- Ivan Pernar
- Facebook, Pixabay
Postoji jedna vrsta ljudi koja ne nosi poderanu odjeću, ali zato nosi poderane misli. Nije riječ o sirotinji po novčaniku, već o sirotinji po glavi. Njih ne tražiš po rubovima grada niti pod mostovima, već su svuda oko nas.
Sjede na šalterima, komentiraju po portalima, sjede po kavanama pa i u parlamentu. To su ljudi koji nikada u životu nisu pročitali niti jednu knjigu, ali zato sve znaju. Nikada nisu naučili zanat, ali zato znaju kako bi trebala funkcionirati država. Nikada nisu nešto stvorili, ali imaju spremno mišljenje o svemu.
Oni ne trpe tuđu sreću, jer ih podsjeća na njihovu nesreću. Ne boli ih njihovo siromaštvo koliko ih boli tvoje blagostanje. Njih ne peče prazna kuća, već tvoja puna terasa. I zato je njihov refleks: obezvrijediti sve ono što ne mogu dostići. Ako ne mogu imati tvoju radost, onda će bar pokušati baciti sjenu na nju.
Mentalna sirotinja ne sanja, jer joj snovi djeluju kao prijetnja. Ne poduzima ništa, jer joj trud izgleda kao gubitak vremena. Uvijek ima spremnu rečenicu: nema smisla, nema šanse, nema koristi… A najčešće – nema volje. Uvijek će ti reći da si lud što pokušavaš nešto, da si naivan što vjeruješ u nešto, i da ćeš sigurno nisko pasti ako letiš previsoko. Mentalna sirotinja pokušava te svojim riječima demotivirati i izražavat će se negativno o svemu što si naumio, ne zato što nešto zna o bilo čemu – već zato što želi da se pod svaku cijenu vratiš dolje, u njihovu zonu udobne nemoći.
Mentalni siromasi u mladosti su često najglasniji buntovnici. Protiv svega su, ali ni za što konkretno. Protiv škole, ali nisu pročitali ni jednu knjigu. Protiv države, ali ne znaju ni kako funkcionira porezni sustav. Na svakoj svadbi imaju stav, na svakom roštilju filozofiju. Ali kad treba nešto napraviti – nestanu, kao dim u vjetru.
U srednjim godinama počinje njihova ogorčenost. Tada počinju s rečenicama tipa: ja sam realan, ja nisam budala, znam kako to ide. Često sjede po kavama, komentiraju druge ljude i sve im je glupo osim njih samih. Gledaju s podozrenjem svakoga tko pokušava nešto više. Za njih je svaka ambicija laž, a svaki trud uzaludan. Ne vjeruju ni u što, jer im je tako lakše.
U starosti postaju tihi otrov. Sjede po klupama i broje što im sve nije uspjelo. Država ih je izdala, djeca nisu zahvalna, mladi su pokvareni, sve je nekad bilo bolje. U stvarnosti, ništa nikad nije bilo bolje – samo su oni bili mlađi i još su se nadali.
Završavaju tiho, često bez puno ljudi oko sebe. Ne ostavljaju ništa iza sebe osim gunđanja koje se još par dana prenosi, a zatim nestaje. Nema priče, nema djela, nema tragova. Njihov život prolazi kao mutna voda – tiha, a otrovna.
U društvu, njihova uloga je jednostavna: povlačiti druge unatrag, vući druge na dno, demotivirati druge, uništavati tuđe snove, gaziti po tuđim ambicijama, gasiti tuđe vatre. Oni su kao olovo na balonu – čim netko poleti, oni komentiraju težinu. Njihova je uloga biti uteg tuđim uzletima. Čim se netko usudi poletjeti, oni počinju razmišljati kako skresati krila tom čovjeku koji se usudio poletjeti.
Neće ti pomoći, ali će te uvjeriti da nema smisla ni pokušavati. Kada kažeš da učiš novi jezik, pitaju te – što će ti to. Kada kažeš da pokrećeš posao, kažu ti da si naivan. Kad odlučiš otići u drugi grad ili državu, pitaju te gdje ti je pamet. Njih ne vrijeđa tvoj put, već činjenica da oni nisu ni krenuli.
Ne mrze tebe. Mrze tvoju volju. Tvoj zanos. Tvoja volja im je ogledalo u kojem vide vlastitu nemoć. Tvoja nada im smeta, jer ruši opravdanje za njihov poraz. Ti si im dokaz da su mogli, ali nisu htjeli. I to ti nikad neće oprostiti.
O ovim ljudima su govorili mnogi, i to vrlo precizno. Fjodor Mihajlovič Dostojevski je rekao: ‘Ništa nije lakše od osuđivanja drugoga, a ništa teže od samospoznaje.’ Charles Bukowski je napisao: ‘Problem svijeta je što su pametni puni sumnji, a glupi puni samopouzdanja.’ A netko iz naroda jednom je rekao: ‘Kad sirotinji pružiš ruku, ona te povuče sa sobom – ne zato da ustane, već da ti ne budeš iznad nje.’
Mentalna sirotinja ne traži izlaz. Ona traži društvo. Ona ne želi riješiti problem, nego želi da joj netko potvrdi kako je rješenje nemoguće. Njihove rečenice su kratke, a ogorčene: svi su lopovi, svi lažu, sve je namješteno, ništa se ne isplati. Ali u stvarnosti, oni ne znaju. Oni samo ne žele znati drugačije.
Važno je reći: ne mora svatko ostati mentalna sirotinja. Neki se probude. Neki dožive lom koji ih trgne. Neki osjete stid i počnu ispočetka. Ti su rijetki, ali svijetli. No velika većina bira ostati gdje jesu – u toploj bari vlastitih izgovora.
Zato ne pokušavaj svakoga povući prema gore. Nisu svi stvoreni za let. Neki biraju da ostanu na zemlji i to je njihov izbor. Čuvaj svoje krilo od njihovog kamenja, jer kad mentalna sirotinja uđe u tvoj život, tvoje bogatstvo duha brzo počinje blijedjeti. Ne zbog njih, već zbog borbe koju ćeš voditi da ih ne pustiš da te povuku dolje.
Ako ti se ikada učini da si sam, jer ne misliš kao većina, sjeti se: nije ti mjesto među onima koji traže krivce. Tvoje mjesto je među onima koji traže rješenja.
