Slaveni kao trn u oku Zapada i kičma kulture, piše Andrija Mario Golubić.
Zapad nas stoljećima gleda s visoka. Još od vremena Mileve Marić, kad su joj u Njemačkoj govorili „Što ćeš s tom prljavom Slavenkom?“, pa sve do današnjih klišeja o „Balkanu“ i „Istočnoj Europi“. Slika je uvijek ista: oni su napredni, a mi zaostali.
Ali istina je obrnuta. Slaveni su narod koji se oduvijek prilagođavao i opstajao. Koliko god carstava, čizama i granica nas gazilo, uvijek smo pronalazili način da preživimo. Zato nam je u krvi „Neće meni nitko govoriti što je bolje za mene.“ I baš zato smo trn u oku zapadnim elitama – jer nas je uistinu teško slomiti.
Zapadnjaci nas često proglašavaju neinventivnima. A bez Slavena?
– bez Tesle ne bi bilo elektrifikacije svijeta,
– bez Ružičke i Preloga farmacija i kemija bile bi polovične,
– bez Penkale ne bi pisali,
– bez torpeda iz Rijeke ratovi bi izgledali drukčije,
– bez Ante Maglice Amerikanci bi i dalje tumarali u mraku,
– bez kravate ne bi bilo simbola autoriteta.
Dodaj još Curie, Kopernika, Boškovića, Vrančića… i jasno je tko je zapravo „neinventivan“.
Slavenke su posebna priča. Na glasu su kao najljepše žene svijeta, ali nije ljepota ono što ih izdvaja – nego stav. U njima je nešto spartansko: borbenost, hladna vanjština koja skriva toplinu, snaga koja čuva lozu. Dok zapadne žene gutaju uvredu pa poslije šire glasine, Slavenka će ti zalijepiti šamar i jasno staviti granicu.
Naravno, ni kod Slavena nije sve idealno. Imamo alkoholičare i zlostavljače koji su sramota, ali usporedimo razmjere: kad si zadnji put čuo da je kod Slavena postojao slučaj poput austrijskog Fritza? Zapad ima svoju tamu, samo ju zna zapakirati u uglađene fasade. Kod nas su mane vidljivije, ali i vrline – čvršći moralni kodeks, povezanost s obitelji, vjera i tradicija.
Ima još jedna razlika. Zapadnjaci vjeruju svojoj državi. Slaveni – ne. Jer smo stoljećima živjeli pod tuđima, naučili smo raditi mimo sustava. Zato i danas, kad elita želi kontrolu, mi se uvijek nekako izmigoljimo. I upravo zato elite imaju plan – oslabiti slavenske narode. Jedne guraju u rat (Ukrajinu, Poljsku), druge u podjele, treće u ekonomsko ropstvo. Cilj je isti: slomiti ono što nas čini posebnima – prkos i snagu da odlućno kažemo „ne“.
I u sitnicama se vidi razlika. U Americi, nakon posla, ljudi u kafiću razgovaraju o zaradi i projektima. Kod nas – prvo što kažeš: „Nemoj o poslu, taman sam ga završio.“ Nama je važnije druženje i ljudska povezanost nego materijalno.
„Nema te Unije koju Hrvati nisu razbucali“, znam se našaliti. Od dolaska Hrvata na more, preko kravate koja je tiho pokorila svijet, do inovacija koje su promijenile povijest – stalno dokazujemo isto. „’Ko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.“
Zato se i ne čudim što nas podcjenjuju. Jer kad bi priznali istinu, morali bi reći naglas: bez Slavena, ne bi bilo ni zapadne kulture. I zato nas žele slomiti.
