Ovo je Milan Balić. Riskirajući život kad je vatra u Omišu gutala sve pred sobom krenuo je sa svoja dva broda i spasio 60 ljudi. Uvijek zaboravljamo na jednu stvar. Jednog dana neće nas se pitati kakve smo škole završili?

Niti koje smo diplome stekli? Niti na kakvim smo pozicijama bili? Ili koliko je novaca ostalo na našem računu? Ništa od toga nećemo ponijeti sa sobom. Niti će itko to pamtiti o nama. Jedino čega nas se netko može sjetiti je to da će doći i reći: „On mi je pružio ruku kad mi je trebala.“ Samo to.

Zašto je uvijek tako u životu da shvatimo što je važno tek kada to izgubimo? U svijetu, koji se na sve strane raspada, mogu se dogoditi još mnoge čudesne stvari. Kad vidimo da je neka tamo osoba, o kojoj malo znamo, dala cijelog sebe za nekoga.

Osoba koja ima iste osjećaje kao i mi. Istim se stvarima raduje. I žalosti. I želi isto, samo malo ljubavi za sebe i druge. Doista je malo potrebno da nekome vratimo osmijeh na lice. Samo ispružimo jednu malu ruku pomoći.