Prema Hrvatskom jezičnom portalu definicija spontanosti glasi: koji se javlja, događa ili izbija bez jasnog uzroka; koji je prirodan, neusiljen; koji je izazvan u trenutku bez predumišljaja.
Većinu života podređujemo pravilima, tuđim očekivanjima, obvezama, ciljevima, planovima, rutini… Gdje je nestala spontanost i kako to energetski utječe na nas?
Od malih nogu slušamo kako se trebamo ponašati, kako se ne smijemo ponašati bez obzira što osjećamo u svom srcu i što bismo napravili spontano iz srca. Recimo da su nas kao malu djecu tete, stričevi, djede, bake, ujaci i ini štipali za obraze ili smo nekoga morali poljubiti kad nas uzme u ruke, a iznutra nam je to jako smetalo. Ako smo se pokušali „spasiti“ od toga, proglašeni smo nepristojnima, bezobraznima, ovakvima, onakvima… U školi nam je možda bilo prirodno kreveljiti se na stolici, ustati nakon 15 min sjedenja, reći nešto na glas bez dizanja ruke, no zbog toga smo također etiketirani na razne načine. Mnogi od nas zaključili su kako spontanost i slijeđenje prirodnih poriva nisu u redu, kako je to opasno, šteti drugima, nama itd.
Možda ste neki od vas vidjeli objavu kako sam podijelila 155 poklon bonova različitih iznosa šetajući Zagrebom i ubacujući ih u poštanske sandučiće. Kada taj moj izbor gledate izvana, nisam radila ništa strašno, nikoga nisam napadala, vrijeđala, ometala u njihovom životu, već sam ubacila letak s poklon bonom i bila sam svjesna kako na ništa poslije toga ne mogu utjecati. Netko će bon baciti, netko će zaboraviti na njega, netko će ga proslijediti, netko će ga možda iskoristiti. Ali… U mojoj glavi događale su neopisive drame, podsvijest je igrala svoje igrokaze, a um je nalazio tisuću jedan iluzorni razlog kako bih energiju koja kola mojim bićem doživjela kao strah, paniku i užas.
Bonove sam izradila iz totalno drugog razloga i nisam ih planirala tako koristiti. Jednog dana (ne znam od kuda) posjetila me ideja da ih podijelim upravo na način kako sam ih podijelila. Prvo sam se s tom idejom borila nekoliko mjeseci i nalazila opravdanja zašto tu ideju ne bih realizirala. Kad sam ideju prihvatila, krenula sam u pisanje, izrezivanje, pakiranje i u toj akciji nije bilo nikakvih drama niti ometajućih misli. Totalno sam se udubila u to, izgubila pojam o vremenu, o fiziološkim potrebama i kroz 2 – 3 dana sve sam posložila.
Kad je došao red na dijeljenje, krenula je unutarnja drama. Izvana se nije događalo ništa strašno, ali meni je bilo strašno. Da muž nekoliko puta nije išao sa mnom, ne znam bih li se sama odvažila u tu akciju. Promatrala sam se tijekom cijelog tog procesa. Izbijao je sram, panika, pitanja što će ljudi misliti, što ako je sav trud bio uzaludan, što ako će mi netko kucati na vrata i prijetiti mi jer sam se usudila nešto takvo baciti u njihov sandučić, što ako se nitko neće javiti, što ako sam nesposobna za život, što ako me netko vidi…? Što ako uopće ne znam razlikovati svoju intuiciju od govora ranjenog djeteta, što ako sve bonove podsvjesno namjerno biram tako da ih nitko ne iskoristi, što ako su iskustva koja sam doživjela samo samozavaravanje?
Šetali smo ulicama i ja kao da nisam željela gledati kuće, promatrati, biti prisutna… Kao da sam s time što ne želim promatrati pokušala stvoriti iluziju kako ni drugi ne vide mene. I to ništa nije imalo veze sa zdravom logikom, ali je imalo itekakve veze s programiranjem kroz cijeli život da spontanost nije u redu, da se nije u redu isticati, da nije u redu pričati bez da me netko pita, dijeliti bonove bez da je to netko tražio/želio… Naravno, kako sam to radila oko tjedan dana, svo to promatranje i samoanaliza doveli su do toga da sam fokus prebacila sa straha na učenje o razlici između intuicije i podsvjesnih programa, o spontanosti, o prirodnoj ljudskoj potrebi za zabavom, o otvorenosti, o autentičnosti… Zadnji dan dijeljenja letaka više nisam imala pitanja kao na početku procesa, bila sam prisutna, opažala što se događa unutar mene, što se događa izvan mene… Pitala sam se i što onda kada bi baš svi poklon bonovi završili u smeću – baš ništa. Što onda kad bi netko vidio što radim – baš ništa. Što onda kada bi netko pomislio da sam luda – baš ništa. Da li me išta od toga sprječavalo da se u procesu zabavim? Nije! Sprječavale su me samo unutarnje drame, programi koji su usađeni u sve pore mog bića.
Življenje po planovima, rasporedima, pravilima, ciljevima nije loše samo po sebi. Loše je ako tome robujemo, ako smo o takvom načinu funkcioniranja ovisni, ako nas bilo kakva spontana reakcija ili autentični izričaj plaši. Htjeli mi to priznati ili ne, tada nesvjesno biramo živjeti u patnji i drami. Izlazak iz toga zahtjeva pomicanje svojih unutarnjih granica – izlazak iz okvira obrasca misli, emocija, podsvjesnih programa, ali i pomicanje granica u vanjskom svijetu – promjena obrazaca ponašanja i navika. Proces nije uvijek ugodan, jer se često uvučemo u neki unutarnji konflikt iz kojeg ne znamo izaći pa time stvorimo dodatnu nepotrebnu dramu, ali uopće nije ugodan niti način života koji je u potpunosti suprotan sa prirodnim zakonima, s prirodom u kojoj sve teče, prilagođava se i jednostavno postoji i time autentično služi drugim bićima i cjelokupnom životu na Zemlji.
S ljubavlju,
Rebeka
