Možda griješim, no nekad imam dojam kako neki ljudi sve te „popularne pojmove“ upotrebljavaju upravo tako, samo kao pojmove, bez dubljeg razumijevanja. Primjećujem kod sebe kako na racionalnoj razini svašta razumijem i ima mi smisla, krenem logikom i mozgom to sve upotrebljavati i ponovno se nađem blizu nekog zida i shvatim kako sam sve shvatila samo logikom, ne i srcem.

Mi smo društvo koje svoje postupke temelji na logici i na potrebi da u svojim i/ili tuđim očima budemo nešto vrijedno. I dok god je tako, mislim da nam neće biti bolje samo zato što upotrebljavamo riječi poput: pozitivne misli, pozitivne emocije (koje za mene kao takve ne postoje, postoje eventualno one ugodne i neugodne), zakon privlačenja, duhovnost, opraštanje, jedinstvo, ljubav, mir… To su vrlo često samo riječi, koje svaki mozak razumije na svoj način.

I onda vidite u tim nekim facebook grupama ili ispod nekih videa motivacijskih govornika komentare. Ah, ti komentari. Sve neko prepucavanje na fini i duhovni način: bolji mi je ovaj od ove, ova je nešto usiljena, pa se nađu oni koji misle drugačije pa se uključe u obranu tih napadnutih… I shvatite kako svi oni koji tako komentiraju nisu baš pretjerano razumjeli riječi kojima se razbacuju.

Često tako nešto slično i sama pomislim (da ne biste mislili kako sam neka svetica i kako sve razumijem). Uopće nije tako. Shvaćam kako puno toga ne razumijem. Već sam neko vrijeme na tečaju koji sam nazvala „reprogramiranje uma“ (o čemu sam već pisala). I u ovom trenutku sam malo razapeta u samoj sebi. Energija mi je niska i ne osjećam se najugodnije. I uopće nemam potrebu posegnuti za pozitivnim mislima i reći sama sebi kako nije dobro da se tako osjećam, kako bih se trebala osjećati puno bolje jer toliko sam toga naučila. Uopće nemam potrebu pokušavati promijeniti te emocije u one „pozitivne“. Da mi je trenutno lijepo i da uživam, baš i ne. Da trenutno mislim kako to sve vodi nečemu boljem, da, mislim.

Logično mi je kako reprogramiranje uma, načina razmišljanja, percipiranja, vjerovanja jest malo neugodno i bolno. Jer ja sebe prepoznajem kao takvu kojoj se nešto sviđa, a nešto ne; kojoj smeta ovo, a uživa u onom; koja vjeruje u jedno pa shvati da to baš i nije istina, barem ne univerzalna. Prepoznaš se u onom što osuđuješ kod drugih. Prepoznaš kako vjeruješ u sliku sebe koju su stvorili drugi bilo da su te hvalili ili kudili. Prepoznaš se u veličanju logike i potiskivanju srca.

I mi smo višedimenzionalna bića. Ne znam jeste li ikada promatrali sebe i shvatili kako tijelo može govoriti jedno, srce drugo i mozak nešto treće. I ne bih rekla kako se radi o poremećaju ličnosti, već stvarno o više dimenzija nas samih. Većina naše percepcije usmjerena je na van, pa tako i na naše vanjsko tijelo, na moć i utjecaj koji gradimo u društvu. Mnogima je bitno mišljenje drugih (a što ja mislim da netko misli o meni ili o nečemu je samo moja pretpostavka koja uopće ne mora biti točna) i svoje ponašanje usmjeravamo prema tome da se ne osramotimo, da damo najbolje od sebe, da se uvijek smijemo iako nam se plače (pa se hvalimo s tim kako smo uvijek pozitivni, a u dubini duše se raspadamo), možda neki koji vole ulogu žrtve radije plaču i kukaju iako im se duša možda smije. Ima nas stvarno svakakvih.

I ne mogu reći da je nešto loše i nešto dobro. Ne mogu reći kako netko griješi, a ja sam u pravu ili netko je u pravu, a ja griješim. Mislim da se uopće ne radi o tome. Rekla bih kako se radi o mijenjanju našeg fokusa s racionalnog na ono duhovno/emocionalno. I više puta sam se uvjerila u točnost nekih predosjećaja, a ja sam postupila prema navođenju svoje logike. Da sam pogriješila, ne mogu reći. Mogu reći samo kako sam nešto uočila, nekad i naučila, a nekad ponovila istu „pogrešku“.

Možda je u cijeloj toj priči važno samo gdje je svaki pojedinac u odnosu na sebe. To što se netko nekome ne sviđa, zašto to itko mora i znati? Samo govorite o svojoj sposobnosti mozga da procjenjujete i osuđujete. Mislim da srce ne može osuđivati. Srce zna kako je svaki pojedinac vrlo vrijedan baš s pričom koju priča, zbog nečega što je izvan dometa našeg mozga. I kad sebe uhvatim u takvom radu mozga, zapravo vidim kako se razumijevanju cijele te priče i nisam približila kako sam mislila. Kako je naučiti tako funkcionirati bio proces, tako je proces i reprogramiranje uma.

Zbog toga se ne zamaram s tim što me nekad uhvati faza „nepozitivnih“ misli, neugodnijih emocija i niže razine energije. To je samo jedna faza, kao recimo i kad učite neku novu vještinu. Ne postanete u njoj odmah vrhunski, već idete korak po korak i nekad osjetite i frustraciju i nesigurnost. I ako nešto uistinu želite i stalo vam je do toga, tada je ta frustracija baš ono što vas motivira da probate još jednom, možda drugačije i uspjeh je najčešće zagarantiran. Tako je frustracija koju trenutno osjećam, samo motiv da zagrebem još dublje i probam u fokus staviti srce i njegovo shvaćanje svijeta. Mozak želi na poznati način i želi svu pažnju koju je imao do sada. Vidjet ćemo što će dalje biti. Život tome valjda i služi, da istražujemo i uživamo u unutarnjem, ali i vanjskom bogatstvu. Jer jedno i drugo se nadopunjuje, nisu protivnici koji se bore za prevlast. Iako mi se čini kako je trenutno stanje u svijetu odraz vjerovanja u ovo drugo. (25. 07. 2018.)

S ljubavlju,

Rebeka