da će se ukrajinske borbene pričuve jako smanjiti počevši od ranog ljeta, budući da je vrlo vjerojatno kako Trumpova vlada ne će pristati na još jedan paket vojne pomoći Kijivu. On znade i to da će Europa imati velikih muka u nastojanju da tu prazninu popuni.“ Pritom će Trumpa zasljepljivati općenitim gestama i signalima dobre volje, posebice u smjeru obnove bilateralnih odnosa sa SAD-om i prihvaćanja suradnje na Bliskom istoku (koji je Trumpu iznimno važan, poglavito zbog Izraela). A vojnim osvajanjem stvarat će preduvjete za to da Trump pristane na izmjene očekivanog sporazuma. Uostalom, Trump je od početka pokazivao svoju nesklonost Ukrajini, pokazivao da malo drži do NATO-a te da ne podupire ulazak Ukrajine u tu organizaciju. Pritom, nije od Moskve zatražio zauzvrat nikakve simetrične ustupke. Moskva je svjesna, smatra ekspert, da je Trumpu više nego do Ukrajine i pravedna rješenja za nju stalo do toga da dobije Nobelovu nagradu za mir.

Sve to imat će za učinak, smatra geopolitički stručnjak i izvjestitelj Chatam House-a, nametanje uvjeta pod kojima će slabjeti sposobnost Ukrajine za dugoročan otpor: ograničit će se veličina njezine vojske i spriječiti raspoređivanje europskih snaga na ukrajinskom ozemlju. Osim toga, Trumpova je vlada nesklona poštivanju međunarodnog poretka, što je pokazala posizanjem za Kanadom, a sklona je rješavanju pitanja na štetu teritorija manjih zemalja po dogovoru s najjačim igračima.

Dvije krupne zaprjeke na putu prema miru koji bi bio stvoren po Putinovoj mjeri – i slabosti Loughove analize

Pa ipak, na tom putu prema miru koji bi bio stvoren po Putinovoj mjeri stoje dvije krupne zaprjeke, smatra Lough. Prva je „odlučnost dijela ukrajinskog društva da odbije rusku mirovnu pogodbu i da se nastavi boriti“; druga je spremnost „koalicije voljnih“ predvođene Francuskom i Britanijom da nastave davati gospodarsku i vojnu potporu Ukrajini. Prvu bi zaprjeku Putin pokušao ukloniti tako da postigne te na izborima u Ukrajini, na kojima inzistira, dođe na vlast predsjednik koji ne vidi alternative bliskim odnosima s Rusijom kao preduvjetu da zemlja opstane. Drugu zaprjeku pokušat će preskočiti tako da Trumpa uvjeri kako europske zemlje privržene potpomaganju Ukrajine tobože „sabotiraju mir“, s očekivanjem da se onda Trump iskali na njima, da ih za to kazni ne samo političkim udarima, nego i (dodatnim) carinskim, trgovinskim i drugim protekcionističkim mjerama.

Prikazano mišljenje britanskog eksperta s iskustvom u NATO-u, inače australsko-anglikanskog podrijetla i odgoja, svakako je dobro obrazloženo i logično. Putinova strategija zacijelo je takva kakvom ju je on opisao. Trumpova gotovo nevjerojatna popustljivost spram Putinu doista se za sada pokazala kao ohrabrenje njemu da maksimalizira svoje zahtjeve i pristupe. No Loughova analiza, kao i svaka analiza, sadržava slabosti u onomu što prešućuje, zanemaruje ili jednostrano tumači. A upravo te slabosti mogle bi se pokazati kao ključne za daljnji tijek cijeloga Trumpova mirovnog procesa u pokušaju odnosno za daljnji tijek europske povijesti. O njima i nekim njihovim reperkusijama više u sljedećem nastavku. Za sada kao zaključak ovoga i sljedećeg nastavka iznesimo unaprijed ovo:

I za Putina bi bilo pametnije ne podleći kušnji neumjerena pouzdavanja u Trumpovu naoko bezgraničnu popustljivost ili lakovjernost spram njemu. Bolje bi mu bilo zadržati vrapca u ruci negoli htjeti goluba na grani. Mirovno rješenje – koje bi državno razgraničenje ostavilo otvorenim – poštedjelo bi i Rusiju i Ukrajinu i druge zemlje daljnjih zala te daljnjeg iscrpljivanja i širih pogibeljnih rizika. No, kao što već rekosmo, strateške odluke koje državnici u određenom času donesu mogu biti pogođene, realistične, ali i promašene, utopijsko-distopijske. Ove druge povlače za sobom kaznu, a nerijetko i božansku ili ’prirodnu’ ili ljudsku ’osvetu’. Ne treba naime zanemariti ni metafizičke sile i silnice zasigurno prisutne u ljudskoj povijesti; i one presudno prožimlji i ujedno preobražuju i transcendiraju osobne odluke i same procese i zbivanja u smjeru što ga odlučitelji ne mogu predvidjeti. Jedno od takvih zbivanja, u kojima je i katolički papa Poljak (sv. Ivan Pavao II.) imao važnu ulogu, bilo je, po višnjem Promislu, ’bezbolno’ i iznenadno samodokinuće bezbožna i diktatorskog komunizma u srednjoj i istočnoj Europi te u Sovjetskom savezu na prijelomu 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.

Osvrt na Loughovu analizu

Osvrnemo li se na Loughovu analizu prikazanu u prethodnom nastavku, za postizanje mirovnog sporazuma nužna je suglasnost ukrajinske strane, koja sigurno na najveći dio ruskih očekivanja i zahtjeva ne će pristati. Situacija je zapravo „vražja“, a kompromisno rješenje gotovo je nemoguće pronaći: nijedna strana, nijedna vlast ne može pristati na priznavanje uzaludnosti tolikih ratnih žrtava i šteta. Kada bi na to pristala, priznala bi da je imala posve pogrješnu strategiju i da je vodila pogrješnu politiku sve dosad. Svoje dosadašnje politike brane i Putin i europska vodstva i Zelenskij sa svojima. Jedino je Trump “novi”, onaj koji ima odriješene ruke, a ne nosi odgovornost za dosadašnju, “promašenu” politiku, koju je vodio Biden. Da je i u Moskvi došao na vlast netko drugi, koji je bio protivnik rata i onolike konfrontacije sa Zapadom, izgledi za mirovno i koliko-toliko pravedno rješenje bili bi neusporedivo veći nego ovako, s Putinom, koji mora opravdati tolike stotine tisuća poginulih i ranjenih, počinjene zločine i sve ostalo. A isto tako, sa suprotne strane, i Zelenskij. Ulaženje u prevelike kompromise značilo bi priznanje pogrješne političke strategije koja je bila podloga i napadačkom i obrambenom ratu kao najboljoj metodi rješavanja ratu prethodećih političkih prijepora.

Akoprem je Trumpu imperativ postizanje mira, ne će biti dovoljno da udovolji samo Moskvi; bez Ukrajine mira ne će biti, pa bila ona faktično i „predana“ ili sva okupirana. Takvo što još uopće nije na vidiku niti najmalodušniji vojni stručnjaci pomišljaju na takav razvoj rata kao realno moguć, a nipošto ne tijekom ove godine. Trumpovo strpljenje zasigurno ne će potrajati više od nekoliko tjedana ili dva-tri mjeseca. Ono za sada u Zelenskiju vidi glavnu točku otpora mirovnom rješenju, no Putin je taj koji se u posljednje vrijeme postavlja ultimativno, iako pozitivno odgovara na Trumpovu ponudu da se pregovorima, a ne nastavljanjem rata, dođe do trajnog mira.

U igri su i ukrajinski izbori, na kojima inzistira Putin, ne priznajući više Zelenskija kao legitimnog predsjednika. Ako je vjerovati svim javno dostupnim pokazateljima i anketama, potpora Zelenskiju nije među Ukrajincima smanjena, nego se povećala upravo nakon njegova tvrdog postavljanja naspram neugodnom Trumpu i nespremnosti da sklopi ugovor o rijetkim mineralima bez sigurnosnih jamstava, a pogotovu njegovu otporu očito planiranom odricanju od dijelova ukrajinskog teritorija u korist Rusije. Ako su takva raspoloženja doista većinska i ako potraju, na novim izborima Zelenskij će potvrditi da ima demokratski legitimitet nastaviti dosadašnju politiku odnosno rat pod cijenu novih žrtava i razaranja.

Lough primjećuje spremnost dijela Ukrajinaca da nastave borbu, no podliježe pretpostavci da će Putin pomoću Trumpa kao poluge politički neutralizirati tu spremnost, na način da pritisne Ukrajince neka se odreknu Zelenskija i njegova dosadašnjeg kursa te izaberu za predsjednika i u parlament one koji će se lakše pomiriti s gubitkom dijela ukrajinskog teritorija, a možda i biti spremniji pomicati čitavu Ukrajinu natrag u zonu utjecaja Moskve, kao nekoć u doba sovjetsko-komunističkog poretka.

Trump očekuje drukčiju „Europu“; želi da dođe do europskog ’pre-pamećenja’, no europski establišment pruža za sada čvrst otpor

S time u svezi, koliko god europske zemlje dosad podnosile manji dio tereta potpore Ukrajini u usporedbi sa SAD-om, i koliko god bile u nekim dimenzijama nesposobne u roku manjem od najmanje nekoliko godina nadomjestiti sve ono čime u oružanom, informatičkom i obavještajnom smislu raspolaže SAD, njih nije dobro podcijeniti, posebice ne one koje se u slučaju poraza Ukrajine u ovom ratu vide i same kao sljedeći kopneni cilj ruskih invazija i osvajanja njihova teritorija. Te zemlje mogu i hoće i dalje davati vojnu i drugu pomoć koja može otežati ruskim snagama daljnja i presudna napredovanja, a i omogućiti nastavljanje ukrajinskih protuudara.

Nadalje, Lough posve zanemaruje jednu bitnu dimenziju kada govori o Trumpovu prijeziru prema Europi, odnosno kada govorimo o strategiji američko-europskih odnosa za ubuduće. Ne bi bilo nimalo razumno da SAD posve okrene leđa svojim europskim saveznicima i liši se njihove potpore u budućim globalnim razračunavanjima, u kojima će europski saveznici i dalje trebati SAD-u na razne načine i u raznim međunarodnim situacijama. Točno je to da Trump već godinama inzistira na tomu da europske zemlje preuzmu glavninu tereta vlastite sigurnosti, poglavito u obrambenom smislu, što obuhvaća i vlastito financiranje vlastite sigurnosti – a ne na tomu da se otrgnu i osamostale od sjevernoameričke velesile. Razumije se, transatlantsko savezništvo bit će sigurno preoblikovano i u vojnom i u ekonomskom i u političkom smislu, no o tomu još ne postoje ni čvrste naznake.

Kao drugo, nije Amerika toliko u sukobu s Europom (i s Kanadom, a vidimo da se „koaliciji voljnih“ upravo pridružila i Australija, važan američki saveznik na Pacifiku, čini se i Brazil, najvažniji gospodarski partner SAD-u u Južnoj Americi), iako ekonomska konkurencija i suparništvo nedvojbeno postoji, koliko je Trumpova radikalno republikanska, samovoljno američka i ekonomski protekcionistička ekipa u temeljitu raskoraku s europskim odnosno s globalnim liberalnodemokratskim establišmentom. U raskoraku je s jakim zapadnim snagama i poretkom što su ga one oblikovale posljednjih godina i možda desetljeća te s njegovom političkom filozofijom odnosno s njegovim vrijednosnim, metodološkim, strateškim i geopolitičkim polazištima.

Pritisci na Europu i stavljanje europskih zemalja između Moskve kao čekića i Washingtona kao nakovnja vjerojatno su samo prva dionica zamišljene Trumpove strategije; druga dionica bila bi obnova odnosa na nekim drukčijim osnovama, a njegova ekipa nada se: i s drukčijim politikama, a donekle i s drugim vladama (i vodećim ljudima u vlastima) po europskim državama. Do takva europskog pre-pamećenja (metanoje) može doći samo pod američkim pritiskom, ruku pod ruku s pritiscima odozdol, koji se pokazuju u smislu jačanja i desnih i lijevih i srednjih identitetskih ideologija te stranaka i pokreta.

Politički Washington stoga za sada pomaže u produbljivanje unutarnjih kriza europskih zemalja, u sijanju nesloge među članicama EU-a i u problematizaciji njihovih dosadašnjih odnosa sa SAD-om. Sve dok, čemu se on nada, ne dođe makar i djelomičnog temeljnog preokreta u europskim narodima odnosno metropolama.

Bit će stoga zanimljivo pratiti što će se na tom planu dalje događati sljedećih mjeseci i godina. Za sada, ono što se naziva „Europa“ pruža Trumpovim nastojanjima i nastavku američke supremacije čvrst, uvelike nepopustljiv i beskompromisan otpor. Velik dio neslaganja s njegovim planom za Ukrajinu proistječe upravo iz toga, tj. iz razloga koji su posve različiti od solidarnosti s Ukrajinom i od potpore njezinoj suverenosti i teritorijalnoj cjelovitosti, o kojoj, nerijetko licemjerno, i dalje govore kao posljednjoj crti (europske) obrane.

Ni Putinova računica nije sigurna, ruski ratni stroj ne jamči ostvarenje svih zacrtanih ciljeva na ratištu

Putinova računica da će se ukrajinske vojne sposobnosti znatno iscrpiti do ranog ljeta možda ipak nije realistična, a nije tako crno-bijelo ni stanje na ratištu. Sjedinjene Države nastavit će još najmanje nekoliko mjeseci dostavljati naoružanje sadržano u paketu što ga je odobrio još predsjednik Biden, a vojna pomoć (nekih) europskih država povećava se. Nastavak rata može Rusiji sljedećih mjeseci donijeti određena osvajanja, ali ukrajinska vojska pokazuje da Rusiji može i na njezinu ozemlju zadavati vrlo neugodne udarce, zaslugom i razvoja te modernizacije vlastitih oružanih sustava. Osim toga, rat Rusiju silno košta, i pitanje je dokad će ga i u kojoj mjeri moći nastaviti i dalje financirati dosadašnjim tempom – bez ugroze nekih drugih sastavnica nacionalne sigurnosti i stabilnosti. Putinova samouvjerena računica nije tako sigurna kako iz Moskve stvaraju dojam da jest, ruski ratni stroj i dalje ne jamči ostvarenje svih zacrtanih ciljeva na ratištu, pogotovu ne u skorim rokovima. Rat iscrpljuje obje strane. S humane strane gledano, bilo bi jako dobro da što prije prestane.

S time je povezano i pitanje strpljenja ruskog stanovništva. Iako su se dosadašnja očekivanja unutarnjih otpora i pobuna pokazala (osim iznenadno zaustavljene pobune wagnerovaca) iluzornima, ni strpljenje i izdržljivost ruskog stanovništva, društva i gospodarstva, pa i same političke klase i oligarhije općenito, nisu neograničeni. Rusija ima i sve većih teškoća s privlačenjem vojnih novaka u redove svojih oružanih snaga, a broj poginulih i ranjenih približio se je, po nekim procjenama, jednom milijunu. Uvođenje pak izvanrednog ili ratnog stanja nosilo bi sa sobom nove velike rizike i iziskivalo angažiranje brojčano velikih u skupih represivnih snaga nužnih za održavanje sadašnje vlasti i stabilnosti u toj površinski najvećoj zemlji na svijetu i u sebi vrlo složenoj i raznorodnoj.

Trump popravlja odnose s Rusijom iz strategijskih razloga, no mogu se očekivati i nesporazumi i iznenađenja

Trump zacijelo ima kao ideju vodilju popraviti odnose s Ruskom Federacijom iz strategijskih razloga, kako bi umjesto protivnika imao nju za partnera ili bar ne za protivnika i neprijatelja u rješavanju niza drugih neuralgičnih odnosa: od Irana i Bliskog odnosno Srednjeg istoka do Indije, Središnje Azije i (nama) Dalekog istoka, kojim sve više dominira Kina, veliko i moćno carstvo na Istoku koje i dalje ekonomski cvate i jača i k tomu se naglo masovno oprema svim modernim oružjima do donedavno neslućenih razmjera.

No upravo u tim relacijama mogu se očekivati i nesporazumi između Trumpa i Putina: od izostajanja potpore za američku jednostrano i fanatično proizraelsku politiku na Bliskom istoku do održavanja ili jačanja rusko-iranskog i rusko-kineskog partnerstva i savezništva, bilateralno i u okviru raznih organizacija, posebice u okviru Šangajske organizacije za suradnju i BRICS-a. Subotnje otkriće nedjeljnog priloga Die Welta po kojem je Kina izrazila spremnost pridružiti se „koaliciji voljni“ i da kod Europljana provjerava bi li to njima bilo prihvatljivo, svakako je zanimljiv refleks američkog zbližavanja s Rusijom i udaljavanja od Europe. Kini ne odgovara ono prvo, jer osjeća opasnost od toga da Washington odvoji Rusiju od Kine kao što je svojedobno Kinu odvojio od Rusije, a negativan odnos Europe prema Americi pokušava iskoristiti e da bi se ona kao velesila u nastajanju i mogući svjetski ’hegemon’ u 21. stoljeću približila Europi kao (za sada samo) pouzdan politički i gospodarski partner.

Postoji i niz drugih točaka u svijetu, posebice u Latinskoj Americi i Africi, gdje rusko postavljanje može biti ili već jest izravno suprotno „američkim nacionalnim interesima“. Sve to može dovesti do narušavanja ove, naoko, idile u navodno dubokom i neupitnom međusobnom razumijevanju između jednog ’autokrata’ i jednog ’diktatora’, kako ih nerijetko nazivaju njihovi politički i ideološki protivnici.

Ukrajinski mir, Trumpovo strpljenje, Putinova arogancija, Pandorina kutija i Armagedon

Naravno, najkrupniji kamen spoticanja s dalekosežnim posljedicama u svakom slučaju ostaje sporazuma o rusko-ukrajinskom miru. Bude li Putin otezao unedogled postizanje mirovnog sporazuma, ili postavljao prevelike, jednostrano isključive zahtjeve i uvjetovanja, te mir ne mogne biti uspostavljen, Trump će se pred svojim pristašama i pred velikim svijetom javno crvenjeti. A on ne podnosi neuspjeh, tako je „baždaren“. Shvati li da razvoj pregovora ide u tom smjeru, on bi, pod pretpostavkom da doista nije ruski igrač (ili čak „ruski agent“), u što je zaista teško povjerovati, a još teže prihvatiti da bi mu američki establišment dopustio igrati prorusku, a ne (pro)američki igru, mogao naglo zaokrenuti kormilo američke politike i vratiti se na opciju daljnje vojne potpore Ukrajini i daljnjeg iscrpljivanja i kažnjavanja Rusije. Mogao bi, kao što je jednom već zaprijetio, ovako impulzivan, a nerijetko i prevrtljiv, udariti po Rusiji mnogo jačim i bolje provođenim ekonomskim sankcijama i mjerama nego dosad. Jedna od tih mjera bila bi i drastično obaranje cijena nafte i plina na svjetskom tržištu, čime bi se drastično smanjio dotok sredstava nužnih za održavanje ruskoga ratnog stroja. Je li SAD u stanju takvo što i prouzročiti, ostaje nepoznato.

U svemu što se događa ne treba isključiti ni to da dođe do određenih događaja koje sada uopće ne možemo predvidjeti, a koji bi bili nepovoljni za dosadašnju osvajačku strategiju Kremlja i drastično narušavanje međunarodnog pravno-političkog poretka (nepromjenjivost granica osim po slobodnom dogovoru dviju država), tj. ukrajinske suverenosti i teritorijalne cjelovitosti, koju se predsjednik Boris Jelcin skupa s predsjednikom Billom Clintonom, britanskim premijerom Johnom Majorom i ukrajinskim predsjednikom Leonidom Kučmom obvezao g. 1994. Budimpeštanskim memorandumom (kao političkom deklaracijom kojom je riješeno pitanje predavanja sovjetskoga nuklearnog oružja zatečenoga na tlu Ukrajine Ruskoj Federaciji) štititi i braniti bude li od koga ugrožena i napadnuta.

Putin je, u svakom slučaju, taj koji će do daljnjega, a to „daljnje“ može biti mjereno danima, tjednima ili koji mjesec, držati ključeve rata i mira u svojim rukama. Ovisno o njegovu strateškom postavljanju i njegovim temeljnim odlukama situacija će se dalje i razvijati. Bijela kuća nada se već veliku napretku ovaj ponedjeljak u nastavku pregovora s ruskom stranom – uz nazočnost „ukrajinskih stručnjaka“ (kako ih je najavio Zelenskij) u pokrajnjoj sobi – u S. Arabiji. No ‘častan’ izlaz iz ukrajinske ratne kaše koji je Putinu ponudio Trump ima svoj rok i pretpostavlja iskazanu dobru volju i spremnost na trajno mirovno rješenje, u bilo kojoj formi ono našlo svoj izraz u dokumentima koji bi trebali biti usuglašeni i potpisani, svakako ne bez Ukrajine kad je riječ o njezinu teritoriju i njezinu prestanku ratnih djelovanja. Svojim arogantnim pristupom Putin može ostvariti određene ciljeve, no pokaže li se tvrdokoran i ciničan, ukupna konstelacija lako bi se mogla okrenuti protiv njega i Rusije. On se doduše smatra pobjednikom ovoga njegova rata protiv združenog Zapada, u čemu ima istine. Ali ta istina daleko je od cjelovitosti, podložna je reviziji i bolje ju se smatrati uvjetnom i relativnom negoli definitivnom.

Ne uspije li ovaj započeti mirovni proces u roku od nekoliko mjeseci, nego i SAD opet postane ratobornim, time bi se možda otvorila Pandorina kutija ratne eskalacije i širenja ratnog požara i na neke druge zemlje, uz uporabu i opakih strateških oružja. Ni nuklearni rat tada ne bi bio isključen, ako bi se Rusija našla pred porazom. Time nikoga ne treba strašiti ni politički demoralizirati; mnogo toga što se dosad činilo, činilo se pod pretpostavkom da nitko ne će biti toliko neodgovoran, samoživ, beskrupulozan i neubrojiv da pritisne gumbe koji Europu, Rusiju, Ameriku i svijet dovode – slikovito rečeno – na polje pretkazano u Otkrivenju kao „Armagedon“. Redci toga apokaliptičkog viđenja (u alegorijskim slikama) sv. Ivana, viđenja zaključne borbe u ljudskoj povijesti između anđeoske vojske i pobunjenih, bezbožnih zemaljskih vladara glase u Bibliji ovako:

„Šesti [anđeo] izli svoju čašu na Eufrat, rijeku veliku. I presahnu voda te načini prolaz kraljima s istoka sunčeva. I vidjeh: iz usta Zmajevih i iz usta Zvijerinih i iz usta Lažnoga proroka izlaze tri duha nečista kao žabe. To su dusi zloduhā što čine znamenja, a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na rat za Dan veliki Boga Svevladara. Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota! I skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. I sedmi [anđeo] izli svoju čašu na zrak. Uto iz hrama, s prijestolja, iziđe jak glas i viknu: ’Svršeno je!’ I udariše munje i glasovi i gromovi i nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi – tako bijaše silan potres taj. I prasnu natroje grad veliki i gradovi narodā padoše. Spomenu se Bog Babilona velikoga da mu dade piti iz čaše vina gnjevne srdžbe Božje. I pobjegoše svi otoci, iščeznuše gore, a iz neba se spusti na ljude tuča velika, poput talenta. Ljudi su hulili Boga zbog zla tuče jer zlo njezino bijaše silno veliko.“

Talley: Mnogo prije nego što je Trump ustoličan, Ukrajina je već gotovo izgubila rat

Analizu s viđenjima i ocjenama posve suprotnima onima kakve preplavljuju zapadni medijski i javni politički prostor, a koje su uglavnom ili u svojoj srži antitrumpovske u pogledu (ne samo) njegovih aktivnosti s ciljem postizanja mirovnog rješenja između Rusije i Ukrajine, mogli smo ovih dana pročitati naportalu RealClearDefence, u oštroj vojno-političkoj analizi s preporukama za daljnje postupanje pod naslovom A moral and strategically sound strategy in Ukraine (Moralski i strategijski gledano, zdrava strategija u Ukrajini). Izradio ju je Thomas Talley, umirovljeni pukovnik američke vojske, dvostruki doktor znanosti na području međunarodnih odnosa i bivši djelatnik vojne službe za analiziranje i strateško planiranje.

Talley je odmah na početku teksta iznio ocjenu za koju je rekao da „teško pada mnogima“, a ona glasi: „Mnogo prije 20. siječnja, kada je predsjednik Donald. J. Trump preuzeo dužnost, Ukrajina je [već] gotovo izgubila rat. Predsjednik Trump prepoznaje tu stvarnost. A slijedom njegove vodeće uloge, sve više i više ljudi dolazi do toga da prihvati tu stvarnost, premda mrmljajući.“ Takav pristup, koji polazi od takve realnosti, naziva „intelektualnom čestitošću“. Odatle proizlazi i njegov zaključak: „Oprečno onomu što navode njegovi kritičari, zgoljna usmjerenost predsjednika Trumpa na privođenje kraju rata u Ukrajini nije ni kukavička ni budalasta. Upravo je suprotno tomu posrijedi: ona je hrabra i mudra time što odbija pojačati igru [tj. daljnje pomaganje Ukrajini] na osnovi neuspjele strategije. Dapače, ona je moralna i strategijski zdrava; on preslaguje geopolitičku šahovsku ploču“. Takvo postupanje ujedno je „najmoralnija i najzdravija vanjska politika od svih politika koje su Sjedinjene Države vodile unatrag najmanje dvadeset godina“.

Talley u nastavku podrugljivo govori o onima koji se ne mire s time da je stvarnost takva kakva, po njegovim uvidima, jest, jest i koji su „posramljeni spoznajom toga kako je zapadna potpora Ukrajini sve dosad bila sebična (self-serving), neiskrena, dvolična, neprimjerena i nemoralna.“ Sve druge procjene političarā, ideologā i „samozadovoljnih medija glavne struje“ skrivale su istinu, no ta istina nije iznenadila one koji su i dosad „istini gledali u oči“. On zatim (raz)otkriva 12 tvrdih/teških (hard) istina.

Dvanaest istina o rusko-ukrajinskom ratu, zapadnoj potpori i ostalomu

Prva tvrda istina bi bila ta da je zapadna potpora „bila cijelo vrijeme neiskrena i dvolična“. Člankopisac analizira ponašanje zapadnih zemalja pa kaže da se „sve zemlje Zapada“ mogu razvrstati u tri skupine: „nevoljke i nesposobne; voljke, ali nesposobne, te sposobne i nevoljke“. Uvedene sankcije imale su „rupe dovoljne da kroz njih prolaze ruski plinovodi. Do danas, Zapad je platio više za rusku energiju nego što je ikada dao Ukrajini.“

Druga tvrda istina bila bi to da sankcije ne djeluju protiv „sirovinske supersile“, zato što je Rusija jedna od svega nekoliko zemalja koje mogu biti samodostatne. Zapitajmo se, nastavlja on: „Tko je od sankcija više pretrpio: Rusija ili Njemačka?“

Treća tvrda istina glasi: „Zapadna potpora bila je stalno sebična. Godinama su neokonzervativci [političke pristaše promicanja demokracije i intervencionizma u međunarodnim odnosima, pod ruku s militarističkom i realističkom filozofijom ’do mira putem moći’, nap. Z. G.] sanjali o tomu i objavljivali fantazije po kojima bi se Ukrajinu upotrijebilo za slabljenje Rusije. Zapad je ohrabrivao rat, a onda proviđao jedva dovoljnu financijsku i vojnu pomoć da bi održavao borbe, nikada dovoljno da bi se pobijedilo. ’Što god treba, tako dugo dokle treba’, [pod tim sloganom] nikada se nije mislilo na Ukrajinu, nego na to da Rusija iskrvari. Većina novca ubilježena kao novac za Ukrajinu otišla je domaćim proizvođačima oružja i, okolnim putem, u druge džepove.

Četvrta tvrda istina: „Potpora sa Zapada cijelo je vrijeme bila neprimjerena. Vojna pomoć uvijek je prolazila istim mukotrpnim putem: na početku ju ne bi odobrili, a onda su ju davali na kapaljku. Količina je svaki put bila nedovoljna, a po kvaliteti bili su posrijedi uvijek stariji modeli, jedva uporabljivi. Mnogo je vojne pomoći dolazilo sa strogim ograničenjima uporabe. A ona je dolazila od toliko različitih opskrbljivača da je pogoršavala ukrajinske logističke izazove, dok je pritom izglede na uspjeh činila čak i manje vjerojatnima.

Peta tvrda istina: „Zapadno ohrabrivanje [Ukrajine] bilo je uvijek duboko nemoralno. Duboko je nemoralno tvrditi da Rusija znači egzistencijalnu prijetnju Europi, a istodobno financirati njezina ratna nastojanja kupovanjem ruske nafte i plina. Duboko je nemoralno financirati sukob koji niste imali namjeru privesti kraju, u koji se niste kanili umiješati niti u njemu pobijediti. Duboko je nemoralno govoriti kako je članstvo u NATO-u pred vratima kada ste znali da se ono nikada ne će dogoditi. Duboko je nemoralno ignorirati pustošenja, trpljenja i gubljenja života što ste ih nanosili podupirući obje strane, a zatim veselo proglasiti čitav taj događaj ’najboljim povratom na ulaganje koji se može zamisliti’. Zapadni podupiratelji Ukrajine stoje razotkriveni u onomu što jesu: kukavički, licemjerni ratni profiteri. Oni mogu mjeriti porast cijene vlastitih dioničarskih udjela brojem Ukrajinaca mrtvih i obogaljenih. Da, treba ih biti sram.“

Šesta tvrda istina: Ukrajinsko nacionalno vodstvo nije uspjelo „predvidjeti ono što je bilo lako pretkazivo“. Zanemarilo je to da njihovi europski susjedi ovise o dostupnosti ruskih jeftinih energenata te da su odavno sami sebe lišili svake vojne osposobljenosti. Ukrajinsko vodstvo nije samo sebi htjelo priznati da je članstvo u NATO-u bilo cijelo vrijeme nedostižno, a i to je da Rusija to proglasila crvenom crtom. Zanemarilo je i to da „supersile izbjegavaju izravni sukob između sebe te da se bore jedino posredstvom zamjenskih sila (proxies)“.

Sedma tvrda istina: „Nitko nije saveznik Ukrajine. Ona nije stranka u bilo kojem zajedničkom obrambenom sporazumu. Svi bilateralni sigurnosni ugovori što ih je Ukrajina nanizala zgoljna su jamčenja da će se za Ukrajinu sljedeći put učiniti točno ono što je učinjeno ovaj put. Nitko ne jamči ’živote, imovinu ni svetu čast’. Ukrajina se može reklamirati kao predziđe zapadne obrane protiv ruske agresije, no morala bi znati da je „na nju Zapad gledao kao na zamjensku silu i pijuna. Njezina sudbina bila je oduvijek ta da ustane i sama se suoči s pogibelji.“

Osma tvrda istina: Rusija je primjećivala neiskrenost i nedoraslost Zapada te tomu prilagođivala svoju politiku: „Znala je kako je njezin najveći rizik izravno uključivanje Zapada, ali i da do njega ne će doći ako ograničava opseg rata i zadržava napredovanja na bojnom polju do sporosti ledenjaka. Rusija je odabrala strategiju iscrpljivanja koliko zato da iscrpljuje Ukrajince, toliko zato da umanji osjećaj zabrinutosti na Zapada. To je ’upalilo’.“

„Sve to prethodilo je predsjedniku Trumpu. I to je još jedna tvrda istina“, nastavio je pukovnik-analitičar, donoseći u nastavku još četiri „tvrde istine koje će oblikovati budućnost“.

Prva od njih, deveta po ukupnom redu, glasi: „Ukrajina je čak i u gorem stanju nego što na to upućuje sadašnje stanje na crti bojišnice. Ona nije izgubila svega 20 % svog teritorija; izgubila je rudnim blagom najbogatiju regiju i velik dio svoje za industriju izobražene populacije. Prije rata bila je demografski stara, siromašna i korumpirana. Sve se to u međuvremenu pogoršalo. (…) pred njom je „nesigurna (precarious) budućnost ne uspije li steći velikodušna i zaštitničkog pokrovitelja.“ On pritom kao na jamca sigurnosti i omogućitelja obnove očito misli na Trumpove Sjedinjene Države, s obzirom na ponuđene investicije povezane s crpljenjem rijetkih minerala i ostalih rudnih bogatstava.

Deseta je tvrda istina ta da „Ukrajina treba Zapad, no da Zapad ne treba Ukrajinu. Bez zapadne financijske pomoći Ukrajina bi već, ili uskoro, doživjela slom. Europa je blizu toga da izgubi interes zato što si ne može priuštiti obnovu i izgradnju Ukrajine. Njemačka je već u recesiji; njezin gospodarski model nije dalje održiv. Njemačka si ne može priuštiti državu blagostanja. Vjerovati da će ona ući u veliko zaduživanje radi povećavanja vojnih izdataka te kako bi pridonosila obnovi i izgradnji Ukrajine jest ’što se babi tilo, to joj se i snilo’ (wishful thinking). A kako bude Njemačkoj, tako će biti i Europi.

Jedanaesta tvrda istina po pukovniku Talleyju jest ta da su lako mogući „politička nestabilnost i građanski nemiri u Ukrajini“, zbog zloporaba, korupcije i ratnog profiterstva u razdoblju ovoga izvanrednog stanja, „posebice kada se rasprše državne laži“, zbog čega su „oni u vlasti dobro svjesni nemira koji se začinju“; oni koji imaju vlast nemaju namjeru povući se, pa nije izgledno da na sljedećim izborima dođe do „obnove demokracije, pravā i slobodā“.

Dvanaest, možda i krunska pukovnikova istina glasi: „Rusija je važnija svijetu negoli Ukrajina. Reintegrirana Rusija, ona koja ponovno vidi svoju budućnost u povezanosti sa Zapadom, što je njezina tradicionalna orijentacija, pridonijela bi tomu da svijet bude mnogo sigurnijim budući da bi postojala manja vjerojatnost da će se svijet podijeliti na različite sfere. Zbog toga je reintegracija Rusije u globalno gospodarstvo i strateška nužnost i imperativ.“

Pukovnikov zaključak: Ukrajino, prihvati ponuđenu pogodbu!

„Što, dakle, sada“, pita se nakon svega iznesenoga, na kraju svoje heureka-analize, umirovljeni pukovnik-analitičar Talley. I na to pitanje odgovara: Predsjednik Trump vodi strategijski zdravu vanjsku politiku, pokazujući hrabrost u odbacivanju nemoralne i neuspjele strategije. Ne nudi lažna obećanja ili nedovoljnu potporu poput prijašnje američke vlade i Europljana. On „ne ’rasprodaje’ Ukrajinu“, već „pokušava Ukrajini dati stvarnu, opipljivu, financijsku poveznicu sa Zapadom koja bi joj omogućila obnovu i sigurnost“. On joj, s obzirom na četiri posljednje istine, nedvojbeno nudi „najbolju pogodbu (deal) kakvoj se [uopće] može ponadati“. Stoga je Talleyjev savjet Ukrajini: Take the Deal. Prihvati ponuđenu pogodbu!

Naš zaključak

Viđenje i procjene umirovljenoga američkog pukovnika, dvostrukog doktora međunarodnih odnosa i iskusna vanjskopolitičkog analitičara kirurški su oštre, precizne i ujedno odrješito bolne zato što razotkrivaju ono što mnogi drugi skrivaju ili se prave da ne znaju. Polaze od tvrdnje da je već znatno prije dolaska Trumpa na vlast Ukrajina gotovo izgubila rat, da je Zapad u svojoj solidarnosti i pomaganju Ukrajini bio spor, nepravodoban, sebičan i licemjeran te da Trump sada zapravo spašava Ukrajinu od težeg poraza, nudi joj pomoć u obnovi i ujedno preslaguje ’geopolitičku šahovsku ploču’, na kojoj je za svijet Rusija mnogo važnija od Ukrajine. Kritički govori o dosadašnjoj vojnoj pomoći te o početnom strateškom promašaju i negativnostima Zelenskijeve garniture na vlasti. Takve ocjene zaslužuju punu pozornost, razmišljanje, kritičke usporedbe s drukčijim ocjenama i provjere utemeljenosti. One u svakom slučaju bacaju posve drugo svjetlo na sve skupa od svjetla kakvo na zbivanja bacaju dominantni analitičari, političari i mediji u Europi i na Zapadu. Daljnji tijek mirovnih pregovora davat će odgovore na pitanja o tomu žrtvuje li Trump interese Ukrajine i time slabi sigurnost Europe u korist američkih globalnih interesa, dok će zbivanja na ratištu i za zelenim stolom pokazivati koliko su utemeljene ocjene o ukrajinskom gubljenju rata i očekivanja da se mir postigne uskoro.

Uvijek je stvar u strategiji

O rezultatima rusko-ukrajinskog rata i predviđanjima daljnjeg tijeka iznose se u javnost vrlo različite, pa i oprečne ocjene. One često mnogo više ovise o privrženosti i pritajenim interesima onih koji ih iznose nego o nepristranoj i objektivnoj procjeni stanja i perspektiva. No i kod onih koji omalovažavaju ruske vojne uspjehe i sposobnosti vidljiv je strah od onoga do čega bi moglo ubuduće doći nastavi li se dosadašnja politika kombiniranja političkog pritiska, slabo uspješnih sankcija i nedovoljna oružanog pomaganja Ukrajini. Drugi pak, iako su u glavnim medijima takvi rijetkost, izričito tvrde da je Ukrajina već u osnovi izgubila rat te da je samo pitanje kojim će se tempom to potvrđivati u obliku daljnjih gubljenja ozemlja: za sada istočno od rijeke Dnipar/Dnjepar, a eventualno i sve do Odese zapadno na Crnom moru, čime bi postala kopnenom zemljom odnosno ostatkom onoga što je prije bila, a u najgorem slučaju sve do Lavova, čime bi Ukrajine praktički nestalo. Stoga neki šansu za spas 80-90 posto ozemlja i za sam opstanak i zatim obnovu Ukrajine vide u zaustavljanju rata i u mirovnom sporazumu što ga je kao imperativni cilj postavio predsjednik Trump. No čini se da Putin ne uzvraća kako je on očekivao.

Nezavisni medij Brave new Europe objavio je nedavno intervju s pukovnikom Markusom Reisnerom, austrijskim povjesničarem, vojnim stručnjakom i časnikom Austrijskih oružanih snaga koji služi kao superintendant instituta za treniranje časnika na Terezijanskoj vojnoj akademiji. Intervju je objavljen pod naslovom Colonel Markus Reisner – Ukraine: It’s always about strategy (Pukovnik Markus Reisner – Ukrajine: Uvijek je stvar u strategiji). Za njega se nipošto ne može reći da je proruski svrstan ili orijentiran, on razmatra sve moguće opcije za daljnju obranu Ukrajine, no pokazuje kako je svjestan da je ona varijabla niza materijalnih konstanti koje ne ovise o njoj samoj, dok sama ima velikih teškoća u novačenju dovoljna broja vojnika, u pribavljanju dovoljno granata i ostalog oružja te u vojnoj industriji i ostalomu, budući da je – uza sve ostalo – 80 posto njezine elektroenergetske strukture razoreno ili teško oštećeno. Znamo pak da su znatan dio vrijednih rudni bogatstava i nuklearka Zaporižje, najveća u Europi, već pod ruskom kontrolom.

Ne malodušnost, već zabrinutost; sve uvelike ovisi o nastavku zapadnog pomaganja Ukrajini

U pogledu dosadašnjih rezultata rusko-ukrajinskog rata Reisner ne tvrdi ništa decidirano te izbjegava malodušnost, ali nevoljko priznaje da je Rusija u prednosti, da sve ubuduće ovisi o ponajviše o broju granata kojima koja strana raspolaže, te primjećuje da europski podupiratelji Ukrajine nisu u tom pogledu jaka strana, dok Rusija samo iz Sjeverne Koreje nabavlja tri milijuna granata godišnje. Ako Amerikanci prestanu pomagati Ukrajini, ona će se naći u mnogo slabijoj poziciji nego dosad, kaže on. Pukovnik je, sve u svemu, prilično zabrinut za ukrajinsku vojnu, gospodarsku i socijalnu izdržljivost, pri čemu kao velik problem navodi problem s manjkom potrebnih vojnika na crti bojišnice dugoj 1100 kilometara, dok Rusi vrebaju na svaku napuklinu u lancu obrane kako bi ondje odmah napali i prodrli dalje.

Austrijanac je u intervjuu iznio mnogo toga o oružanim i drugim aspektima ovoga rata. Novinar je inzistirao na određenijim prognozama, no ovaj mu ih nije mogao dati zbog toga što je svjestan da sve ovisi o daljnjem ponašanju zapadnih sila i o njihovoj spremnosti i sposobnosti da Ukrajini priskrbe potreban broj vojnih sredstava, napose granata, te da joj nastave davati obavještajnu potporu, u kojoj su Amerikanci za sada nenadomjestivi, i ostalo bitno za uspješno vođenje rata. Evo dijelova njegovih odgovora na pitanja o daljnjim izgledima:

Ukrajina će možda morati „ponovno razmotriti svoj strateški cilj“

„Potrebno je mnogo novca. Obrambenu industriju tvore sve privatne tvrtke koje žele zaraditi velik profit. U Rusiji topnička granata košta oko 800-1200 eura. U Europi joj je cijena od osam do 10 tisuća eura. Tvrtke kažu: ’Možemo isporučiti, ali to će biti vrlo skupo.’ Postoji izlaz. Godine 1915. u Britaniji je nastala kriza sa strjeljivom. Vlada je shvatila da privatna poduzeća ne mogu proizvesti potreban broj granata za zapadnu frontu. Zatim su tvrtke nacionalizirane pa su povećale obujam proizvodnje.“

Na upit što bi bili „realistični politički i vojni ciljevi Kijiva u sadašnjim okolnostima“, Reisner je odgovorio:

„U slučaju Ukrajine, od samog početka oni su bili oslobađanje cijelog teritorija zemlje. No ako uvidite da je napad kao metoda nemoguć, jer više nemate sredstava, tada morate ponovno razmotriti svoj strateški cilj. Ako Zapad ne pruži ono što je potrebno i ako to sama Ukrajina ne može pružiti – a nije riječ samo o tenkovima, bespilotnim letjelicama ili topničkim granatama, već i o vojnicima – ciljeve će se morati revidirati. Ukrajinci moraju barem pokušati uvjeriti Rusiju da je bolje organizirati nekakav prekid vatre. Inače će ruske trupe zgoljno nastaviti ofenzivu, a onda će se [ukrajinske] morati povući na Dnipar/Dnjepar ili nešto nalik tomu. Sada će sve ovisiti o tomu kakav pritisak Amerikanci mogu izvršiti na obje strane kada je riječ o pregovorima.”

Njegova poruka, iako zamotana u razna „ako“, svodi se na to da će Ukrajina svoje ciljeve zacijelo „morati revidirati“ te da im je u takvoj situacija bolja od povlačenja na rijeku Dnipar opcija postizanja dogovorno prekida borbi.

„Mi na Zapadu još uvijek nismo posve pošteni“ – a Rusi bi mogli naglo prodrijeti mnogo dalje nego dosad

Odnose snaga na ratištu austrijski stručnjak vidi drukčije od mnogih, koji su uljuljkani u proukrajinsko samopouzdanje zbog dosad (prespora ruskog napredovanja:

„Mnogi kažu: ’Ako Rusi nastave napredovati sadašnjim tempom, trebat će im 100 godina prije nego što stignu do Lavova.’ Ali to proizlazi iz nerazumijevanja situacije. Ovo je rat iscrpljivanja. Ako jednoj strani iznenada ponestane zaliha, situacija na bojnom polju može se vrlo naglo promijeniti. U jednoj sekundi neprijatelj ulazi u vaš položaj, u drugoj je već iza vas, a onda je, eto, već u Lavovu [tj. na krajnjem zapadu Ukrajine, razmjerno blizu Poljske, Slovačke i Mađarske, nap. Z. G.]. Po mojem mišljenju, mi na Zapadu još uvijek nismo posve pošteni. Netko mora reći: ’Europljani, slušajte. Dogovorili smo se da ćemo pomoći Ukrajincima. No 16. paket sankcija nije imao učinak kakvu smo se nadali. I svi ti tenkovi i ostalo što smo isporučili nisu zaustavili Ruse. Pokušajmo sada ovu opciju: Uzet ćemo novac iz fondova za borbu protiv klimatskih promjena i socijalnog osiguranja i početi proizvoditi granate za Ukrajince i za sebe.’ No ja nisam siguran da će ljudi u Europi na to reagirati povicima ’Hura!’“

Time se Austrijanac, a tako i na više drugih mjesta u dužem razgovoru, dotaknuo nespremnosti ili polovične spremnosti mnogih europskih zemalja na odlučno suprotstavljanje ruskoj najezdi. U zaleđu takva ponašanja jest i komforan život na koju su se mnogi Europljani naviknuli, a to znači i velika ulaganja proračunskih sredstava u plaće i mirovine, u zelenu tranziciju i zaštitu klime i okoliša, pa i u useljenike i u razne druge stvari, a ne u rat, i to u tuđi rat na tuđem teritoriju. Osim toga, mnogi se boji da im se Kremlj zbog pretjeranog upletanja mogao osvećivati, na razne načine, a neki su i dalje ovisni o ruskoj nafti i plinu ili imaju gospodarska očekivanja od poboljšavanja odnosa suradnje i razmjene s Rusijom.

Moldaviji i baltičke zemlje mogle bi se prve naći na udaru

Stoga zacijelo, ako se Amerikanci povuku i prepuste daljnje pomaganje ukrajinske obrane europskim državama, austrijski vojni stručnjak ne očekuje da će ta pomoć biti dovoljna kako bi zaustavila rusko napredovanje prema drugim dijelovima Ukrajine, koje bi moglo dovesti i do kopnenog spajanja ruskih snaga s odmetnutim proruskim Pridnjestrovljem u susjednoj Moldaviji – za koju znamo da je u ’predvorju’ Rumunjske, članice NATO-a. Reisner pak ne vjeruje da bi Rusija krenula na druge europske države, jer je svjesna da bi to izazvalo masovnu promjenu raspoloženja u europskim narodima te dizanje na noge i odobravanje svih izdataka i poteza kojima bi se stalo na put ruskom osvajaču i njegovoj politici. No on iz takvih umirujućih očekivanja izuzima baltičke države, za koje tvrdi da bi se mogle i uskoro naći na meti ruske invazije. Povrh toga, on otvoreno predviđa da članak 5. temeljnog akta NATO-a o solidarnoj obrani tada ne bi funkcionirao.

Dodajmo njegovim odgovorima samo to kako NATO-ovi i drugi zapadni dužnosnici procjenjuju da bi Rusiji trebalo nekoliko godina da popuni svoje arsenale i konsolidira svoju vojsku i financije kako bi eventualno krenula u veću invaziju na europske zemlje, napose na osamostaljene bivše sovjetske republike, kakva je bila i Ukrajina. No ne misle svi tako. Ima i dosta onih koji smatraju da Rusija nema ni razlog i namjeru ni potrebu u takvo se što upuštati, uz eventualno poneku iznimku, poput Moldavije i baltičkih zemalja. Treći pak tvrde da je riječ o „carstvu“, koje se po definiciji hoće i „mora“ pokušavati širiti da bi se dokazalo kao imperij dostojan međunarodnog rešpekta, ali ipak ne tako da zarati s NATO-om. Oni stoga predviđaju rusku invaziju na bivše članice komunističkog bloka odnosno Varšavskog pakta. Peti, uglavnom ruski propagandisti, idu tako daleko da predviđaju kako će čitava Europa, na ovaj ili onaj način, pasti u ruke ili pod dominaciju Rusije – naravno, ako Amerika digne ruke od vojnog pomaganja, branjenja i štićenja sada Ukrajine, a onda i drugih europskih zemalja. Ovo posljednje graniči sa ’znanstvenom fantastikom’ – usporedi li se ukupna moć Rusije s ukupnom moći europskih zemalja.

Bidenova politika „nije uspjela“

Mnogo odrješitiji od spomenutog Austrijanca u svojim je ocjenama i predviđanjima izraelski pukovnik Boaz Golany, profesor emeritus i bivši dekan, ugledan geopolitički stručnjak i publicist te konzultant privatnih kompanija za operativna pitanja na području vanjskih odosa. On je početkom siječnja objavio u mediju 1945 članak pod naslovom Donald Trump’s Ukraine Plan: End the War or Risk WWIII? (Plan za Ukrajinu Donalda Trumpa: Privesti rat kraju ili riskirati 3. svjetski rat?). Njegova je rekapitulacija trogodišnjega rusko-ukrajinskog rata ovakva:

Prošlo je gotovo tri godine od početka rata u Ukrajini, a ne nazire mu se kraj. Politika koju je prihvatila Bidenova administracija kao odgovor na rusku invaziju uključivala je stroge ekonomske sankcije protiv Rusije zajedno s masovnom i kontinuiranom opskrbom Ukrajine oružjem i streljivom. Ta politika „nije uspjela“ (failed). Rusija je pronašla načine da zaobiđe sankcije u obliku gospodarskih sporazuma s Kinom, Indijom i drugim zemljama. Predsjednika Putina nisu pokolebali teški gubitci koje je Rusija pretrpjela na bojnom polju i čini se da je odlučan nastaviti tim putem godinama.

Rusija je također nastavila svoju vojnu angažiranost drugdje – posebice u zapadnoj i subsaharskoj Africi, gdje su njezine snage, wagnerovci, postupno ojačale i istisnsule francuske snage koje su tamo bile raspoređene godinama. Čini se, smatra on, da je taj potez djelomično koordiniran s Kinezima, koji su posljednjih godina dramatično ojačali svoje uporište u Africi kupnjom raznih dobara poput rudnika, luka itd. te preuzimanjem mnogih infrastrukturnih projekata.

Umjesto rizika nuklearnog rata, što ako Trump ponudi Putinu Krim te Donjeck i Lugansk, u zamjenu za preokret u odnosima Rusije s Kinom, Sj. Korejom i Iranom?

Nastavak nametanja sankcija i opskrba Ukrajine oružjem kao i prije za Trumpa ne će biti prva opcija, nego rezervna. Nastavak pomaganja Ukrajini kao i dosad vjerojatno ne bi odbacio ruske snage natrag odakle su i došle. Zapravo, čak da se to i dogodi, svi bismo trebali biti zabrinuti zbog scenarija u kojem je Rusija na rubu poraza jer bi vrlo lako mogla natjerati Kremlj da upotrijebi svoj golemi nuklearni arsenal, a to bi gotovo sigurno dovelo do Trećega svjetskog rata.

Golany zatim razmatra ’scenarij’ u kojem Trump nudi Putinu dogovor koji će mu dopustiti zadržati Krimski poluotok, koji je „stoljećima bio dio Rusije“ [to nije točno; pod punom kontrolom Rusije odnosno u sastavu Sovjetskog saveza Krim se nalazi od 1921.], sve do 1956., te regije Donjeck i Lugansk u Ukrajini, gdje većinu stanovništva tvore etnički Rusi, u zamjenu za preokret u odnosima Rusije s Kinom, Sjevernom Korejom i Iranom. On dakle moguće američko rješenje rusko-ukrajinskog rata i teritorijalnog prijepora vidi u američkom žrtvovanju dijela ukrajinskog teritorija, do bi zauzvrat Rusija preokrenula svoju politiku spram neugodnim američkim suparnicima u pojedinim dijelovima svijeta.

Ako Putin pristane, nastavlja izraelski stručnjak, mirovni sporazum značit će krupan korak unatrag za odlučnost Kine da „preuzme“ Tajvan, da proširi svoj doseg preko Azije i Bliskog istoka provedbom svoga „Programa Pojasa i ceste“ i da kontrolira sve veći dio afričkih prirodnih bogatstava. Također će pomoći svijetu da obuzda grubi režim u Pjongjangu, nadajući se da će ga unutarnja pobuna na kraju srušiti i omogućiti ponovno ujedinjenje dviju Koreja. Naposljetku, to će zadati težak udarac namjerama Irana da postane regionalnom silom na Bliskom istoku. To bi moglo utrti put ka eliminaciji iranskih nuklearnih težnji, bilo pregovorima ili silom.

Kroz Golanyijeva usta progovara u toj točki temeljna ambicija Izraela: da Iran ne postane regionalna sila koja bi ugrožavala tamošnji primat, sigurnost pa i opstanak Izraela.

Završetak rata u Ukrajini i ukidanje sankcija otvorit će brojne mogućnosti američkim i europskim tvrtkama za poslovanje u Rusiji. To će omogućiti povratak jeftina ruskog plina u Europu i donijeti mnogo više ekonomske koristi svim uključenim stranama. Trumpu ne će biti teško uvjeriti svoje pristaše da je potez koji usmjeruje pozornost Amerike na njezina najznačajnijeg globalnog suparnika, Kinu, bolji od širenja pozornosti na više suparnika. Možda čak stekne poštovanje i vjerodostojnost ljudi koji mu se protive zbog poduzimanja hrabra poteza koji bi donio dalekosežne strateške koristi za SAD i njegove zapadne saveznike.

„Ponekad je možda bolje biti pametan nego pravedan.“

A, što će na sve to reći Ukrajinci? – Oni  će se „sigurno protiviti takvu“ dogovoru, ali bi ih se dalo „uvjeriti da ga nevoljko prihvate pristupom mrkve i batine“. Mrkva bi mogla biti „velikodušan gospodarski program u stilu Marshallova plana koji će donijeti žuran oporavak od ratnih šteta i jasan put prema rastu i prosperitetu“. Batina bi pak bilo zaustavljanje sve vojne pomoći i dopuštanje Rusima da nastave svoj prodor u južnoj Ukrajini. Konkretno, Rusi bi tada mogli odlučiti preuzeti 130 km obale od Mikolajiva – koji u već bijahu okupirali u ožujku 2022., pa ga napustili, a sada mu prijete s istoka – do lučkog grada Odese. Gubitak pristupa Crnom moru bit će nokaut-udarac za ukrajinsko gospodarstvo, koji će se osjećati još mnogo godina.“

Izraelski stručnjak kao da je „proročki“ predvidio što će Trump činiti. Njegova računica pokušava biti win-win: profitirala bi i Amerika i Europa i sama Ukrajina, no ova bi morala platiti cijenu u obliku prepuštanja dijela svog ozemlja Rusiji. Ako na to ne bi pristala, izgubila bi još više ozemlja i time bila svedena na strateški bitno oslabljen teritorijalni ostatak onoga što je prije bila.

A je li takvo rješenje pošteno i pravedno?, postavlja si zatim Izraelac pitanje. I na nj odgovara ovako: Absolutno ne. Oduzimanje dijelova Ukrajine i njihovo predavanje Rusiji značilo bi kršenje nekih osnovnih pravila međunarodnog prava. Nadalje, ono može potaknuti slične poteze drugih agresivnih sila drugdje. Ali on odmah nudi i opravdanje: To ne će biti prvi put da je takav ishod zabilježen u povijesti čovječanstva, niti će biti posljednji te svoj koncept rješenja kruni ovom ključnom poukom: „Ponekad je možda bolje biti pametan nego pravedan.“

S tom upravo izraelski izoštrenom i ujedno lucidnom dvojbom odnosno mentalnom bravurom – je li ponekad bolje biti pametan nego pravedan?! – zaključimo ovaj nastavak. Ta ocjena u dvama pojmovima – pametan i pravedan – obuhvaća dvije oprečne strategije: jednu dosadašnju, ’konzervativnu’, bidenovsko-europsku, i drugu ’revolucionarnu’, trumpovsku, u pokušaju njezina oblikovanja i pridobivanja za nju pristanka i Rusije i Ukrajine, a onda i ostalih. Iako Trump kao da od ponovnog dolaska u Bijelu kuću postupa po Golanyjevu receptu, za sada je nova američka mirovna inicijativa i geopolitička strategija i dalje tek u fazi nastajanja, in statu nascendi i u fazi provjere u praksi. Putinu se sada nimalo ne žuri; vidi da može manevrirati i postavljati ove i one uvjete, a pritom i dalje ratovati. A i pitanje je do koje će mjere on moći, htjeti ili smjeti ići ususret Trumpu, tj. ići putem što ga je ’zacrtao’ Izraelac, a kojega se Trump dosad tako predano drži.

Trump „ne može natjerati Ukrajince da se prestanu braniti“, a trajan mir ne će se dogoditi „dok je Putin na vlasti“, tj. „za njegova života“

Sir Roderic Lyne, koji je 34 godine obavljao diplomatsku službu baveći se Rusijom do g. 2004., u kojoj je od 2000. do 2004. bio britanski veleposlanik, te koji je otad posjetio Rusiji oko 50 puta kao poslovni čovjek, pisac i predavač, a obavljao je i službu povjerljivog tajnika britanskog premijera Johna Majora za područje vanjskih poslova i obrane te bio zamjenik predsjednika promišljaonice Chatam House 2007.- 2016., iznio je 18. ožujka za jedan medij svoju procjenu što će se dalje događati, pod naslovom: Putin’s Dilemma Part 2: „Yes, But…“ (Putinova dvojba, dio drugi: „Da, ali…“). Temeljno pitanje na koje je pokušao odgovoriti odnosilo se na to kako će ruski predsjednik Putin razmišljati o te kako će se postavljati naspram američkoj ponudi o primirju te koji su njegovi širi ciljevi i kako zamišlja budućnost Rusije. Njegova je procjena da Putin „ište ukrajinsku kapitulaciju“, no da Ukrajinci na to ni na odricanje od vlastita teritorija ne će pristati.

Lyne smatra da se „sukob ne može jednostavno riješiti poput imovinske transakcije“; Trump „mora uskladiti ruske zahtjeve s minimalnim zahtjevima Ukrajinaca za očuvanjem suvereniteta i sigurnosti njihove zemlje“. On bi mogao prekinuti američku pomoć, u krajnjem slučaju i nametnuti sankcije Ukrajini, „ali on ne može natjerati Ukrajince da se prestanu braniti“. Po njegovu mišljenju, prekid paljbe „moguć je, iako daleko od čega sigurna“, no trajan mir ni puno rješenje „ne će se dogoditi dok je Putin na vlasti, što vjerojatno znači (ne) za njegova života“.

Ukrajinci pak, nastavlja bivši britanski diplomat, „mogu prihvatiti prekid vatre koji vodi u pregovore o nagodbi sve dok to ne podrazumijeva službenu predaju teritorija, ograničenja njihove osposobljenosti da se brane (u što ulazi i to da mogu uvoziti oružje) ili zahtjev za održavanjem izbora do određenog datuma“.

„Samo Putin, a ne Zelenskij ili Trump, ima moć zaustaviti rat“ – a on „ište ukrajinsku kapitulaciju“

Nadalje, on je uvjeren da „samo Putin, a ne Zelenskij ili Trump, ima moć zaustaviti rat“. Pritom se oslanja na poznatu rusku poslovicu, koja glasi: „Ako plešete s medvjedom, niste vi taj koji odlučuje kada će ples prestati – nego medvjed“. Pišući svoj prilog uoči sastanka u S. Arabiji 18. ožujka, koji se najavljivao kao prijeloman, Lyne je hrabro i (pokazalo se) točno primijetio da Trumpova „početna ponuda nije pomaknula Putinovu poziciju ni za jotu“ – premda je stvarao dojam da u ponečemu popušta. On i dalje inzistira na tomu da bi prekid paljbe trebao dovesti do uklanjanja “temeljnih uzroka ove krize“ – a kao temeljne uzroke „ove krize“ on vidi i dalje „postojanje Ukrajine kao suverene države i postojanje NATO-a“.

Zaključak britanskog poznavatelja Rusije glasi: Trumpov dolazak na položaj predsjednika SAD-a za Putina je određena šansa, ali i dvojba: on naime „ište ukrajinsku kapitulaciju“. Dogovor s Trumpom iziskivao bi od njega da „odstupi od svojih maksimalističkih ciljeva“. No Britanac obojicu opominje kako su dosad oba „morala uvidjeti da Ukrajinci nemaju namjeru predati se te da imaju volju i sposobnost pružati otpor još dugo, čak i pod cijenu gubljenja terena, pri čemu uzimaju velik danak u ruskim gubitcima“.

Lyne u predviđanjima ne dodiruje ’sivu’ zonu odnosno u ’zonu sumraka’

U iznesenim ocjenama zrcali se strateško polazište V. Britanije, već dugo najtvrđega ruskog antagonista, i, za sada, većine europskih država, koje je oprečno američkomu ili od njega manje ili više drukčije. Trump je možda spreman platiti visoku cijenu na račun Ukrajine i njezine suverenosti i cjelovitosti da bi s Putinom sklopio strateški sporazum. On će zacijelo nastojati Ukrajinu natjerati da pristane na sporazum pod cijenu odricanja od možda petine teritorija vlastite zemlje. Britanci i mnogi drugi smatraju da Ukrajina na to ne može i ne smije pristati, nego da treba nastaviti borbu, a „koalicija voljnih“, solidarna s Ukrajinom i pozivajući se na međunarodno pravo, da joj u tom obrambenom ratu treba i dalje i još više nego dosad pomagati na sve moguće načine.

Lyne predviđa da bi takvo držanje vjerojatno značilo daljnje napredovanje ruskih snaga, ali i njihove daljnje velike gubitke u ljudstvu. Dalje od tih predviđanja on ne ide; ne razmatra kao moguće opcije ni ruski poraz, ni ukrajinski gubitak rata, ni prevelik gubitak teritorija u nastavku rata, ni ruski napad na zemlje koje se istaknu u pomaganju Ukrajini ni eventualnu upotrebu strateških oružja, pa i nuklearnoga, protiv njih ili protiv same Ukrajine. On tu ’sivu’ zonu odnosno u ’zonu sumraka’ ne dodiruje. Što, naravno, ne znači da je nije svjestan i da o njoj ne raspravlja u povjerenju s bliskim kolegama i prijateljima koji, kao i on, pripadaju establišmentu ili plemstvu.

Odakle Britaniji pouzdavanje u to da ju Rusija ne će napasti nuklearnim oružjem?

Iako su iz Moskve dosad već više puta prijetili Britaniji, kao sili najeksponiranijoj u proturuskoj politici i retorici, nuklearnim udarom, pri čemu im je Medvedev ’crtao i vraga na zidu’ u smislu da se jednim ’Orešnikom’ izbriše London ’s lica Zemlje’, službeni i manje službeni London ostajao je na te prijetnje uglavnom ravnodušan. U što su se pritom pouzdavali, odakle im tolika (samo)uvjerenost da Moskva doista ne će posegnuti za takvim razornim udarima, to ostaje nepoznato.

Znademo da Britanija ima nuklearno oružje, doduše višestruko manje njega i ostaloga negoli Rusija, no pouzdavati se toliko u zdrav razum u Moskvi ili riskirati nuklearno razaranje vlastite zemlje sa sviješću da će ona prije uništenja uspjeti ponešto uništiti uzvratnim udarom u neprijateljskoj Rusiji, to i nije neka utjeha ni ohrabrenje, a kamoli izvor britanske sigurnosti u dosljedno tvrdu odnosu spram Rusiji. A takav odnos ima već dugo kontinuitet u britanskoj politici, unatoč svim dosadašnjim promjenama vlada i vlastitih politika. Sličnu poziciju drži i sličan rizik preuzima Macronova Francuska, no ta zemlja već dugo nije dosljedna ni postojana u onomu što hoće, prevrtljiva je.

Lyne je pritom čvrsto uvjeren da „Zapad ne tretira Rusiju nepošteno“, no da negativan odnos spram Rusiji proistječe iz vrijednosnog sustava kakav ima Zapad, kao što se može čuti u priloženom videu, koji prikazuje njegov nastup u raspravi u možda najuglednijem svjetskom debatnom klubu, Oxford Union.

Ključ za postizanje mirovnog rješenja: „da Ukrajina uđe u pregovore s pozicije snage, Rusija s pozicije slabosti, a Sjedinjene Države s pozicije utjecaja na obje strane.“

Bez daljnjeg navođenja takvih ocjena i citata unedogled, dosad su već dovoljno prikazane temeljne pozicije obiju strana. Političku strategiju ove druge, nazovimo ju „ratobornom“ proturuskom stranom, rezimirao je Alexander Vindman, umirovljeni američki pukovnik i važna figura u američkom establišmentu na području strateškog promišljanja vanjske i sigurnosne politike. Učinio je to u članku što ga je objavio 27. ožujka o. g. u renomiranom specijaliziranom časopisu za geopolitiku Foreign Affairs, kojega je naslov „The Perils of ’Russia First’” (Pogibelj [pristupa] „Rusija prije svega“). Sržna ocjena izgledā da Trump na ovaj način koji upravo primjenjuje uspije primiriti, pacificirati i za suradnju pridobiti Rusiju sadržana je već u podnaslovu, a glasi: „Smirivanje/zadovoljavanje (appeasing) Rusije nije uspijevalo u prošlosti, pa ne će uspjeti ni Trumpu.“ Što bi pak on kao čelnik jedine svjetske velesile i zaštitnice cijelog Zapada trebao činiti? Na to pitanje Vindman u zaključku poduže retrospektivne analize odgovara ovako:

„Trumpova vlada trebala bi eskalirati sankcije Moskvi i pojačati vojnu pomoć Ukrajini. Washington mora zadržati svoju odlučnost u suočenju s Putinovim zveketanjem nuklearnim oružjem, gurnuti rusko gospodarstvo do ponora i pomoći Kijevu da postigne uspjehe na bojnom polju potrebne da se Moskva prisili na pregovore. Ključ za postizanje mirovnog rješenja jest to da Ukrajina uđe u pregovore s pozicije snage, Rusija s pozicije slabosti, a Sjedinjene Države s pozicije utjecaja na obje strane.“

Drugim riječima, Trump bi trebao voditi ne mnogo mekšu i pomirljiviju, nego čak mnogo odlučniju, radikalniju, dosljedniju i ratoborniju proturusku politiku negoli Biden u svom mandatu.

Sporazum o primirju ili miru odnosno politički kompromis bit će jako teško postići

Zelenskij ponovno odlučno i izričito potvrđuje da nema namjeru odreći se nijednog dijela ukrajinskog teritorija, što u danim okolnostima znači da ima namjeru nastaviti rat. On iznosi, kako je upravo izvijestio njemački Die Welt, i najavu da će “Putin uskoro umrijeti. To je fakat.” Takve izjave podsjećaju nas na prve dane  ovoga rata, kad smo ih mogli čitati kao “otkrića” iz izvora bliskih Kremlju. One su u svakom slučaju, blago rečeno, neobične. A kada bi bile i istinite, pitanje nimalo lakše od dosadašnjega glasi: Tko i što nakon Putina? Netko bolji, neka za Ukrajinu i Zapad povoljnija politika, ili rusko povlačenje na početne položaje? – Teško je u takvo što povjerovati!

Sve skupa nimalo ne miriše na (skoro) mirovno rješenje. A ako ga ne bude, može se očekivati eskalacija ratnih djelovanja s obiju strana. Koliko će davana i obećavana zapadna Pomoć Ukrajini biti dovoljna za nastavak uspješna suprotstavjanja ruskim osvajačkim snagama, teško je reći, ali imamo i dosta razloga u to sumnjati.

S druge strane, Putin komotno i flegmatično postavlja svoje uvjete Trumpu i Ukrajini da bi pristao na nešto što je za sada gotovo ništa, dok ruska vojska pojačava rat i napada dronovima i raketama i gradove daleko od crte bojišnice, a ukrajinska uzvraća, koliko može. U svakom slučaju, umjesto postupna smirivanja vojnih djelovanja slijedom započetih pred-pregovora, vojna se djelovanja pojačavaju.

Sada je na potezu Trump, koji je Amerikancima i svijetu obećao postizanje mira i političkog rješenja u najkraćem roku, a upetljao se u sukob u kojem nijedna strana zapravo nema namjeru odstupiti ni milimetra od svojih prijašnjih pozicija. Jer za to, da i hoće, nema “manevarskog prostora”. Pristanak na kompromis uz žrtvovanje makar kojeg dijela od ruske strane osvojenog teritorija značio bi naime palac dolje kako za Zelenskija, tako i za Putina. Milijuni glasova povikali bi smjesta i na jednoj i na drugoj strani: Zar su naše stotine tisuća vojnika uzalud izginule, bile ranjene i unesrećene? Vođena je pogrješna politika, i netko za to mora odgovarati!

Eventualno mirovno rješenje moglo bi se sastojati samo od odredaba po kojima se zaustavljaju ratna djelovanja i ostvaruju određeni drugi mirnodobski i humanitarni koraci i ustupci, ali pritom crta bojišnice ostaje faktično i mirnodobskom crtom razdjelnicom; nema sporazuma o razgraničenju, koje se ostavlja za neki hipotetski trenutak u budućnosti. No i takav sporazum o primirju ili mirovni sporazum bit će iznimno teško postići. A Rusija će, najvjerojatnije, procijeniti da joj se i dalje više isplati nastaviti rat s ciljem da vojno ili politički onesposobi, pokori, iznutra rasklima ili pak raskomada čitavu Ukrajinu. No ne će to do daljnjega otvoreno reći pred Trumpom. Za razliku od Ukrajine, koja Trumpu izbija iz ruku glavni adut za smirivanje Rusije i njezino pridobivanje, donekle, na američku stranu: teritorijalne ustupke.

Bude li daljnji tijek događaja otprilike takav, Sjedinjene Države ne će uskoro imati drugog izbora doli do neke mjere nastaviti vojno podupirati Ukrajinu – ili će se posve povući iz tog rata i iz nastojanja da ga privedu kraju posredničkom ulogom u mukotrpnom mirovnom procesu. I prepustiti daljnju brigu za Ukrajinu – Europi i Kanadi.

Argument zapadne moći i  (pri)sile: dobitna kombinacija ili hazardna igra, „ruski rulet“, skok do ponora?!

Zaključno nam je reći: Dok podupiratelji Trumpova pristupa smatraju da sve dosad poduzete mjere nisu bacile Rusiju na koljena pa stoga treba preokrenuti pristup, pripadnici strukturirane moći koja se, u neimanju preciznijih odrednica, može nazvati „Duboka zapadna država“, i dalje tvrde da je jedini pravi put još snažnije suprotstavljanje Rusiji: političko, vojno, ratno, financijsko, ekonomsko i diplomatsko. U takvu pristupu zrcali se tradicionalna zapadnjačka arogancija (nadmenost) spram neposlušnim državama i akterima. Njih se uvijek smatra slabijima i opakijima od nas, te ih se mora kažnjavati kako bi pod prisilom priznale podređenost nama i našim pravilima igre, kako bi plesale kako mi sviramo. Srž je te strategije, čiji nositelji kao da ne primjećuju da su se odnosi moći između Zapada i ne-Zapada u međuvremenu uvelike promijenili: Amerika treba učiniti sve da Ukrajina uđe u pregovore „s pozicije snage“, a Rusija „s pozicije slabosti“. – Je li to dobitna kombinacija, kojom se ostvaruje (naša) pravda, ili je to hazardna igra, „ruski rulet“, skok do ponora?! Na to samo budućnost može pouzdano odgovoriti. Dotad, svatko će braniti vlastito mišljenje i procjenu. A u politici su, kao što je rečeno na početku ovog feljtona, strateške procjene presudne. One mogu biti „pogođene“ ili „promašene“. Kakve su zapravo, to se pokaže naknadno. No tada je kasno za popravni, za „prepamećenje“.

Izvor: hrvatskonebo.org