Postoji ta jedna pomaknuta religioznost u kojoj utočište nalaze ovisnici o mizeriji. Ljudi koji žele biti žrtve, žele tiho patiti, žele iskupiti svijet samopribijanjem na križ. Jer, eto, žrtva Isusa, Krišne, Bude, Odina… nije bila dovoljna pa će oni to riješiti. Njihova će žrtva iskupiti svijet…

Takvim ljudima nikada nećete biti dobri, jer ako ih činite sretnima to se ne uklapa u njihov identitet. A ako ste iole kvalitetna osoba, ne želite biti dio kruga zlostavljača koji im daju njihov redoviti šut (samo)nametnutog jada. Ovisnici o mizeriji vam neće tražiti manu u vašim manama, nego u vašim – vrlinama.

I možda vas stvarno i vole. Ali svoju ulogu žrtve vole više. Ta psihologija postaje pravi karcinom kada postane način života jednog društva. Kada kolektivno trpimo svaku nepravdu, opravdavamo svaku bolest i svoj kukavičluk reklamiramo kao hrabrost, kao “okretanje drugog obraza”.

Jedina je istina da je okrenuti drugi obraz vrlina samo kada imaš kapacitet na tri mjesta slomiti ruku koja te udarila – i odabereš to ne učiniti iz samilosne ljubavi.

Ali ako nemaš, onda si obični, mali, kukavni crv i uzalud zamataš  go*na u koru od banane. Smrdi.

Kada mantra “UVIJEK MOŽE GORE” postane geslo jednog naroda…  E, tada neka nam Bog svima pomogne.