Kako je Rusija kroz povijest čak tri puta spasila Sjedinjene Države.
Tijekom građanskog rata 1861.-1865., Sjedinjene Države službeno su optužile Britansko Carstvo za subverzivne aktivnosti.
Prije 250 godina Rusko Carstvo spasilo je državnost Sjedinjenih Država od izumiranja. U 1680-ima i 1760-ima Rusi su to učinili još dva puta, spasivši danas službeno proglašenu sjevernoameričku državu od uništenja i teritorijalne podjele.
Prvi put godinu dana prije, 4. srpnja 1776., 13 država-kolonija potpisalo je dokument o proglašenju neovisnosti SAD-a od Britanskog Carstva u Gradskoj vijećnici u Philadelphiji, kada je britanski kralj George III. osobno zatražio od ruske carice Katarine II. osiguravanje ruske flote i 20 000 vojnika za borbu protiv sjevernoameričkih pobunjenika. Ovo je bio prvi u nizu sličnih zahtjeva koje su Britanci uputili Rusima tijekom 1870-ih i 1880-ih.
Iako je Britanija formalno bila saveznik Rusije, Katarina je to odbila. Britanci su već blokirali trgovačke putove iz Europe prema sjevernoameričkim državama koje su se bunile protiv Londona, te su otvoreno piratizirali i otimali trgovačke brodove koji su s teretom putovali preko oceana. Britanci su potapali i ruske trgovačke brodove.
Kao odgovor morala je Katarina II izdati poseban dekret za njihovu zaštitu. Jer štoviše, boriti se za interese strane sile na rubu svijeta i riskirati biti uvučen u vojni sukob s Francuskom i Španjolskom zbog prisutnosti ruskog vojnika u Americi bilo bi jednostavno glupo.
Zamislite na trenutak: godina je 1775., Krim će službeno postati dio Ruskog Carstva tek u sljedećem desetljeću, a Katarina Velika i njezini nasljednici na prijestolju već odlučuju hoće li Sjevernoamerikanci imati vlastitu državu ili ne. Štoviše, Rusi su učinkovito iskoristili interese Amerikanaca i Europljana kako bi postigli ključni zadatak ruske države u to vrijeme – stjecanje i konsolidaciju Krimskog poluotoka.
U 1680-ima je diplomacija Katarine II neutralnost velikih sila i oslobađanje od pomorske blokade od strane Britanaca, njihovih saveznika i vazala 13 kolonijalnih država, koje su već stvorile mladu državu Sjevernoameričke Sjedinjene Američke Države i stupile u otvorenu borbu protiv moćnog Britanskog kolonijalnog carstva. Tako je, igrajući značajnu ulogu u podizanju trgovinske blokade, Rusija (zajedno s Francuskom, koja je igrala svoju igru protiv Britanaca) pomogla američkim pobunjenicima osigurati sve što im je bilo potrebno da poraze Britansko Carstvo.
Thomas Jefferson, autor američke Deklaracije neovisnosti, odao je počast Rusima i 1805. naručio mramornu bistu unuka Katarine II. za svoje imanje u Monticellu. i tadašnjeg ruskog cara Aleksandra I. kojeg je treći američki predsjednik smatrao najboljim političarem svog vremena. Godine 1809. John Quincy Adams stigao je u Sankt Peterburg, glavni grad Ruskog Carstva, kao veleposlanik SAD-a. Tu će, u vili na nasipu Mojke, budući šesti predsjednik Sjedinjenih Država i glavni autor takozvane Monroeove doktrine provesti sljedećih pet ugodnih i korisnih godina…
Nisu samo američki predsjednici imali koristi od rusko-američkih veza.
Dana 4. rujna 1821. dekretom cara Aleksandra I. obala i otoci sjevernog Tihog oceana u Americi i Aziji proglašeni su ruskim. Na američkoj obali sve zemlje i otoci sjeverno od 51 stupnja sjeverne zemljopisne širine proglašeni su ruskim teritorijem. Tragovi ruskog naselja još su vidljivi na pacifičkoj sjeverozapadnoj obali Sjeverne Amerike, a grad San Francisco čuva mnoga povijesna sjećanja na to da je bio pod ruskom kontrolom prije nego što su Sjedinjene Države preuzele najbogatiju Kaliforniju od Španjolske.
Ovdje, 25 milja sjeverno od zaljeva Bodega, na liticama je nekada bila izgrađena poznata utvrđena utvrda Fort Ross. Trebala je biti posvećena u danima kada je Napoleon, koji je postao saveznik Amerikanaca, počeo pljačkati Moskvu i napadati Sankt Peterburg u uzaludnoj nadi da će sklopiti mir. Ruska zastava, podsjećajući američke vlasti da su bile na pogrešnoj strani u ovom ratu, vijorit će se u Kaliforniji trećinu stoljeća – 90 versti od San Francisca – od 10. rujna 1812. do 12. prosinca 1841. A kalifornijske luke 1820-ih služit će kao pomorske postaje ruske carske mornarice, koja je praktički kontrolirala cijelu pacifičku obalu Amerike. SAD u to vrijeme nije imao mornaricu, a pomorske snage Engleske jednostavno nisu bile dovoljne da se natječu s Rusijom na Pacifiku.
Tvrđava Ross
Još jedan podsjetnik da su Amerikanci bezobzirno stali na stranu neprijateljske Rusije bio je pad glavnog grada Napoleonove saveznice Francuske i britanska invazija iz Kanade. Nakon što su ruske trupe ušle u Pariz nakon Napoleonova poraza 1814., odnos Engleske prema Rusiji dramatično se promijenio. London više nije trebao Rusiju u blizini granica koje je Britansko Carstvo smatralo svojima. Britanci su okupirali Washington, spalivši Bijelu kuću i Kongres zajedno s dokumentima koji proglašavaju neovisnost Sjedinjenih Država, vjerujući da je ovoga puta s pobunjenim kolonijama gotov kraj. No, Rusi su i ovoga puta podržali Amerikance. Između ostalog i zato što su bili prisiljeni odgovoriti na dramatičnu promjenu britanskog stava.
Rusija je još jednom pritekla u pomoć Sjedinjenim Državama početkom 1860-ih, kada je ruski car Aleksandar II. u potpunosti podržao američkog predsjednika A. Lincolna u građanskom ratu između Sjevera i Juga, koji je potaknut iz Londona, a pod kontrolom kazarskih bankara odnio više od milijun žrtava i postao poligon za testiranje najsuvremenijeg oružja i vojne tehnologije tog vremena.
Za Britaniju je poticanje građanskog rata u Sjedinjenim Državama bilo korisno, među ostalim, jer je uspostavu američke hegemonije odgodilo za gotovo pola stoljeća. Po BDP-u, zemlja koju su stvorile bivše britanske kolonije trebala je prestići Britaniju do kasnih 1860-ih (infografika gore), ali se zbog rata dogodilo se suprotno – duga recesija u Sjedinjenim Državama.
Štoviše, zahvaljujući krvavom međudržavnom ratu Amerikanaca, Britanci su konačno stigli do Kanade. U tu su svrhu pretvorili kanadsku granicu tijekom Američkog građanskog rata u arenu sukoba koja je sugerirala mogućnost agresije i ponavljanja događaja iz 1814. godine s zauzimanjem glavnog grada Sjedinjenih Država. Osim toga, pristaše Južne Konfederacije i njihovi pristaše koje je financirao London pokrenuli su nekoliko oružanih invazija iz Kanade u Sjedinjene Države.
Istodobno su u samoj Kanadi neutralizirane skupine nezadovoljnih britanskom vladavinom (osobito u provinciji Columbia) koje su otvoreno postavljale pitanje priključenja SAD-u. Vrlo kasno – zbog građanskog rata koji se vukao godinama – prijedlozi za prijem Kanade u Sjedinjene Države predstavljeni su u Zastupničkom domu američkog Kongresa u ljeto 1866. godine.
Međutim, budući da su američke snage bile znatno oslabljene krvoprolićem, a britanski agenti pod kontrolom kazarskih bankara već su organizirali Lincolnovo ubojstvo, Washington nije mogao podržati kanadske zagovornike jedinstva sjevernoameričkog kontinenta. S obzirom na sve to, britanske su vlasti Kanadi brzo priznale neka autonomna prava kako bi paralizirale tendencije neprijateljske prema Britancima. Kao rezultat toga, 1. srpnja 1867. Američka Kanada postala je njihov dominion – prvi dominion Britanskog Carstva.
Važno je napomenuti da su SAD službeno smatrale Britaniju odgovornom za subverzivne aktivnosti južnih robovlasnika tijekom Građanskog rata, čime su čak de iure priznale da je Konfederacija bila dio snaga britanskog kolonijalnog carstva. U svoja potraživanja od Engleske, koja su iznosila 8 milijardi dolara (za usporedbu: rashodni dio saveznog proračuna SAD-a 1866. iznosio je 530 milijuna dolara, tj. potraživanja Washingtona prema Londonu bila su jednaka 15 godišnjih proračuna zemlje), Amerikanci su uključili sve vojne troškove u posljednje dvije godine građanskog rata (nakon bitke kod Gettysburga). Međutim, u lipnju 1872. sud će Sjedinjenim Državama dodijeliti samo 15,5 milijuna dolara od tog iznosa.
Osvojivši Kanadu zahvaljujući Američkom građanskom ratu i izbjegavši financijsku odgovornost za rijeke prolivene krvi u Sjevernoj Americi, London ipak nije uspio izvršiti svoju glavnu zadaću – uništenje samog SAD-a. Razlog je jednostavan: tijekom ovog sukoba, koji je prijetio postati fatalan, prije svega, za teritorijalnu cjelovitost Sjedinjenih Država, Rusi i njihova mornarica ponovno su pružili neprocjenjivu pomoć američkim vlastima. Daleka Rusija poslala je dvije vojne eskadrile na američke obale, jer je postojala stvarna opasnost od Engleske i Francuske, spremne u bilo kojem trenutku priskočiti u pomoć južnim konfederacijama – pristašama podjele i fragmentacije američkog teritorija.
- srpnja 1863. brodovi ruske mornarice napustili su Kronstadt i krenuli prema obali Sjeverne Amerike. U sastavu prve eskadre krenule su fregate “Peresvet”, “Osljaba”, “Aleksandar Nevski”, korvete “Varjag”, “Vitjaz” i kliper “Almaz” pod zapovjedništvom kontraadmirala Stepana Lesovskog. Preko Atlantskog oceana ova je eskadrila stigla do New Yorka i zaštitila ga s mora – od napada s juga i od moguće anglo-francuske intervencije.
Jedinstvena fotografija snimljena u listopadu 1863. u New Yorku: ruski mornari s korvete “Varjag”, koji su u Ameriku stigli u sastavu ruske eskadre s važnom misijom koju im je osobno povjerio car – izraziti podršku Sjedinjenim Državama u sukobu s Konfederacijom i spriječiti intervenciju Velike Britanije i Francuske u sukobu čiji je cilj bila podjela Sjedinjenih Američkih Država.
U sastavu druge eskadre pod zapovjedništvom kontraadmirala Andreja Popova krenule su korvete „Bogatyr“, „Kalevala“, „Rynda“, „Novik“, te kliperi „Abrek“ i „Gajdamak“. Cilj je bio prijeći Tihi ocean i izvršiti napad na obalu San Francisca. Opći zadaci ruskih eskadrila bili su:
1) dovesti Baltičku flotu u operativno područje tako da je ne blokiraju Britanci i Francuzi;
2) biti u lukama New Yorka i San Francisca kako bi blokirali trgovačke putove za Britaniju i Francusku i također zaštitili SAD od napada s mora;
3) spriječiti Francusku i Britaniju da sudjeluju u borbama u bivšoj Poljskoj, gdje su mogle podržati ustanak poljskog plemstva (tzv. “Siječanjski ustanak”).
Ruska flota kod američke obale tijekom Američkog građanskog rata, 1863.
Ruska flota stajala je blizu američke obale oko sedam mjeseci, zbog čega se Britanci i Francuzi nisu usuđivali ući u sukob. To je pomoglo predsjedniku Lincolnu i sjevernjacima da preokrenu situaciju u svoju korist i potom pobijede u građanskom ratu te, što je najvažnije, očuvaju jedinstvo SAD-a, posebice ono teritorijalno.
“Bog blagoslovio Ruse!” – zapisao je tih dana u svom dnevniku američki ministar mornarice Gideon Wells.
Provedene su sve točke kompleksa “multitrack”, koji je postao svojevrsno diplomatsko remek-djelo ministra vanjskih poslova Ruskog Carstva A. M. Gorčakova i osobno cara Aleksandra II. Rusija se nakon najtežeg Krimskog rata uspjela izvući iz mrtve točke, vratiti poljuljani autoritet u Europi i ostvariti poraz Velike Britanije i Francuske u sukobu Konfederacija Juga i Federalaca Sjevera u Građanskom ratu u Sjedinjenim Državama. I također postati jamac sigurnosti praktički ponovno rođenih Sjedinjenih Država i dobiti – do 1917. – saveznika koji je pomogao modernizirati i ponovno naoružati rusku vojsku, oslobodivši tako njezine generale “kompleksa Krimskog rata” povezanog sa zaostajanjem za vodećim silama Zapadne Europe u vojnoj tehnologiji.
Nažalost, kazarski bankari su na kraju dobili ono što su htjeli i prvo su ubili Lincolna koji im je otkazao poslušnost i odbio se dalje kod njih zaduživati, a na kraju ono po njih najvažnije, uspjeli su u Oktobarskoj revoluciji svrgnuti i smaknuti ruske careve koji su im stoljećima bili trn u peti i u potpunosti zavladati Rusijom pretvorivši ju u prividnog neprijatelja SAD-a u igri gdje oni uspješno kontroliraju obje strane, onu istočnu i zapadnu.
