Kad sam shvatila koliko smo svi energetski povezani i kako s lakoćom utječemo jedni na druge, kako s lakoćom upijamo tuđa emocionalna i mentalna stanja, tada sam krenula u proces učenja kako s takvom „energetskom osjetljivošću“ bez obzira na energije oko sebe, bez potrebe da se štitim od energija oko sebe, uroniti u središte svog Bića u kojem je uvijek mir.

Zaista je nevažno gdje sam bila i što sam sve opazila i naučila u smislu osobnog rasta i razvoja. Puno je važnije sve to nekako spojiti u smislenu cjelinu i pronaći zajednički jezik između različitih skupina ljudi sa čvrstim i suprotstavljenim stavovima oko nedavnog nevremena te ponuditi rješenje iz svoje kože, iz perspektive nekoga tko je odlučio i osjetio kao poziv sva znanja i vještine koje imam ponuditi ljudima s ciljem osnaživanja pojedinca, s ciljem podučavanja na način u kojem se „učenik“ „samo“ potiče na prisjećanje svojih prirodnih sposobnosti, snaga i načina na koje sam sebi najviše može pomoći kada unutar sebe osjeti različita energetska previranja i borbe (bilo kakve tjelesne, socijalne, misaone, emocionalne, duhovne i ine neravnoteže).

I zašto sam to odlučila? Ne znam… Jednostavno me cijeli život nosi u tom smjeru, u tome se osjećam kao riba u vodi, prošla sam dug, kaotičan i izazovan put osobne transformacije u kojoj je zapravo jedina poanta bila prisjetiti se Tko Sam. I još uvijek se prisjećam, a sve dublje prisjećanje kao da u život unosi više mira, više čudesnih načina rješavanja problema, više čudesnih puteva zbog kojih izbjegnem neku katastrofu, više novih ljudi s kojima kao da odmah „kliknem“, produbljivanje međuljudskih odnosa koji su znali biti jako napeti (najviše se odnosi na odnose s članovima obitelji iz koje potječem, obitelji u koju sam ušla kroz stvaranje zajednice s mužem)…

Jučer smo se muž i ja vraćali u Zagreb. Dio puta vozio je on, a dio puta ja. Baš smo zamijenili mjesta prije nego smo uletjeli u nevrijeme. Vjetar je poprilično puhao i na autocesti sam morala smanjiti brzinu na između 60 i 90 km/h. Kiša je padala toliko da niti brisači stavljeni na najjače nisu baš pomagali. Munje su bljeskale vrlo blizu nas i zaista nije bilo ugodno voziti u tim uvjetima, pogotovo ako netko osjeća veliku odgovornost da vozi sigurno u prvom redu za sebe, ali i za druge.

Isključila sam radio, zamolila muža da ne pričamo kako bih se 100% mogla koncentrirati na vožnju, jer je to bilo malo otežano vanjskim uvjetima, ali još više unutarnjim emocionalnim stanjem. Navirao je ogroman strah, a ispod ogromna potreba za preživljavanjem, za zaštitom imovine. Uglavnom priča prve čakre. I vrlo je lako upasti u petlju te energije, razmišljanje što se sve grozno može dogoditi, zbog čega se to događa itd., odnosno u podsvjesnu i nesvjesnu petlju koja odvlači svjesnu pažnju od jednostavne prisutnosti u ovdje i sada.

Krenula sam se povezivati sa svojim središtem Bića gdje je uvijek mir i osjećaj neke blagosti/blaženstva/blagog osmijeha (zapravo ne znam koju riječi bih upotrijebila za to). I kada sam krenula s time, shvatila sam kako zapravo bivam u ulozi žrtve. To sam shvatila na temelju misli koje su mi se pojavile: „Bože, čuvaj nas. Anđeli čuvari čuvajte nas.“ Energetska pozadina tih riječi u mom slučaju bila je ova: „Ja nisam dovoljno sposobna da bih se nosila s ovim. Ne vjerujem u svoje sposobnosti, ne vjerujem da ovo mogu proći bez Božje pomoći, svoj život prepuštam u Božje ruke“.

I vjernicima bi to moglo zvučati kao super stvar, ali to baš i nije tako. Super je da se pojavi potreba za povezivanjem s onim Božanskim u nama, ali nije super stvar da svoju odgovornost pokušavamo prebaciti na Boga, u smislu: „Evo Bože, ja ne znam, pa daj ti riješi to umjesto mene.“

Kada sam to osjetila, promijenila sam priču i počela svjesno ponavljati: „Hvala Ti, Bože, što si uz nas.“ Jednostavno sam morala tu rečenicu ponavljati u sebi jer nisam dovoljno uvježbana kako bih fokus s lakoćom mogla držati u središtu Svog Bića u kojem osjećam apsolutnu i direktnu povezanost s Božanskim (što imamo svi unutar sebe, jer ipak smo svi djeca Božja. Mala digresija… Od malih nogu pitam se što će mi svećenik kao posrednik za komunikaciju s Bogom, ako sam i ja Božje dijete.) dok s jedne strane imam takve vanjske uvjete koji odvlače pažnju na osjetilne podražaje (zvuk, vizualni sadržaji, naleti vjetra koji zanose auto…), a s druge strane imam unutarnju petlju straha i nagona za preživljavanje, odgovornost za sebe, druge i imovinu.

I velika je razlika u energetskoj namjeri između rečenice „Bože, čuvaj nas.“ i „Hvala ti, Bože, što si uz nas.“ U ovom drugom slučaju ja nisam u modu žrtve, već preuzimam odgovornost za sebe u toj situaciji i biram kroz tu situaciju proći svjesna Božanskog u Sebi. Biram osluškivati Božansko kroz intuiciju koja kaže kada ubrzati, kada se prestrojiti, kada usporiti, kada stati. Biram biti prisutna u ovdje i sada, bez obzira na to što se događa unutar i/ili izvan mene. I vožnja u takvom stanju nije bila najugodnija, ali zaista je bila mnogo lakša od iskustva vožnje u kojoj biram ostati u modu žrtve iz kojeg tražim da Bog sve riješi umjesto mene.

I da sad krenemo na objašnjenje naslova teksta. Gledam slike i fotografije te mrcine od oblaka koji je prije nekoliko dana prošao kroz Hrvatsku, odnio živote, napravio ozlijede i nanio veliku materijalnu štetu mnogim „malim“ ljudima.

Neki kažu kako je to umjetno stvoreno nevrijeme. Neki kažu kako je to Božja kazna. Neki kažu kako je to dio klimatskih promjena. Neki kažu kako je to do stanja svijesti ljudi, da si sami to radimo i to dozvoljavamo. I mnogi su u stanju posvađati se, vrijeđati, ponašati se kao razmažena derišta na igralištu koja se svađaju tko će prvi na tobogan jer je jedino važno da dobiju baš ono što žele i kad žele, bez imalo svijesti o tome da sigurno postoji način da svi uključeni nešto nauče u toj situaciji te osjete životnu radost i zadovoljstvo.

U ovom kontekstu, rekla bih da su svi ti ljudi pomalo u pravu i pomalo u krivu. Postoji li tehnologija i znanja koja omogućuju utjecanje na vremenske prilike? Postoji i to više nije tajna. No pitanje je: „Zašto kao kolektiv i pojedinci ne znamo kako tome stati na kraj?“

Postoji li nešto što se zove Božja kazna? Pa dalo bi se raspravljati, no iz mog shvaćanja stvari, nakon svega što sam prošla i naučila, jest da postoji samo za one koji vjeruju da su oni žrtve, „mali“ i nemoćni ljudi, koji nisu dovoljno zreli da preuzmu odgovornost za svoj život, za ono što osjećaju u sebi, koji vjeruju da im trebaju knjiga, vjerski autoritet i vjerski običaji kako bi živjeli „ispravno“ i tako zaslužili mjesto u raju nakon smrti… (u prošlosti bih i samu sebe mogla opisati ovim riječima, tako da ih nisam napisala s namjerom da nekog vrijeđam ili omalovažavam bilo koga na nivou religijskog opredjeljenja).

Iz malo drugačijeg kuta gledanja, takvi ljudi zaista osjete Božansko u sebi, ali mnogi od nas dozvolili smo indoktrinaciju, dozvolili smo povjerovati kako smo grešni i da nas treba kazniti, a onda upravo zbog tog vjerovanja to i dobivamo na nekoj razini. Iz moje perspektive (i nitko se s time ne treba složiti) Bog nam je svima dao slobodnu volju, a to znači da imamo slobodnu volju stvaralačku moć koristiti sa samokažnjavanje jer osjećamo da smo grešni i zaslužujemo kaznu, a imamo slobodnu volju vlastitu stvaralačku moć koristiti za transformaciju, učenje i evoluciju svijesti kroz te „pogreške“ koje smo napravili, imamo ih priliku promijeniti, imamo priliku transformirati vlastiti život, ali i život na Zemlji kad se udruže energije pojedinaca koji su zaista transformirali vlastite živote. Bez obzira kako odlučili upotrijebiti svoju slobodnu volju i moć stvaranja, Bog poštuje i podržava ostvarenje onoga kako smo sami izabrali. Sve to zapravo je dosta složenije, ali ugrubo recimo da je tako.

Postoje li klimatske promjene? Pa, s obzirom na razne cikluse Zemlje, Sunca, Galaksije itd. postoje prirodne promjene, promjene u elektromagnetskom polju Zemlje koje itekako utječu i na vremenske prilike. No pitanje je: „Je li moguće da zbog toga moramo samo proživljavati patnju, štete, traume ili je moguće s tim promjenama surađivati i koristiti ih da zajedno stvorimo bolji odnos sa sobom, drugima, prirodom i svime što nas okružuje?“

I na kraju, ima li to veze sa stanjem svijesti čovječanstva? Zasigurno ima veze i s time. Kako će pojedinci koji se osjećaju nemoćno, kao žrtva, kao „maleni“, jadni i frustrirani… stati tome na kraj? Nikako… Oni će tražiti od autoriteta da ih se informira o nadolazećim opasnostima, tražit će da im oni kažu što trebaju u tim situacijama raditi…

S tim informacijama može se napraviti nepotrebna panika, može se od muhe napraviti slona, može se i pomoći, ali zapravo se (iz šire perspektive gledajući) stvara stanje kolektivne svijesti koje kaže: „Svijet je vrlo opasno mjesto. Ne znamo i ne možemo si sami pomoći. Recite nam što da radimo i to ćemo raditi. Želite li da smo stalno kod kuće, bit ćemo. Želite li da svi odemo živjeti u neke podrume koje ste napravili za nas, otići ćemo. Želite li da se odreknemo svega što imamo, samo da bismo živjeli u iluziji sigurnosti, to ćemo napraviti.“

Mogla bih o tome jako puno, jer vidim iste obrasce informiranja i ispiranja mozga s klimatskim promjenama kao što su to radili i s p(l)andemijom. I najvažnije za kraj… Što vidim kao rješenje za bilo koji stav u vezi svega ovoga?

Vratiti se Sebi. Uroniti u Sebe. Naučiti nadvladati naučeni način življenja u ulozi žrtve, svladati upravljanje energijama unutar sebe. Osnažiti mentalno i emocionalno i duhovno (i fizički), kako bi kroz direktnu komunikaciju s Božanskim unutar Sebe, kroz intuiciju i druge načine komunikacije s Božanskim znali što, kako, kada, s kime, a često i zašto (iako zašto vrlo često dođe s vremenskim odmakom). S takvim unutarnjim stanjem moguće je plivati nizvodno u Rijeci Života i odustati od upornog pokušavanja plivanja uzvodno.

No opet, svatko bira sam za sebe kako će koristiti svoju slobodnu volju i moć stvaranja. Oni koji odluče preuzeti odgovornost za svoja unutarnja stanja i svoj život te u tome žele moju podršku i vođenje, sve potrebne informacije o uslugama, cijenama, radnom vremenu, načinu rada možete pronaći na FB stranici Put Pjesme Srca.

S ljubavlju, Rebeka