Prva dva glagola koja te nauče, još prije nego li kreneš u školu, glase: NE SMIJEŠ i MORAŠ. Ne smiješ ovo i ono, moraš to i to. A zašto? – Pazite sad ovo, to je: „za tvoje dobro“. A onda uvedu, pomoću crkve i grižnju savjesti; što kad se sumira znači: da se čovjek rađa bez ikakve slobode. Kasnije se polako uvode: obveze, dužnosti itd.
A onda ti prodaju priču i o nekakvoj: odgovornosti – prema kome!? – prema čemu? – zašto? Na to se nikad ne dobije odgovor. Dalje, ono što te nauče je: „šutnja je zlato“ – dakle, šuti, ne zapitkuj, radi što ti se kaže, „or else“…
Dakle, taj: „or else“ – je prijetnja i ucjena. Što dakle imamo? Imamo: zabranu, nadzor i diktaturu, od samog starta. A dijete, kakvo već je, po prirodi: samo znatiželjno i ništa više – prisiljeno je „usvajati“ te je*ene „postulate“ – a ja već vidim, da je od samog starta, taj cjelokupni odgoj: toliko sje*an, da je to nezamislivo.
Uopće nije čudno, što se rađaju frustracije, kompleksi itd. To je najnormalnija reakcija organizma. A onda ti s jedne strane natovare: neku imaginarnu sferu, što je u biti vjera u halucinaciju, a s druge strane te našopaju svime živim, samo da ne bi slučajno upotrijebio logiku, kreativnost, ili, ne daj bože: razvio kritičko mišljenje.
Upravo, ovo posljednje je pogubno, i onaj koji ga dosljedno primjenjuje, završava: pravac: hospitalizacija – lijekovi do kraja života. Jer s tobom nešto nije u redu. Jer nisi klon. Jer si razvio oblik percepcije. A to su sve štetne stvari.
Što dalje imamo? Imamo to, da u određenom periodu, mladi ljudi stvore svojevrsni otpor, koji nažalost izražavaju, mahom pomoću: alkohola i cigareta, samo zato, da bi prkosili nadzirateljima i da bi se osjećali „slobodno“ i „buntovno“ – a što se desi: nasjednu na varku – i odjednom – nađu se u još gorem položaju.
Što je čovjek više okrenut razumijevanju stvari, to ga se više otpisuje kao izgubljeni slučaj. Što je čovjek više okrenut nekim uzvišenim i plemenitim idealima, to ga se više ismijava i omalovažava.
A što su svi ti ljudi? Oni su replika jedne te iste spike koja se množi, zabadava… A ono realno, najgore, je upravo prekretnica: kad čovjek sam sebi, zbog toga svega, ispere mozak: do kraja – i samoobmanom, sebe uvjeri: „da tako mora biti“ – i tu je završetak svake priče i bića kao dostojnog samog života, jer takav „novorođeni“ primjerak: proglasi za sebe, samom sebi: tu stvar: da je postao „napokon“ – „zreo“ – i što dobije? – dobije pljesak; a taj pljesak znači samo to da si se predao te da ćeš u konačnici, doživotno ostati: predmet manipulacije i potrošna roba – koju će se koristiti u zadovoljavanju tuđih potreba i interesa; a tebi će se samo: pljeskati i pljeskati – kako sve to dobro prihvaćaš i što si napokon pristao biti običan i puki rob, jer to je ono za što si se rodio i za što su te planski: „uzgojili“ – svim sredstvima tlake, prisile, ucjene i zapovijedi – čiji je cilj: biće bez svijesti, odnosno, biće bez svojeg „ja“, odnosno biće – multiplikator copy paste-a i obnašatelj dodijeljenih funkcija u tom i tom algoritmu, prema toj i toj paradigmi.
