Zadnjih nekoliko godina razumni ljudi su mogli puno naučiti. Mogli su primjerice naučiti da svaku informaciju, svaki informativni pristanak, svaku pojavu, izjavu, preporuku ili mjeru treba propitivati i da treba postavljati pitanja.
A pitanja je najbolje postavljati službeno; pisanim putem, urudžbiranjem ili slanjem preporučene pošte s povratnicom jer se takvih pitanja odgovorne osobe (ponizni izvršitelji i ponizni sluge svojih gospodara) najviše boje i ustručavaju se davati odgovore.
A odgovore na takva pitanja najviše vole davati telefonskim putem, bez dokaza, a to treba izbjegavati i treba inzistirati na pisanim odgovorima, a ako odgovori ne stignu, treba slati požurnice.
U slučaju kada su odgovorne osobe daleko i nema smisla slati pisane upite pitanja se mogu postaviti javno i pozvati građane da sami sebi daju odgovore jer na taj način mogu shvatiti što se planira, što se događa i što se radi, kako bi u određenom trenutku bili spremni reagirati i kako bi bili spremni suprotstaviti se.
Ovdje želim progovoriti i aktualnim i po mom mišljenju „neslučajnim“ požarima u Čileu o kojima nas tzv. masmediji (kojim građani sve manje –gotovo ništa – ne vjeruju) nesmiljeno bombardiraju, i to u svakom kutku zemaljske kugle, nekoliko dana za redom u svim vijestima od rane zore do ponoći na svim televizijskim postajama s nacionalnom koncesijom.
Zbog toga je potrebno postaviti neka jasna i razumna pitanja na koja neka svatko sebi odgovori i izvuče zaključak.
Ne bojte se odgovora na pitanja, ne možete ih promašiti.
Kako to da odjednom plane 161 požar?
Je li to slučajno?
Pa sumnjivo bi bilo da plane najednom samo 16 požara?
Zašto su uvijek u prvom planu poginuli?
Zašto su na televizijskim postajama uvijek u prvom planu životinje (obično pas) i djeca (zar nisu nastradale i druge životinje i odrasli, i treća dob?)?
Zašto niti jedna država na svijetu već desetljećima ne rješava problem požara, a može?
Evo na primjer ovdje struka, ali prava struka, ne globalistička struka, treba izračunati koliko kanadera bi trebalo da se ugase svi ovi požari. Zatim bi trebalo obučiti broj pilota za potrebu gašenja tih požara puta dva (zbog odmora i zamjene) i problem riješen.
O ovom sam već pisao u kolovozu prošle godine, a tekst vrijedi za svaku državu na svijetu (poveznica na članak je na kraju teksta).
Zanimljivo je da se ponavlja isti scenarij; stalno ponavljanje iste vijesti dirigirane iz jednog centra, u prvom planu su poginuli umrli, katastrofalne izjave itd. Još sam fali da ljudi počnu padati po cesti kao svojevremeno u Kini.
Zanimljive su još dvije stvari.
Najviše požara se događa u predgrađima gradova i u priobalnim turističkim područjima?
Je li cilj da se građani iz predgrađa presele u velike gradove i da se iz ruralnih prostora iseli stanovništvo?
Je li cilj da se građani u priobalnim turističkim područjima izvlaste i da im se naredi preseljenje u druga područja i hoće li se ta područja poslije budi pošto prodati vlasnicima multinacionalnih IT ili Pharma kompanija? Jesmo li to negdje vidjeli? Hawaii možda?
Ma ne, sve to je slučajnost.
Ako se netko pak odluči nekome postaviti ova pitanja i tražiti odgovore siguran sam da odgovore mogu dobiti iz međunarodne nevladine organizacije Svjetski ekonomski forum, oni bi sigurno znali odgovor jer je to dio njihovog programa rada.
P.S. Naravno da mi je žao svih ljudi i životinja stradalih u požarima, i da mi je žao što su izgubili svoju imovinu.
No preživjeli imaju samo jedan jednostavan zadatak; ishoditi od države obeštećenje za život na ISTOM područjima gdje su do sada živjeli, i riješen problem.
Priroda se brzo oporavlja, bez obzira što tvrde “stručnjaci” iz raznih foruma i “svjetskih”, a zapravo privatnih organizacija.
